Kao i obično u Rumunjskoj, nešto što počne kao individualna tragedija pretvori se u još jedan pokazatelj sistemskog poraza države. Ovoga puta, ubojstvo šumara razotkrilo je sveobuhvatan problem u pristupu eksploataciji prirodnih resursa. Opisana korupcija ima svoje gotovo identične pojavnosti u Hrvatskoj i drugim šumovitim zemljama.
Liviu Pop, šumar u sjevernoj općini Maramures ustrijeljen je na smrt 16. oktobra nakon što je navodno ulovio grupu ljudi u ilegalnoj sječi šume koju čuva. Postao je običaj u Rumunjskoj da ovaj tip vijesti izazove zgražanje javnosti i otkrije cijelu lepezu socijalnih problema koji se kriju iza takvog početnog događaja. Posljednjih godina, to se pretvorilo u obrazac.
Požar u klubu Colectiv ubio je 2015. godine 65 ljudi i ozlijedio stotine. Manjak regulacije i nadzora, u kombinaciji sa zloglasnim poveznicama između vlasnika, državnih birokrata i policije, omogućili su da klub ostane otvoren usprkos tome je predstavljao očiglednu opasnost. Nedavno je objavljena tajna snimka nastala neposredno nakon požara u Colectivu, a puštena u javnost nekoliko dana prije četvrte obljetnice nesretnog događaja. Snimka otkriva zabrinjavajući stupanj kaosa i indiferentnosti nadležnih službi prilikom intervencije u klubu. Iz snimke se vidi da su bolnice bile očigledno preplavljene i nespremne na katastrofu tih razmjera iako se to desilo u najvećem gradu Rumunjske i jednom od najbogatijih u Europskoj uniji. Nedostatak odgovarajućih kreveta za teško ozlijeđene bio je tek jedan u nizu problema. Ozlijeđeni nisu imali nikakve šanse za oporavak jer su rumunjske bolnice superbakterijska bomba. Svake godine u rumunjskim bolnicama od zaraze superbakterijom premine nepoznati broj pacijenata.
Potom je rumunjska javnost dobila još jednu priliku da se šokira stvarnošću vlastitog društva nakon što je otkriveno ubojstvo dviju maloljetnih djevojčica u gradu Karakalu. Taj je slučaj razotkrio svu glupost i nemar lokalne policije, ali i razmjere potpuno nekontrolirane dominacije mafijaških grupacija koje otimaju i prisiljavaju mlade žene na seksualno ropstvo, dok vlasti zatvaraju oči ili su izravno uključene u nezakonite radnje.
Iznimnost neiznimnog slučaja
Ovakvi primjeri, koji razotkrivaju duboku bolest našeg društva, obično u početku dobivaju mnoštvo medijskog prostora, ali potom izblijede i utope se u pozadini drugih, svježijih skandala. Naravno, mediji i društvene mreže imaju krucijalnu ulogu u transformaciji jednog lokaliziranog događaja u općedruštveno pitanje koje poopćuje problem i daje mu univerzalno društveno značenje. Međutim, neki od ovih slučajeva sadrže u sebi niz nepomirljivih proturječja koje im daju tu univerzalnu razinu značenja. Atentat na šumara Popa je jedan takav primjer.
Iznimno u slučaju ubojstva Liviua Popa je neiznimnost samog događaja. U posljednjih nekoliko godina, na sličan je način, u različitim šumama diljem zemlje, ubijeno najmanje je šest njegovih kolega. Prema procjenama sindikata šumara, u posljednjih nekoliko godina osobe koje ilegalno sijeku šume i pritom budu uhvaćene na djelu, pucale su u najmanje 650 šumara te ih teško ranili, osakatili, napali ili pretukli. Šumari upozoravaju da su nezaštićeni, nemoćni i da u takvim uvjetima ne uspijevaju raditi svoj posao. Pritom su im i plaće nezavidno niske, i to usprkos tome što se bave poslom koji u svojoj ilegalnoj varijanti šumokradicama nosi milijarde leja, a nemaju ni adekvatnu opremu za rad. Nemaju primjerice ispravne puške, automobile niti najsuvremeniju nadzornu opremu. Značajan problem predstavlja i deficit osoblja. Smrt Liviua Popa i medijska pozornost koju je zadobio taj slučaj, potakao je šumare da se napokon organiziraju i da traže bolje radne uvjete i pravnu zaštitu. S tim su se ciljem okupili pred sjedištem rumunjske vlade.
Upravljanje šumama
Rumunjska je nakon 1989. godine, usvojila politiku poznatu kao restitutio ad integrum: radi se o integralnom povratku posjeda socijaliziranih u komunističkom režimu. Pojedini vlasnici i ustanove, poput crkve, imali su pravo na povrat imovine (ako takva imovina i dalje postoji) umjesto financijske naknade. Dakle, nizom zakona izglasanih 1991., 2000. i 2005. godine, te njihovim izmjenama, rumunjska država odredila je procedure za privatizaciju oko 51% državnih šuma u korist njihovih prethodnih vlasnika ili potomaka. Zakonske odredbe ograničavale su načine korištenja tih šuma, ali u konačnici je velik broj stabala posječen i prodan drvnoj industriji. U tom su procesu domaće i strane kompanije otkupile šume od pojedinih vlasnika koji nisu imali vještine i sposobnosti da sami eksploatiraju šumu. Javnost nema pouzdane podatke o tome što se dogodilo s privatiziranim šumama, i očito ih je teško prikupiti, a ostaje i dojam da pravih interesenata za takvo nešto zapravo nije bilo.
Prava se borba vodi ipak u državnim šumama. Ovim šumama, pod okriljem Ministarstva voda i šuma, upravljaju hijerarhijski organizirane institucije s ljudima poput Liviua Popa na samom dnu. Država je zadužena za mapiranje šuma i donošenje odluka o tome koja je stabla dozvoljeno posjeći (iz različitih razloga, npr. prestara, bolesna stabla, itd.), zatim je dužna osigurati nadzor šuma čime ih se čuva od zloupotrebe i dovođenja u opasnost (npr. od požara, od neautohtonih invazivnih vrsta, itd.). Nakon što je na stabla postavljena oznaka koja označava kako se s njima ima postupati, za ona sa žigom za sječu otvara se postupak nadmetanja koji vodi lokalna uprava na čijem se području nalazi konkretna šuma. Privatne tvrtke licitiraju za pravo na sječu označenih stabala. Cijena se formira na temelju vrijednosti drva koje prodaju drugim kompanijama i potom ga izvoze. Budući da je u određenom trenutku dostupna ograničena količina stabala za sječu, interes firmi može biti velik, što podiže konkurenciju koja povećava cijene sirovine i smanjuje povrat od prodanog drva zbog koruptivnih troškova, na koje ćemo se još vratiti. Za sada kažimo da u tim nadmetanjima u ogromnom broju slučajeva pobjeđuju uglavnom iste kompanije.
Tajne procesa nadmetanja
Nakon što je na stabla postavljena oznaka koja označava kako se sa stablima ima postupati, za ona sa žigom za sječu otvara se postupak nadmetanja koji vodi lokalna uprava na čijem se području nalazi konkretna šuma. Privatne tvrtke licitiraju za pravo na sječu označenih stabala. Cijena se formira na temelju vrijednosti drva koje prodaju drugim kompanijama koje potom izvoze to drvo. Budući da je u određenom trenutku dostupna ograničena količina stabala za sječu, interes firmi može biti velik, što podiže konkurenciju koja povećava cijene sirovine i smanjuje povrat od prodanog drva zbog koruptivnih troškova, na koje ćemo se još vratiti. Za sada kažimo da u tim nadmetanjima u ogromnom broju slučajeva pobjeđuju uglavnom iste kompanije.
Nakon što se licenca dodijeli nekoj kompaniji, ona šalje svoje ljude u šume da posijeku stabla posebno označena za tu namjenu. U tom dijelu procesa stvari postaju sumnjive. Firma će možda pokušati posjeći više stabala nego što ima pravo, nadajući se da ih šumari neće primijetiti ili ih neće imati vremena uhvatiti. Oni mogu otpremati trupce konvojima pod okriljem noći. Sam prevoz je formalno legalan, ali se u kamionima nalaze označena i neoznačena stabla, odnosno legalno i nelegalno posječena. Bilo kakva, makar i najkraća policijska kontrola (rendžera ili policajaca) lako bi mogla običnim pregledom kamiona utvrditi prisustvo neoznačenih stabala. Čini se da je Liviu Pop možda naišao na upravo takvu situaciju, no vlasti do sada nisu objavile službenu verziju događaja. S druge strane, tvrtka može pokušati podmititi šumare i njihove nadređene da označe za sječu i zdrava stabala koja nisu za rušenje jer takva stabla postižu veću vrijednost na tržištu. Dakle, tvrtka koja dobije dozvolu za sječu stabala može značajno povećati svoj financijski udio. Procjenjuje se da se svake godine legalno posiječe oko 18 milijuna kubičnih metara drva, a još 20 milijuna ilegalno, što po trenutnim tržišnim cijenama čini crno tržište na kojem se na godišnjoj razini okreće razmjena teška milijardu eura.
Radi se o velikim iznosima koji uglavnom odlaze na koruptivne troškove – mita – osobama pozicioniranima više u hijerarhijskom lancu upravljanja šumama. Zarada se povećava i kada se trupci pretvore u građevno drvo te izvoze u tvornice u Europskoj uniji, Turskoj ili Kini. U rijetkim slučajevima kada su firme koje vrše eksploataciju šuma bile uhvaćene s rukama u medu, kazna je bila minimalna. Stare zakonske odredbe uvjetovale su kršenje zakona gubitkom licence za eksploataciju šuma, no resorni ministar nedavno je ukinuo tu odredbu. To je otvorilo prostor novim zavrzlamama, najpoznatiji je slučaj austrijske firme Holzindustrie Schweighofer, jedne od najvećih tvrtki koja posluje na tržištu i za koju se sumnja da je protuzakonito sjekla šumu. Skandal je otkriven u nizu novinarskih istraga provedenih u posljednjih nekoliko godina. Rumunjska vlada pokušala je 2015. godine donijeti prijedlog zakona kojim se određuje da jedna kompanija ima pravo na eksploataciju od ukupno 30 posto od ukupne kvote za legalnu sječu stabala. Međutim, rumunjski predsjednik odlučio je odbaciti zakon na temelju primjedbi koje je podnio austrijski Holzindustrie Schweighofer.
Entitet preslab da se zaštiti
Bilo bi nemoguće razviti operaciju veliku milijardu eura godišnje bez sudjelovanja mnogih državnih institucija, sa svih razina. Razumijevanje toga trebalo bi nam proširiti shvaćanje korupcije kao pojma ograničenog na političare i njihove sumnjive interese i tvrtke skrivene u sjenama. Iako su političari i njihova korumpiranost važan dio problema jer mnogi dokazi upućuju da se šume sijeku uz prešutno odobrenje lokalnih i parlamentarnih političara. Dio sredstava od ovog posla odlazi u džepove lokalnih i parlamentarnih političara koji štite operacije kompanija, dok dio završava u blagajnama njihovih političkih stranaka. Ali ni ovo i dalje ne daje potpunu sliku duboko koruptivnih odnosa državnih birokrata, političara i domaćih privatnih kompanija s jedne strane te općih globalnih praksi u upravljanju i eksploataciji sirovina. Taj odnos možemo bez problema nazvati korupcijom i svu odgovornost svaliti na lokalne političare, lokalne vlasti i lokalne stranke, no moramo u obzir uzeti da se radi o globalno prisutnim praksama i da je ovaj oblik odnosa prema resursima zapravo oblik integracije u globalno strukturirane lance vrijednosti i eksploatacijske prakse. Ilegalno krčenje šuma posljedica je ovog posebnog oblika integracije koji se temelji na vađenju sirovina, umjesto na potrebama šume, lokalne zajednice i sličnim, drugim, kontingentnim faktorima.
Prije nekoliko godina, mnogo hvaljeni antikorupcijski tužitelji počeli su istraživati navode o ilegalnim privatizacijama šuma u istočnoj Rumunjskoj. Činilo se da su velika područja šuma privatizirana na temelju krivotvorenih dokumenata te nakon toga sistematično posječena. Nakon kratke medijske panike, zatvoreno je nekoliko političara, slučaj je stavljen u ladicu i priča je pala u zaborav. Čini se da ipak postoje objektivne prepreke antikorupcijskom križarskom pohodu!
Kad tragedije poput gore spomenutih privuku pažnju javnosti, neposredna reakcija rumunjske javnosti i njezinih blagoglagoljivih analitičara jest istaknuti neučinkovitost i glupost rumunjske države i njenih predstavnika. Država se onda prikazuje kao beskorisna, smetalačka, temeljno nesposobna da izvrši čak i neke svoje skromne i osnovne zadatke. “Imamo samo jedni druge”, govorili su ljudi nakon tragedija u Colectivu i u Karakalu. Ali upravo je taj libertarijanski kredo oslabio državu, ucijenjenu deregulacijskim imperativom i namjernim nedostatnim financiranjem temeljnih državnih institucija. Rezultat slabe države bilo je uključivanje u globalne lance ekstrakcije i cirkulacije vrijednosti na gore opisan, podređen, način – podmićivanjem i ilegalnim djelovanjem.
U konačnici, ostaje dojam da u Rumunjskoj živimo u samonametnutom začaranom krugu. Svaka tragedija sa sobom nosi još više nepovjerenja u državu i poziva na njezinu reformu, što de facto povlači za sobom njezino daljnje slabljenje i privatizaciju bogatstva. Smanjena i delegitimirana država stoga je dalje nesposobna za ispunjavanje svojih zadataka, što vodi drugim tragedijama. Liviua Popa najvjerojatnije su ustrijelili lopovi, no ono što ga je stvarno ubilo jest činjenica da je on predstavljao rumunjsku državu – entitet preslab da bi mogao zaštititi ili zaposlenike ili svoje građane.
S engleskog prevela Andrea Milat