Ni Danska nije dovoljno snažna da se odupre naftno-plinskom lobiju. Pokazuje to informacija od 30. oktobra prema kojoj je Danska dala zeleno svjetlo za polaganje cijevi plinovoda Sjeverni tok 2 na svom teritoriju, južno od otoka Bornholma. Time je uklonjena posljednja velika prepreka za dovršetak projekta koji je podijelio Europsku uniju. Danska privola projektu bila je posljednja koja je nedostajala investitorima (Uniper, Wintershall, Shell, OMV i Engie) da dovrše plinovod kojim će ruski plin u budućnosti napajati Europu.
Politico piše kako je Danska pristala na treći nacrt plinovoda na njihovom teritoriju. Budući da dozvola polaganja cijevi dolazi ovako kasno, Sjeverni tok 2 kasnit će pola godine zbog toga što je cijevi u moru dozvoljeno polagati samo u toplom dijelu godine (od maja do oktobra) zbog ekoloških razloga. U suprotnom bi bio završen do kraja ove godine kada ističe i ugovor Gazproma s Ukrajinom (koja je u ratu s Rusijom) te bi ruski plin odmah potekao njemačkim plinovodom. A zauzvrat bi Ukrajina izgubila milijarde eura tranzitnih poreza. Baš kao što će se to dogoditi i u slučaju Poljske i Češke, pritom članice EU.
Razlozi dosadašnjeg odbijanja bili su interne prirode, a nisu polazili od osjećaja odgovornosti prema Europskoj uniji, zajednici 28 (-1) zemalja čija se ujedinjenost na van prikazuje pokušajima aluzija na sjedinjenost američkih država. Ipak, Sjeverni tok 2 je paradigmatski primjer zašto EU nema nikakve šanse postati “Sjedinjenim europskim državama”. Iako sam sve ove argumente već navodila u prethodnim tekstovima nužno ih je ponovno posložiti kako bi se pokazalo zašto ovaj projekt toliko nagriza same temelje EU i ugrožava njezin daljnji kredibilitet. Ovaj projekt to čini na više razina.
Nemoć Europske komisije
Kao prvo, Sjeverni tok 2 odbacuje europsku energetsku strategiju (tzv. “Zimski paket”), koja iako neravnopravna i socijalno neosjetljiva, ipak manje ugrožava integritet Unije od Sjevernog toka 2. Naime, u strategiji jasno stoji da se europsko unutarnje tržište s jedne strane ima “ujediniti” (to se primarno postiže ukidanjem socijalnih cijena struje te tržišnim reguliranjem unutarnje trgovine EU na način da istočne zemlje u pravilu kupuju struju koju, nerijetko i od naših vlastitih resursa, proizvode zapadne kompanije kojima usput dajemo subvencije – npr. na vjetroelektrane), a s druge strane, ima se diverzificirati. To znači da izvori energije moraju dolaziti iz različitih izvora: obnovljivih izvora energije, ali i više različitih izvora plina, i drugo. Ovome su se posebno veselili Amerikanci koji pokušavaju Europi prodati LNG, a sve s perspektivom daljnje polarizacije Europe prema Rusiji kojoj je SAD odlučio konkurirati na europskom energetskom tržištu. Problem međutim leži u tome što Zimski paket propisuje da se jednim plinovodom ima napajati maksimalno polovica energetskih potreba EU. Dio je to ideje o diverzifikaciji izvora.
Međutim, preko Njemačke već prolazi Sjeverni tok 1 čiji se kapaciteti koriste u iznosu od tek 50 posto. Dodavanje još jednog (istog) cjevovoda na više manje istom području znači da će sve puste milijarde poreza od tranzita plina sada ići Njemačkoj, umjesto Poljskoj ili Češkoj. Ali prije svega o nepotrebnosti tog projekta svjedoči nepopunjenost kapaciteta Sjevernog toka 1. Također se ovime postavlja pitanje napajanja plinom Istočne i Južne Europe (Rumunjske, Bugarske i Grčke). Grčka je primjerice odustala od ideje napajanja plinom preko daleke i mrske im Njemačke te se planira prikopčati na Turski tok (Gazpromova alternativna ruta nakon propasti Južnog toka koji je trebao ići preko Bugarske).
Drugi geopolitički događaj iz kojeg se razvio proces što je demonstrirao svu nemoć Europske komisije u borbi sa plinskim i naftnim lobijem bile su europske sankcije Rusiji. Zbog njih te zbog navodne nemogućnosti da se Južnim tokom prenosi i plin koji nije ruskog podrijetla (nego npr. azerbejdžanskog), Južni tok je prekinut, a na inzistiranje Europske komisije. Ipak, sankcije nisu onemogućile Sjeverni tok 2. Čini nam se da to znači da sankcije možda vrijede za Bugarsku, Rumunjsku, Grčku pa i Rusiju, ali nijedna europska sankcija nema nikakvu težinu kad se radi o Njemačkoj – inače, kako drugačije objasniti ovaj plinovod?
EU nikad neće biti Europske sjedinjene države
Na temelju nekompatibilnosti projekta Sjeverni tok 2 sa europskom energetskom strategijom Europska komisija usprotivila se projektu. No, investitori su energetsku strategiju protumačili kao nešto što se odnosi samo na kopneni dio EU, ali ne i na (pod)morski. Radi se o tipičnom beskrupuloznom pristupu društvu i okolišu što je kompanijama koje se u ovom projektu pokazuju kao investitori omogućavao neometano višedesetljetno zagađivanje okoliša. Nevjerojatno je da im iste sofističke-lobističko-odvjetničke igrice prolaze i u situaciji u kojoj se Europa naziva predvodnicom zelene tranzicije. Da stvar bude jasna, nitko osim europskih birokrata ne naziva EU globalnim predvodnikom u borbi sa klimatskim promjenama. Možda pojedini mediji čiji je raison d’etre uopće nekritičko promoviranje svega što EU kaže (npr. EU Observer ili Euractiv i sl.), a ako ste negdje i čuli da je EU globalna predvodnica u borbi s klimatskim promjenama, mogli ste to čuti samo od samih predstavnika Unije. No, to je tek PR spin. S obzirom na to koliko i dalje zagađuje, pri čemu je Sjeverni tok tek dio priče, nazivati EU predvodnicom ičega osim licemjerja je nadasve nepromišljeno dodjeljivanje etiketa.
No, i dalje je jasno da EU ignorirajući sve svoje kontradikcije i ponavljanjem svojih laži drži liniju: ako se neka laž ponovi sto puta postaje istinom. Da skratim, u projektu Sjeverni tok 2 sažete su brojne nepravde EU prema njezinim istočnim, perifernim članicama. Čak i tamo gdje se Komisija pokušala boriti s kapitalistima, Europska unija nije uspjela. Tužba investitora protiv Komisije je podignuta. Ako sud u Strasbourgu i zaključi da je Komisija u pravu a investitori u krivu, vjeruje li itko da će se do tada već pokrenuti plinovod samo tako ugasiti? Samo ovih šest mjeseci kašnjenja plinovoda košta investitore pola milijarde eura. Sve će se to njima dakako vratiti, na štetu svih istočnih članica EU. Poljska je već etiketirana kao najproblematičnija članica, najneposlušnija, a ni Grčka nije baš nešto po njemačkoj mjeri. Svi ostali smo lijeni i “nemamo čak ni iste okuse kao oni” (ako se ne sjećate, bilo je to opravdanje kompanija zašto se na istok Europe šalje manje kvalitetnu hranu i kućanske potrepštine).
Uskoro nećemo imati niti iste potrebe za grijanjem i jeftinim industrijskim plinom kao Njemačka. Također, baš kao što upravo sada Njemačka planira “nabrijati” svoju industriju litij-ionskih baterija, što bi bilo da isto to pokuša Hrvatska? Koja bi to njemačko-hrvatska banka dala kredit za istu tvornicu nekoj hrvatskoj firmi, a bi li ijedna odbila isto to kojoj njemačkoj kompaniji?