Politico je sredinom oktobra objavio tekst dvojice članova Pokreta DiEM25 (Pokret za demokraciju u Europi), Pawela Wargana i Davida Adlera, ujedno i koordinatora projekta “Green New Deal for Europe” u kojem objašnjavaju kako ustrojstvena ograničenja Europske unije onemogućavaju kompleksne i sveobuhvatne reforme potrebne za implementaciju politike poput “Green Deala”.
Nova predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen članica je njemačkih demokršćana (CDU) i najbliža suradnica Angele Merkel od 2005. – 2019. godine, ostavši jedinom ministricom u njenoj vladi od prvog do posljednjeg mandata. U Njemačkoj je poznata kao “socijalna savjest CDU-a”. Kao ministrica obitelji uvela je zakonski zagarantirane minimalne plaće na državnoj razini, legalizirala homoseksualne brakove, uvela ženske kvote za članstva u upravnim odborima i sl. U posljednjem Merkeličinom mandatu bila je ministrica obrane, a predsjednicom Europske komisije postala je 16. jula ove godine, osvojivši potporu Zelenih obećanjem da će implementirati “Green New Deal” u prvih sto dana od preuzimanja funkcije. No, Wargan i Adler u tekstu za Politico ističu kako će politička ograničenja razvodniti zelenu politiku.
Sveobuhvatne promjene potrebne da bi se realizirala njezina obećanja – poput smanjenja emisija za 50–55 posto do 2030. godine te potpuno iskorjenjivanje izvora emisija stakleničkih plinova do 2050. godine, osim obećanih 1.12 milijarda eura investicija u Europsku investicijsku banku koja bi time postala klimatska banka, zahtijevaju i određene strukturalne administrativne promjene o kojima se u EU zapravo javno ne razmišlja. “Holistička vizija” Europe, kako je svoj pristup zelenoj tranziciji nazvala Von Der Leyen, podrazumijeva rezanje emisija stakleničkih plinova te istovremeno osiguranje socijalne pravde. Njezina politika u najboljem je slučaju “wishful thinking” jer bi implementacija takve sveobuhvatne politike zahtijevala koordinaciju i zauzimanje jedinstvenog političkog pristupa trgovinskih i financijskih politika sa socijalnim i ekološkima. Umjesto toga, Europska komisija razjedini prijedloge na pojedine segmente i distribuira ih po stručnim granama te svaka grana donese segment politike onako kako njoj odgovara. Zbog toga politike EK iako implementabilne, ne polaze iz iste političke perspektive i u pravilu završavaju na štetu socijalno ugroženih zbog zaštite trajnih prioriteta EU, poput slobodnog tržišta.
Podijeli za status quo
Najbolji primjer takvih pristupa je Poljska koja se redovno nalazi “na krivoj strani” Komisijinih politika zbog toga što one u pravilu ovu zemlju dovode u socijalno i ekonomski nepovoljnu poziciju. Iako je sukob oko ugljena najpoznatiji primjer, ne treba zaboraviti niti na EU direktivu o upućenim radnicima ili plinski sukob oko Sjevernog toka 2 (u kojem Poljska ipak izvlači deblji kraj iako je EK bila na njezinoj strani, jer je EU postavljena tako da ekonomski jača Njemačka lakše provodi svoju volju).
Usprkos lijepim željama u sadržaju, “Green New Deal” Ursule von der Leyen već se nalazi na putu svih ostalih EU politika: rascjepkan je i podijeljen ostalim članovima Komisije koji imaju suprotna politička stajališta. Dok je “Green New Deal” predan lijevo-centrističkom Fransu Timmermansu, program “Ekonomija koja radi za ljude” dat je Valdisu Dombrovskisu, bivšem latvijskom premijeru i krojaču latvijskih mjera štednje. Takva politička struktura EU omogućava da “holistički” pristup zelenoj tranziciji padne na svom najvažnijem aspektu, koji je uopće i generator štetnih klimatskih promjena, ekonomiji.
Premda je Dombrovskis javno podržao strategiju Ursule von der Leyen, kako pišu Wargan i Adler, intimno je neugodno iznenađen podjelom i fokusom njezine politike “jer se ona protivi njegovom ukupnom političkom portfoliju i jer implicira promjenu odnosa moći u EK”. Ipak, dok je Timmermans dobio zadatak da smanji CO2, mehanizme financiranja zelene tranzicije dobio je Dombrovskis – njegov je zadatak da pretvori Europsku investicijsku banku u klimatsku banku. Kako će to učiniti osoba čije se dotadašnje političko djelovanje svodi na rezove i smanjenje javnog sektora te na dokidanju javnih subvencija za pojedine sektore umjesto njihovoj poštenijoj distribuciji, ostaje poprilično ozbiljno pitanje. Ljevica smatra da je ovakva kadrovska politika nove šefice Komisije pokušaj da se pitanje zelene tranzicije oduzme ljevici i vrati pod kontrolu desnice. Očekivano, novi lijevi saveznici desne predsjednice Komisije nisu zadovoljni i kritike već pljušte sa svih strana.