Teret brige o starijim osobama na području Zagreba prvenstveno snose neformalne njegovateljice, odnosno neplaćeni članovi uže obitelji, od čega su 83% žene. To je jedan od podataka iz nedavno objavljenog istraživanja Ane Štambuk, Silvije Rusac i Lee Skokandić sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu. Iako je zbog nepostojanja službenog registra neformalnih njegovatelja/ica istraživanje ograničeno na prigodan uzorak njegovatelja korisnika kućne njege s područja grada Zagreba, ono donosi dosad nepoznate podatke o brizi o starijim osobama.
Istraživanje neformalnih njegovateljica starijih osoba upućuje na dva osnovna i međusobno povezana problema: rodnu nejednakost unutar obitelji na koju pada teret brige i manjkavost trenutne društvene organizacije brige o starijim i nemoćnim osobama. Prema istraživanju žene čine 83%, a muškarci 17% neformalnih njegovatelja na području Zagreba. Najčešće se o nemoćnim starijim osobama u obitelji brinu kćeri (41%) i supruge (14,7%), zatim snahe (8%), supruzi (7,7%), sinovi (6,5%), unuci i unuke (6%), šira rodbina (6%) i ostali. Trećina njegovatelja/ica brine o starijim osobama koje su potpuno fizički ovisne o njezi te obavljaju skrb 24 sata dnevno. Uz takve uvjete, a posebno u slučaju njegovateljica koje uz brigu o starijem članu obitelji obavljaju i redovan posao (njih 48%), ne čudi što se neformalne njegovateljice u istraživanjima često žale na lošije fizičko i psihičko zdravlje te lošiju kvalitetu života.
Vapaj za institucionalnom pomoći
Iz dosadašnjih istraživanja poznato je da je Hrvatska treća u Europi (nakon Italije i Estonije) na ljestvici raširenosti neformalne obiteljske skrbi o starijim osobama te da je samo 2% stanovništva starijeg od 65 godina smješteno u domovima za starije i nemoćne. Iako se ova činjenica često pripisuje “kulturalnim faktorima” (pa i u uvodnom dijelu istraživanja o njegovateljicama u Zagrebu), takvi sudovi poprimaju sporedan ton za svakoga tko uvaži činjenicu da je obiteljska skrb manja u državama s većim ulaganjima u sustav brige o starijima. Sličan dojam može se dobiti uvidom u broj novih zahtjeva za smještajem u državne domove za starije, kojih je u Hrvatskoj od 2004. do 2014. bilo 52.725, dok se u istom razdoblju kapacitet državnih domova povećao za samo 426 mjesta. Povrh toga, obuhvat programima pomoći i njege u kući znatno je smanjen zakonskim izmjenama 2013. kojima je ukinuto projektno financiranje tih programa unutar sustava socijalne skrbi.
Na ovaj niz nastavljaju se podaci iz istraživanja Štambuk, Rusac i Skokandić: anketirane njegovateljice i njegovatelji sami su izrazili potrebu za institucionalnom skrbi starijih osoba, poput doplatka za pomoć i njegu te jednokratne novčane pomoći (53%), pomoći fizioterapeuta (32%), pomoći i njege u kući (28%) te pomoći patronažne sestre (23%), dok 18% njegovatelja ističe potrebu za stacionarom.
Čini se kako se s jedne strane država trudi prebaciti odgovornost za skrb o starijima na obitelj, dok s druge strane ista ta obitelj vapi za mjestima u državnim domovima i institucionalnom pomoći.