Postalo je pomalo izlišno komentirati sve gafove, bizarne izjave i bezobrazne laži hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Pojavljuju se u gotovo redovitom ritmu i kao takvi ne predstavljaju neku političku novost. Jedina dilema koja se provlači je ona o izvoru svih tih štetnih slučajeva: je li posrijedi naprosto predsjedničina “priroda” ili je riječ o kalkuliranom pokušaju dopadanja različitim profilima birača što onda dovodi do kontradikcija i sumanutih konstrukcija? Vjerojatno oboje.
Iako možda više ne treba obraćati pažnju na predsjedničine istupe, zanimljivo je popratiti reakcije. Omiljeni predsjedničin resurs za “provokaciju” jest povijest i to pogotovo ona jugoslavenska. Svakakvih je izjava o tom periodu imala u proteklih pet godina, ali ona koja se provlači stalno je o životu iza “željezne zavjese”. Doslovno, kad god ode negdje na Zapad, pogotovo u Sjedinjene Američke Države, spomene kako je odrasla s krive strane “željezne zavjese”. To je opet učinila prošli tjedan i izazvala salvu reakcija.
Dežurna svita lijevih i desnih povjesničara prošla je kroz portale, objašnjavalo se što je to zapravo “željezna zavjesa”, a užarila se i publika u komentarima. Vrlo brzo se stvar proširila i na opću raspravu o Jugoslaviji. Međutim, najupečatljiviji i medijski najprenošeniji odgovori su bili “izravni” demantiji predsjedničine izjave o “željeznoj zavjesi”, to jest o zatvorenim granicama. I poznati i nepoznati, što preko vlastitih profila na društvenim mrežama što putem medijskih izjava, objavljivali su kako su slobodno tada putovali cijelim svijetom i kako u tome nisu bili ograničavani. I pritom nerijetko dodavali: mi nismo bili kao (ostali) istočni europljani.
Što se tiče njihovih priča i putovanja, sigurno nisu lagali. Ali su pričama iz osobnog iskustva Jugoslaviju opisali baš onako kako desnici odgovara. Naime, možda oni nisu bili birokratski ograničavani u svojim međunarodnim putovanjima, ali su široke radne mase sigurno bile financijski ograničavane. Osim ako nisu bile financijski prisiljene na odlazak na rad u Njemačku. Oni koji, dakle, brane Jugoslaviju kao “svjetski putnici” posredno otkrivaju i klasnu podjelu jugoslavenskog društva na kojoj hrvatska desnica parazitira.
U tom je društvu u priličnoj mjeri već od sedamdesetih bila zaustavljena socijalna mobilnost. Nejednakost je rasla, a nominalno radnička država se sve teže nosila s proklamiranim načelima. To se najbolje vidi po socijalnom sastavu Partije: udio radnika je konstantno opadao. Kao što danas dobro znamo, te se klasne tenzije nisu “riješile” u klasnom, već u nacionalnom ključu. A na istom tom tragu parazitira i suvremena hrvatska desnica koja cijeli taj period gleda kroz izmišljenu optiku: jugoslavenske elite vs. hrvatski narod. Štoviše, tu etnički prevedenu klasnu tenziju promovira i danas kada priča o trenutnoj “dominaciji” jugoslavenskih elita. I to upravo ovih pripadnika crvene buržoazije koji su tada bezbrižno putovali.
No, nisu oni, kao što desnica smatra, preostaci socijalizma. Oni su odavno politički i kulturno integrirani u zapadno-liberalne tokove. I njihov odnos prema Jugoslaviji je pomalo kontradiktoran: ona im je omogućila klasni uspon, ali bi se rado otarasili socijalističkog predznaka, istoka i radnih masa. To je vidljivo i u rasističkom podtekstu koji je pratio objave i usporedbe s Rumunjima, Bugarima i ostalima. I zato, teško Jugoslaviji ako ju brane liberali i potomci crvene buržoazije.
A ako ju već treba braniti u kontekstu putovanja, onda zanemarimo ove koji su sa “crvenim pasošom” putovali po svijetu. Sjetimo se svih onih kojima su radnička odmarališta širom obale pružila priliku za dostupan odmor i uživanje u moru. Danas su ta odmarališta uništena, pretvaraju se u resorte, a više od polovice stanovnika Hrvatske si ne može priuštiti višednevno putovanje. To su pitanja na kojima se brani jugoslavenski socijalizam, a i puno važnije, postavljaju temelji nekog budućeg.