Hrvatska je trenutno zarobljena u začaranom krugu koji uključuje fragmentaciju sustava lokalne samouprave, paradoksalno financiranje regionalnog razvoja iz državnog centra i neracionalno raspolaganje postojećim novcem na terenu. Samo postojanje sredstava za socijalne usluge nije dovoljno ako se javni novac od financiranja birokratskog aparata ne okrene prema konsenzualnim potrebama građana.
Oko rijetko koje teme se lijeva i konzervativna politika, načelno gledano, mogu složiti na način na koji je to moguće oko javnog novca. Osim pitanja redistribucije i porezne politike, uz tu se kategoriju iznad svega veže pitanje odgovornosti. Premda su te dvije pozicije suprotstavljene u pogledu stava o ulozi i veličini javnog sektora, pri čemu jedna zastupa minimalnu državu, a druga socijalnu, zajedničko im je da obje vide klijentelizam kao problem. Konzervativni ekonomisti istaknut će problem porezne presije koja služi tome da bi se financirao veliki državni aparat, a lijeva će misao pak biti da se na račun klijentelizma snižava kvaliteta i opseg socijalne usluge. U ovome će se tekstu primjerima na nekoliko razina općenitosti pokazati kako se sve kontrast klijentelizma i javnih usluga na svakodnevnoj razini odražava na kvalitetu života.
Financiranje periferije iz centra
Godine 2010. u Hrvatskoj počelo je mjerenje lokalne i regionalne razvijenosti uvođenjem indeksa koji je za cilj imao procijeniti na kojem je stupnju 556 hrvatskih gradova i općina. Prema Zakonu o regionalnom razvoju Republike Hrvatske cilj je stvoriti uvjete “koji će svim dijelovima zemlje omogućavati jačanje konkurentnosti i realizaciju vlastitih razvojnih potencijala”. O uspjehu takve politike dovoljno govori da se broj jedinica lokalne samouprave koje se ubrajaju u potpomognute od 2010. do 2018. popeo s 256 na 303 što znači da je više od pola gradova i općina ušlo u kategoriju “područje koje prema stupnju razvijenosti zaostaje za nacionalnim prosjekom i čiji je razvoj potrebno dodatno poticati”.
S obzirom na to da se indeks mjeri prema nacionalnome prosjeku očito je da imamo problem sve većeg raslojavanja među različitim dijelovima zemlje. Detaljniji uvid u sastav i raspored potpomognutih područja pokazuje da se radi primarno o malim općinama koje često čine džepove nerazvijenosti (npr. Kistanje, Ervenik, Kijevo, Civljane i Biskupija). Njihove fiskalne potrebe obično se zadovoljavaju na temelju proračunskih kategorija koje glase “pomoć od subjekata unutar općeg proračuna“, dakle transferima sredstava od strane države. O efikasnosti takve politike govori i podatak o 50 novih jedinica koje su se kvalificirale. Drugim riječima, razvojna politika je takva da se broj potpomognutih jedinica povećao, čime se regionalni razvoj centralizirao, što je kontradiktorno i apsurdno. K tome, ako se vratimo misli o razini i dostupnosti usluga, treba uzeti u obzir da se dobar dio proračuna takvih jedinica odnosi na plaće i naknade zaposlenima i vijećnicima. Stoga bi smanjenje broja općina doprinijelo i efikasnijoj redistribuciji novca tamo gdje je potreban.
Bliske veze
Problem klijentelizma najvidljiviji je u nerazvijenim područjima, ali nije vezan samo uz njih. Iskoristit ću iskustvo života u dva grada, Zaprešiću i Zadru, koji se ubrajaju u najvišu, osmu kategoriju razvijenosti prema istome indeksu. Njihov problem nije to što teško pune vlastiti proračun, jer su im proračunski prihodi takvi da po glavi stanovnika pružaju realnu mogućnost utjecanja na kvalitetu života. I ovdje treba početi od porezne politike. Oba grada imaju maksimalan prirez od 12%. Prosječne plaće su razmjerno visoke, osobito u Zaprešiću, tako da govorimo o nezanemarivom izvoru financiranja.
U kolovozu 2018. jedan je mladić u Zaprešiću umro na ulici niti 600 metara udaljenoj od sjedišta hitne pomoći. Međutim, vozilo je već bilo na intervenciji i drugo je moralo doći čak iz Jastrebarskog (koje se nalazi u istoj županiji, još jedan administrativni apsurd) iako je Zaprešić udaljen 15 minuta vožnje od najbliže zagrebačke bolnice. Zanemarimo li organizacijske apsurde birokratskog sustava hitne pomoći, ostaje činjenica da se na području od oko 50 tisuća stanovnika relativno visokog standarda nije uvela još jedna interventna ekipa. Naime, gradsko vijeće je takav prijedlog odbilo. Otprilike u isto vrijeme formirana su vijeća za turizam, investicije i slična tijela, koja funkcioniraju u gradu koji ima dvoznamenkast broj noćenja dnevno, a financira se i televizija čiji je upravitelj jedan koalicijski partner. Drugim riječima, javni novac ne troši se na javne usluge, nego sinekure.
Gotovo u dan godinu dana kasnije održan je u Zadru koncert Rite Ore. Nakon iznimno loše kulturne ponude koja je pratila sezonu i o čemu se počelo glasno govoriti u lokalnim medijima, Turistička zajednica je sredinom srpnja objavila da je dogovoren koncert zadnji dan kolovoza, a koji je predstavljen kao spektakl. S obzirom na to da je organizacija bila loša i zakašnjela, sam događaj je prošao loše, jer nije uspio napuniti dvoranu relativno skromnih kapaciteta unatoč tome što smo bili bombardirani pričama o tome da se nakon punih dvorana u velikim svjetskim gradovima isto očekuje i u Zadru. Epilog – 800 tisuća kuna javnog duga. Grad je transferirao ogroman iznos za pokrivanje duga koncerta koji je nastao iz evidentne nestručnosti. Umjesto toga, tim novcem mogao se financirati impresivni niz socijalnih mjera koje su mogle pomoći bilo kojoj od brojnih ranjivih skupina čiji su programi redovito financirani iznosima koji nisu ni blizu tome.
Hrvati institucijama ne vjeruju
Dodatan problem nastaje kad pogledamo tko su recipijenti. Zaprešićko vijeće sastoji se većinom od članova vladajuće stranke i njezinih koalicijskih partnera. Direktor zadarske Turističke zajednice je po struci kineziolog, ali je osobni prijatelj gradonačelnika. Možda su naoko trivijalni, ali ovi podaci ukazuju na širi problem. Bliskost osobnog, politike i javnog novca pokazuje da je potrebno drastično propitivanje načina na koji se u Hrvatskoj vodi socijalna politika u fiskalnom smislu. Premda je potrebna detaljna analiza troškova na razini svih gradova i općina, a u sklopu nje ciljano čitanje proračuna i odluka, evidentno je da se velike količine novca troše na način koji ne odražava ono za što je javni novac namijenjen – efikasnu javnu upravu i dostupne socijalne usluge. Jedna od refleksija je i to da građani Hrvatske, prema Eurobarometru, imaju iznimno nisko povjerenje u institucije, što s druge strane ohrabruje upravo koruptivnu dimenziju, jer u uvjetima institucionalne nesigurnosti i klijentelizma korupcija postaje razumna strategija.
Nažalost, Hrvatska je trenutno zarobljena u začaranom krugu koji uključuje fragmentaciju sustava lokalne samouprave, paradoksalno financiranje regionalnog razvoja iz državnog centra i neracionalno raspolaganje postojećim novcem na terenu. Kad bi s jedne strane bio smanjen birokratski i administrativni aparat, s druge bi se otvorio prostor za smanjenje poreznog opterećenja s jedne ili većeg ulaganja u socijalne usluge s druge strane, što zvuči kao sasvim razumna fiskalna politika. K tome, istaknut je i problem kapilarnosti, jer je fiskalna, medijska i svaka druga kontrola 556 jedinica teža nego kad je taj broj manji, a u društvu istaknute korupcije 556 mogućnosti za manipulacije jamči veći broj nepravilnosti.
Osim toga, osobito u manjim zajednicama odnosi su često osobni, a nezamjeranje osnova onoga što se u klasičnoj sociologiji naziva mehaničkom solidarnošću, koja je temelj društvenosti lokalnih sredina. Institucionalno funkcioniranje trebalo bi nadilaziti takve pojave, a lokalne zajednice snažiti kroz oblike odlučivanja koji ne bi bili vezani uz postojanje jedinica lokalne samouprave na vrlo niskom nivou prisutnosti, nego kroz participativno odlučivanje u sklopu okrupnjenih jedinica. Na taj bi se način javni novac od financiranja birokratskog aparata okrenuo prema konsenzualnim potrebama građana.