Nakon početne podrške sindikatima radnika u osnovnim i srednjim školama u štrajku, mediji su vrlo brzo promijenili ploču. I zato barem djecu treba obraniti od nasrtaja libertarijanskih strasti.
Ususret raspletu ili novim peripetijama s pobunom učiteljica i učitelja u Hrvatskoj, osvrnimo se malo i na živopisan medijski odjek njihovih zahtjeva. A znano je da oni traže, jednostavno, bolju financijsku i općestatusnu poziciju. Sadašnja im je već predugo ozloglašena, pa se odavno govori da sve manje ljudi želi provesti radni vijek u učionicama. Prvih je desetak dana štrajka medijima – uglavnom svima – to bilo posve jasno i nesporno, da bi zatim uslijedio popriličan obrat. Iz njega samog doznat ćemo i dosta toga o uzrocima stanja zbog kojeg štrajkaju prosvjetari.
Prigovori na njihov račun, naime, pojavili su se onda kad je postalo jasno da taj javni kadar ima ozbiljnu snagu, a prije svega odlučnost. Kontraudar je proveden kroz najprikladniji dostupni kanal: instant-prozivkom sindikata i sindikalista koji zastupaju radnike u školstvu. Uz poneku televiziju koja se krotko povela za šlagvortom premijera Andreja Plenkovića, očekivano se tom i takvom zovu najspremnije odazvao Index. Ne zato što bi vlasnik tog portala cijenio predsjednika vlade i njegov HDZ, nego zbog ekonomsko-liberalnih mu uvjerenja. Prvi kućni autor iz niza namjenskih tekstova u ovom slučaju zatražit će da učiteljski kadar počnemo isplaćivati prema kvaliteti njihova proizvoda. Ubrzo nakon njega, drugi otkriva da smo jednom od prosvjetarskih sindikata od 2013. godine isporučili oko pet milijuna kuna iz državnog proračuna. Treći je opisao kako se sindikati opiru uvođenju razlika među prosvjetarima, kad se radi o vrednovanju rada i plaćanju u odvojenim kategorijama.
Objavljen je i prigodni izbor domišljaja gazdinih omiljenih tzv. neovisnih komentatora. Opet krenimo redom: prvi je smislio da bi svi radnici – svakako i prosvjetni – trebali primati bruto plaće iz kojih će s uplatama za obavezne doprinose činiti on što sami žele, drugi uočio da nema biznisa kao što je sindikalni, a treći zaključio da su sindikati zapravo najobičnije interesne skupine. Jedva malo manje intenzivno i oštro nastupio je portal Telegram. Tamo su zaredali naslovi tipa “Nakon što je zeznula č i ć na HRT-u, šefica sindikata učitelja rekla je da sad ‘krećeju’ prosvjedi(…), ili „Sindikati su sad priznali(…)”, ili “Sindikati su se posve zapetljali (…)”, itd. Ipak, najznačajniji je bio članak srodan onome Indexovu o potrošnji proračunskih milijuna kuna, osim što se ovaj Telegramov pozabavio preciznim izračunom plaća učiteljica i učitelja. A već smo pisali o problematičnoj Telegramovoj matematici u kojoj se njihova osnovna plaća tretira u praktično istom redu s dodacima i jubilarnim nagradama.
Index je pak sam objavio demanti vlastitog članka o darivanju sindikata senzacionalno golemim javnim sredstvima – uputili mu ga sindikalisti – pa se otresao i bez kolebanja nastavio dalje. Ispostavilo se da ni od njega ne bi trebalo prepisivati kad je riječ o ovome matematičkom problemu. Jer, novac uopće nije bio državno-budžetski, nego je dospio iz Europskog socijalnog fonda. Također, nije uplaćivan za nerad, nego za prekovremeni rad onih sindikalnih vijećnika koji – zbog nezaobilazne strukovne obaveze brzog osobnog napredovanja u fahu – nisu mogli biti oslobođeni od redovnih zadataka na zakonski propisanih šest sati tjedno.
Vic o individualnom vrednovanju učiteljskog rada
No da ne rastežemo unedogled žvaku od čitavoga tog nereda, ajmo se sad unekoliko i složiti s iznesenim diskvalifikacijama. Tako ćemo, uostalom, lakše i preglednije doći do suštine njihove deplasiranosti u ovdje zapasanom kontekstu. Jest, generalno su nam sindikati veoma loši i neefikasni, a najgore su središnjice, s tek ponekim segmentom ili pojedincem koji odskače u prilog radništva. Sindikalna krema je distancirana od svoje baze i nerijetko bliska s poslodavcem i vlastima. Više računa vodi o svojim sinekurama i primanjima, negoli o dobrobiti onih koje predstavlja. Budući da im status quo s kontroliranim trvenjima unutar tzv. socijalnog dijaloga odgovara prije negoli rizična žešća politička borba, često se mogu nazvati i tzv. žutim sindikatima. A ne možemo se nažalost baš u superlativima izraziti ni o učiteljskom kadru u Hrvatskoj, najkraće rečeno.
Ali taj se kadar ne regrutira elitno poput onoga u npr. Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, pri čemu bi se malo tko usudio konstatirati da je gori od potonjeg – profesionalno, politički, svjetonazorski, etički, ili kako god htjeli. Ili slobodno uzmimo gotovo bilo koju od važnijih institucija na kojima počiva ovo društvo. Da ne govorimo o prosjeku roditelja koji povjeravaju svoju djecu prozvanim radnicima u prosvjeti.
Štoviše, puno veće probleme od samih učiteljica i učitelja u cjelini stvaraju nadležni političari, stručnjaci i ustanove koje im zadaju kurikularni te programski okvir za nastavu. U takvim okolnostima zamišljati preciznije komparativno vrednovanje učiteljskog rada ponaosob, međutim, zvuči više kao neduhovit vic ili zlonamjerna podvala. Takva bi intervencija bez ikakve sumnje upropastila i ono malo preostale kvalitete i požrtvovnosti koja se ulaže iz školskih zbornica usprkos nadređenim im strukturama. I to sve dok se ne poprave kvarovi u tim gornjim sferama, pa da se tek zatim pomno osmotri kakvi bi točno modeli individualne stimulacije donijeli više koristi nego štete po opći interes.
U kapitalizmu smo svi interesne skupine
Što se tiče sindikata, ni oni nisu slučajno takvi kakvi jesu. Odozgo je učinjeno sve, primarno zbog svete dobrobiti krupnog kapitala, da se organiziraju međusobno konkurentski, te da im se još i otežaju svi napori u zastupanju radničkog interesa. Naravno, i oni su u širem pogledu zaista interesne skupine, no ponajprije zato što su to u kapitalizmu upravo neminovno – svi.
Pa, ako to nije sporno, vrijeme je da uvidimo ono što ovdje ipak jest. Iščitavajući spomenute članke i druge priloge za raspravu o prosvjetarskom štrajku, nije teško doći do zaključka da se glavna sugestija o rješenju svodi na podvrgavanje tog sektora tržištu. U tom smjeru, dakle, vuče pretpostavljena pošto-poto individualizacija kadra, kompetitivnost pojedinačnih školskih ustanova, te zanemarivanje specifičnosti sredina u kojima one djeluju, kao i socijalne šarolikosti one sirovine od koje te institucije stvaraju svoj finalni produkt. Riječ je o djeci, dabome, ako je netko zaboravio što i tko stoji u osnovi priče. Ona su najvećim dijelom svog života već izložena zakonitostima kakve podrazumijeva svijet uređen po tržišnoj mjeri, dok bi makar školski sustav trebao biti onaj zabran u koji takav diktat ne prodire. A svakako da ipak donekle prodire, jer nisu škole sasvim izolirane od ostatka društvenog života, niti mogu biti.
No djecu, posredstvom prosvjetarskih sindikata, svejedno treba bolje zaštititi od nasrtaja libertarijanskih strasti. U trenu kad se sindikalisti zalažu za poboljšanje lošeg radnog položaja onih koji odgajaju i poučavaju, moralo bi ih se tretirati barem onako kako se to činilo s predstavnicima medicinske struke. Ali, prisjetimo se: njima nitko nije mogao faktično ništa, niti se mnogo pokušavalo. Jasno, isti mediji – pa i političari – bili su dobro svjesni da tržišna potentnost te branše u međunarodnim relacijama znači medicinarima najjači, presudni zalog u onom razvikanom, a izigranom socijalnom dijalogu u Hrvatskoj.
Nažalost po njih i na sreću po sve ostale, prosvjetari nemaju taj adut na raspolaganju. Baš zato ih obijesni medijski privatnici i zagovornici kapitala napucavaju kao prezrenu kantu. Ali za nadati se da to među učiteljicama i učiteljima izaziva veću ustrajnost, te im ostavlja svijest o mogućim jačim otporima ubuduće. A ona bi se jednom morala preliti i na znatno brutalnije ucijenjen privatni sektor. I dok se prosvjetnim radnicima cinično ili dezinformirano prigovara zbog štrajkom ugrožene nastave, treba znati da stoga – kad ovako ne rade – oni i sad drže čas.