Posljednji popis “Projekata od zajedničkog interesa” (PCI) u energetskom sektoru koje je Europska komisija proglasila pogodnima za sufinanciranje iz zajedničkih fondova sadrži 32 plinska projekta uključujući i izgradnju LNG terminala. Radi se o očiglednoj kontradikciji koja sada već smeta i samim briselskim birokratima, posebno onima zaduženima za održavanje ekološke krinke Unije. Poanta postojanja tog popisa energetskih projekata je promovirati energetsku sigurnost preko granica zemalja članica. Otkriveno proturječje posljedica je sve češće kritizirane razvedenosti europskih politika, odnosno nepovezanosti npr. ekološke, energetske i socijalne politike.
Komisija se brani argumentima da 70 posto projekata s ovog popisa dolazi iz sektora obnovljivih izvora energije te da je broj plinskih projekata pao sa 53 na 32 (odnosno na 21 posto) te da su oni usklađeni s europskim dekarbonizacijskim ciljevima” piše Euractiv. Među postotkom za obnovljivce uglavnom se radi o projektima razvoja pametnih mreža za elektrodistribuciju, transporta na udaljena mjesta i sustava za skladištenje struje iz OIE, a EU prisustvo plinskih projekata pravda povećanjem udjela za obnovljive izvore.
Ovo je objašnjenje naljutilo ekologe iz organizacije Friends of the Earth koji ističu da je informacija o 32 energetska projekta neistinita, jer se zapravo radi o 55 plinskih projekata na popisu projekata od zajedničkog interesa. Komisija naime određene projekte tretira kao klastere te se 55 pojedinačnih plinskih projekata birokratski sakrilo pod kategoriju klastera. Friends of the Earth smatraju da se Komisija ovim popisom ruga vlastitom obećanju izgradnje klimatski neutralne Europe.
Tako se među projektima od zajedničkog interesa navode LNG terminali u Grčkoj, Cipru i Poljskoj “kao i dva posebno kontroverzna terminala na otoku Krku u Hrvatskoj i na otoku Shannon u Irskoj” koji se grade posebno za plin iz škriljca uvezen iz SAD-a, navodi Euractiv.
Instrumenti razvezivanja Europe
Svi ovi projekti sufinancirat će se iz fonda Instrument za povezivanje Europe (CEF) težak ukupno nešto manje od 30 milijardi eura. Radi se o fondu namijenjenom ulaganju u infrastrukturne prioritete Europske unije u području prometa, energetike i digitalne tehnologije. Prvi cilj su mu jačanje i modernizacija trenutne mrežne infrastrukture na području Europske unije. Drugi cilj CEF-a je omogućiti Uniji da do 2020. godine postigne smanjenje emisije stakleničkih plinova za 20%, te da poveća energetsku učinkovitost za 20% i podigne udio energije dobivene iz obnovljivih energije za 20%. Program završava s 2020. godinom, a proračun je bio podijeljen tako da 23.2 milijarde eura odlazi na transport, 5.12 milijardi eura na energiju i 1 milijarda na telekomunikacijske mreže.
Projekti koji su se našli na PCI popisu zahvaljujući tome sada će proći kroz ubrzani proces dobivanja potrebnih dozvola. Time Europska unija još jednim primjerom pokazuje kako europske politike nemaju utemeljenje u demokratskim procesima. Na primjer, hrvatski LNG terminal u Omišlju na Krku tako očito ide dalje usprkos višedecenijskoj borbi različitih društvenih skupina protiv plinskih ili naftnih terminala i cjevovoda na tom otoku koji svoj ekonomski uspjeh uvelike duguje turizmu i očuvanoj prirodi.
Friends of the Earth smatraju da odabirom baš ovih projekata EU jasno daje do znanja gdje leže njezini prioriteti. EU na to odgovara da je oduvijek bila jasna u artikulaciji da je plin potreban kao tranzitno gorivo jeftinije i znatno manje štetno od ugljena i nafte. Također se brani da neovisno o broju od 55 ili 32 projekta, da je udio plinskih projekata pao na listi ukupnih energetskih projekata koje financira EU za 40 posto.
To ipak nije objašnjenje s kojim se možemo zadovoljiti. Naime, plinski terminali imaju očekivani vijek trajanja od 50 godina što znači da će EU još toliko godina davati subvencije na plin. No, EU i tu ima odgovor – da se ista infrastruktura u budućnosti umjesto za transport plina može koristiti za bioemetan i vodikova goriva dobivena elektrolizom. Iako, zbog brojnih problema s ovim gorivima, taj argument je toliko dalekosežan da je bliže SF-u nego skoroj realnosti. Štoviše, usprkos činjenici da je EU još 2009. godine natjerala članice da se obvežu na postupno ukidanje plina kao resursa, i na ukidanje subvencija na plin do najkasnije 2025. godine, od tog dogovora do danas malo se toga promijenilo, čemu svjedoči i studija koju je platila Europska komisija, a iz koje se vidi da su u periodu od 2014. do 2016. godine zemlje članice subvencionirale plin sa 55 milijardi eura godišnje.
Razvedene europske politike
Iz perspektive toplog doma grijanog plinom, lako je uvidjeti socijalnu logiku Europske unije za daljnje subvencioniranje plina. Dapače, u kontekstu industrijske ovisnosti cijelih zemalja o prljavim energentima, npr. ugljenu, kao što je slučaj u Poljskoj, gotovo je nemoguće zagovarati tranziciju na OIE odmah i sada. Stoga, možda je plinska infrastruktura nužna u Poljskoj, ali primjerice u Hrvatskoj se i novoizgrađena plinofikacija Dalmacije pokazala besmislenom jer su priključci i cijena tog plina toliko skupi da se Dalmacija vjerojatno nikada neće grijati na plin. Umjesto toga, u toj obalnoj regiji okupanoj suncem postoji tradicija grijanja na struju. Državno ulaganje u solarne krovove i sustave skladištenja te energije moglo je imati socijalno povoljnije učinke u Hrvatskoj. Dakle, plin je opravdan možda u Poljskoj, ali u Hrvatskoj, posebno s obzirom na to da će u roku od godinu dana vjerojatno prestati dotok ruskog plina po ovoj cijeni iz Ukrajine i započeti dovod skupljeg plina iz Njemačke (Sjeverni tok 2) ulaganje u LNG terminal u Omišlju na Krku nema socijalnu a ni ekonomsku opravdanost. Taj je termin isključivo europski politički kompromis sa SAD-om, zemljom čija vlada negira klimatske promjene. Otvorenima i dalje ostaju još neka pitanja. Na primjer troši li Europska unija naše novce na najbolji mogući način? Imamo li mi ikakvih mogućnosti utjecanja na to kako EU troši naše novce?
Najvažnije argumente ostavili smo za kraj – onaj o razvedenosti europskih politika možda je najlakše analizirati na primjeru energetike. Pitanja struje i grijanja imaju nevjerojatnu moć socijalnih mobilizacija, cijene tih resursa morat će zauvijek biti socijalne, posebno na istoku EU. Ako Njemačka nije poštovala europsku energetsku strategiju koja zahtijeva ukidanje socijalne cijene struje i plina, nema potrebe da ju poštuje ni europska periferija. Urušavanje europske energetske strategije ne događa se dakle isključivo po klasnoj osnovi centar koji kontrolira kapital vs. energetski ugrožena periferija. EU se ozbiljno dijeli i po liniji politički mejnstrim vs. ekološki svjesniji građani i političari. Ne radi se tu o podjelama koje smo do sada navikli gledati. Tome svjedoči i sama inauguracija nove predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen. Ljevica će se tako po ekološkim pitanjima naći na istoj liniji s liberalima i obje će strane iz iste perspektive isticati problem proturječnosti europskih energetskih i ekoloških politika. No, liberali i ljevica neće pritom biti na istoj strani kad se radi o unifikaciji europskog energetskog tržišta, gdje će prvi zagovarati državu apstinenciju, a drugi socijalnu cijenu energenata, odnosno snažniju državnu intervenciju.
Razvedenost europskih politika mogla bi konvergirati u točki gdje liberali i ljevica nalaze zajednički minimalni nazivnik u demokratskim oblicima borbe za decentralizirane obnovljive izvore energije. No, čini mi se da smo od ove borbe udaljeni još desetak godina, i da će ona biti borba samo ako klimatske promjene budu blage prema nama u tom periodu. Budu li nemilosrdne, sukoba možda niti ne bude, jer će svima biti jasno da je kapitalizam sustv kojeg pod hitno treba prevladati. Ipak, nužno je postaviti pitanje tko će donijeti tu odluku? Mi po socijalnim kriterijima ili politička elita po profitnima? Proturječja razvedenih europskih politika otkrivaju se sve češće u svom paunovskom obliku, pitanje je samo hoće li poslovno-politička elita ikada odgovarati za sve za što je objektivno odgovorna?