Ako nekome možda nije bilo jasno kako politički i ideološki diše medijski mejnstrim, kako u Hrvatskoj i regiji, tako i globalno, 2019. godina je ponudila odgovor. Dvije latinoameričke zemlje, Venezuela i Čile, suočene su s anti-vladinim prosvjedima. Oni u Venezueli danima nisu silazili s naslovnica i udarnih vijesti. Samoproglašeni predsjednik države tretirao se kao nositelj punog demokratskog legitimiteta, a sve što se događalo služilo je isključivo u jednu svrhu: kao konačni dokaz da socijalizam nije moguć i da nužno vodi u propast.
Da bi se ta svrha uopće mogla etablirati bio je nužan iznimno maštovit zahvat. Socijalističkom ekonomijom proglašena je ona koja prihode naftnih kompanija u državnom vlasništvu jednim dijelom transferira u socijalne programe. Nema veze što se ta nafta prodaje na globalnom tržištu podložnom fluktuacijama cijene i što u ostalim ekonomskim sektorima u državi sasvim normalno posluju tvrtke u privatnom vlasništvu. Ali tako je kako je, posljednjih tridesetak godina je iznimno narasla osjetljivost na socijalizam. Alergijske reakcije nastanu čak i kad se najavi povećanje nekog poreza za 1%.
No, ako se nejednakost poveća i životni standard smanji, reakcije su mahom prepisane iz policijskih izvještaja. Masovni prosvjedi koji se već neko vrijeme odvijaju u Čileu medijsku su pažnju zadobili tek na početku, uz šture informacije o “neredima i kaosu”. Policijska brutalnost, vojska na ulicama, ubijanje desetaka prosvjednika, ništa što bi previše diralo osjetljive na socijalizam. Kao što ni uzroci prosvjeda – siromaštvo, nejednakost, nedostupnost privatiziranih javnih usluga – ne dovode u pitanje kapitalizam. To su ili “eksternalije” ili su si oni nezadovoljni životom u kapitalističkoj ekonomiji sami krivi. Nema treće. Ili ako ima onda je – populizam.
Dragi hrvatski gost
Upravo je Čile bio laboratorij nasilnog rekreiranja takve slike svijeta. Prvo pod Pinochetom diktaturom, a kasnije u “demokratskoj” tranziciji, vježbale su se metode onoga što se pomalo nespretno zove neoliberalnom politikom, a zapravo je posrijedi ekstremniji stupanj kapitalizma s nižom razinom socijalne zaštite i promijenjenom ulogom države u odnosu na poslijeratni period. Ono što je zanimljivo jest da mi u Hrvatskoj rezultate tog eksperimenta nismo dobili samo u vidu posrednika, već i izravno od samih sudionika. Naime, brat trenutnog predsjednika Sebastiána Piñere koji ne namjerava odstupiti s pozicije je Jose Piñera, čest i dragi hrvatski gost.
Inače, Jose je po obrazovanju čikaški ekonomist, a 1978. je postao ministar rada i socijalne skrbi u Pinochetovoj vladi. Kasnije se etablirao i diljem svijeta slavu stekao kao stručnjak za privatizaciju mirovinskih fondova. U Hrvatsku je prvi put stigao 1995. na poziv tadašnjeg ministra financija Bože Prke. Očito je nedostajalo stručnjaka za privatizaciju. Kasnije je još u dva navrata, 2012. i 2014., sudjelovao na ljetnim školama Centra za obnovu kulture. Iza tog nesugestivnog naziva stoji nevladina uloga pod vodstvom Stjepe Bartulice, katoličkog konzervativca i ekonomskog libertarijanca. Pri posjetu 2012. Jose je iznio i rješenje za Hrvatsku: “slobodno tržište, niski porezi, uklanjanje administrativnih prepreka, privatni mirovinski račun i privatizacija državnih poduzeća – pravi je recept gospodarskog rasta za Hrvatsku.”
Umalo je bio i u prilici da izravno pomogne u potpunoj realizaciji svih tih ideja. Sudeći prema medijskim napisima, 2013. je godine ozbiljno konkurirao kao pretendent na mjesto osobnog savjetnika Tomislava Karamarka. Do toga na kraju nije došlo, a razloge možemo samo nagađati. Ono što je očito i što ne moramo nagađati jest ideološka bliskost domaćih liberalnih medija i “tvrde desnice”, ma koliko se njihovi “kulturni ratovi” predstavljali kao ključna okosnica suvremene hrvatske politike.
Na kraju, čisto kao kuriozitet, spomenimo da smo i mi sudjelovali u ovoj razmjeni. Naime, ministar ekonomije u vladi Salvadora Allendea je bio Pedro Vušković, naše gore list. Pedro je bio kreator makroekonomskog plana nazvanog po njemu – Vuskovic Plan, a nakon svrgavanja Allendea s vlasti pobjegao je u Meksiko. U kasnijoj probiznis ekonomskoj literaturi etiketiran je kao tvorac makroekonomskog populizma. Za razliku od, valjda, Joseova realizma.