Trenutna slovenska vlada vodi križarski rat protiv siromašnih ukidanjem socijalne pomoći za siromašne radnike, širenjem laži o visini socijalnih davanja i uvođenjem poreznih olakšica za bogate. Stranka Ljevica nedavno je, upravo zbog tih poteza vlade, izašla iz saveza s vladajućom koalicijom, a Anej Korsika upozorava na ograničenja parlamentarne igre za lijevu politiku.
Izvan Italije i bivše Jugoslavije oprostivo je ako netko nije čuo za legendarni strip Alan Ford. Međutim, u tim državama Bob Rock, Sir Oliver, Broj 1 i ostali članovi grupe TNT predstavljaju svojevrsnu kulturnu instituciju i (sub)kulturnu referencu za nekoliko generacija. Među popularnim likovima stripa nalazi se i negativac zvan Superhik, danju običan čistač ulica, a noću ili kada to prilike zahtijevaju – heroj bogatih. U osnovi on je anti-Robin Hood koji krade od siromašnih i daje bogatima. Njegovo je oružje njegov grozan zadah, posljedica konzumiranja jeftinog alkohola, luka i sličnog. Pokazalo se da je, kao i mnogi prije njega, nekadašnji komičar a trenutni slovenski premijer Marjan Šarec, i sam Superhik.
Ako ne ranije, ovo je postalo sramotno očito u posljednjih nekoliko tjedana u kojima je Ministarstvo socijalne politike započelo svoj križarski rat protiv siromašnih radnika.1 Prema ministarstvu, doplatak radno aktivnom stanovništvu pogođenom siromaštvom – oblik socijalne pomoći uveden za vrijeme krize – sada je zastario. Država uživa ekonomski rast, nezaposlenost je niska i ljudi bi jednostavno trebali mrdnuti guzicom i pronaći posao. Ukratko, radi se o vječnoj neoliberalnoj mantri o skrivenim društvenim parazitima koji, iako su lijeni, imaju izvanredan talent za iskorištavanje socijalne pomoći.
Inštitut 8. marec bio je i ostao jedan od najaktivnijih dijelova civilnog društva koji se snažno protivi ukidanju doplatka onima koji aktivno traže posao. Kao što su njegovi članovi i ostali pokazali, sam naziv ovog doplatka navodi na krivi trag jer zvuči kao da su primatelji ovog oblika pomoći nezaposleni. U stvarnosti, nezaposleni su u manjini, a veliku većinu zapravo čine siromašni radnici koji ne uspijevaju spojiti kraj s krajem zbog preniskih plaća. Ovo dovodi do pitanja: nisu li stvarni društveni paraziti poslodavci koji isplaćuju toliko niske plaće, kao i država koja ih subvencionira?
Laži ministarstva
Ispostavilo se da ovo nije bila jedina laž za kojom su posegnuli Šarec i Ministarstvo socijalne politike u svom podvigu oduzimanja siromašnima da bi se dalo bogatima. Jedna od laži bila je i da Slovenija troši previše na siromašne, odnosno na socijalnu pomoć. U jednoj televizijskoj emisiji Šarec je čak izjavio da Slovenija troši 25% više na socijalne transfere od Danske – podatak koji je najobičnija laž2. Iznimno uporna tvrdnja da je oporezivanje plaća u Sloveniji preveliko u usporedbi s drugim europskim državama nebrojeno je puta prokazana kao laž. Pa ipak, neoliberalna ideološka ofenziva trenutne vlade i njenih službenika toliko je uporna da je postala dijelom zdravorazumskih stavova.
Ako ćemo vjerovati epigonima neoliberalizma, socijalna davanja u Sloveniji su katastrofalno velika i zbog njih su javne financije na rubu kolapsa. Spoiler alert: to je blatantna laž. Pogledajmo podatke za posljednjih dvadeset godina: 1996. godine ukupna davanja za socijalne transfere iznosila su 2,7 miljarde eura. Šest godina kasnije, 2002., rast je bio 100-postotan i davanja su dosegla gotovo 5,5 miljardi. Još šest godina kasnije, 2008. rast je bio 49-postotni, i davanja su iznosila 8,2 milijardi eura. Međutim, u periodu 2008. – 2016. rast je bio samo 12-postotni, a davanja su se popela na 9,2 miljarde. Imajmo u vidu da je to bio period velike financijske krize, rezova budžeta i oštrih mjera štednje. U osnovi, socijalna davanja stagniraju gotovo deset godina, unatoč tome što je Slovenija u posljednjih nekoliko godina doživjela rekordni ekonomski rast.
Superhikova porezna reforma
Izopačena logika motiviranja siromašnih tako što ih se dodatno osiromašuje oduzimanjem spomenutog doplatka besramno je popraćena prijedlogom porezne reforme. Istog dana kada je parlament izglasao oduzimanje 16 milijuna eura siromašnim radnicima glasao je i za još jednu poreznu olakšicu za najbogatije, na kojoj je izgubljeno, da, 16 milijuna eura. Ako je postojao trenutak u kojem bi Superhik bio ponosan na našeg Marjana, to je bio taj trenutak. Nije uvijek očito kako novac uzet siromašnima završava u džepovima bogataša, no u ovom slučaju to je bilo potpuno transparentno.
Još jedan preventivni udarac u tom smjeru bila je odluka Banke Slovenije da se potrošački krediti daju pod mnogo strožim uvjetima. U praksi to znači da većina Slovenaca od prvog studenog ove godine ne može dobiti kredit. Pritom je argument središnje banke da je nova financijska kriza na pomolu i da tom odlukom zapravo štite ljude od njihove vlastite financijske pohlepe koju ionako ne bi mogli otplatiti. Od uništenja javnog stanovanja 1991. godine većina ljudi morala se okrenuti bankovnim kreditima kako bi mogli kupiti nekretninu. Od sada nadalje ovo više neće biti opcija i ljudi će morati nastaviti plaćati napuhane stanarine – ponovno redistribucija novca od siromašnijih najmoprimaca bogatijim vlasnicima nekretnina.
Radi se o klasnoj podjeli na one koji imaju i one koji nemaju, ali i pratećoj podjeli na dva oblika društvenog subjekta. S jedne strane nalaze se bogati koji su vrijedni samim time što postoje, i privilegija ih je imati među nama, no njihovo blagostanje je krhko. Vlada, parlament, sudstvo i mediji moraju vječito biti na oprezu, uvjeravajući ih da i dalje zaslužujemo njihovo prisustvo. Doista, kapital je plaho stvorenje i mnoge su žrtve potrebne da bi ga se održalo sretnim. Srećom, tu su siromašni koje je vladajuća elita uvijek voljna žrtvovati. Tim ljudima, toj rulji, potrebno je uvijek iznova pokazivati koje je njihovo mjesto. Oni uvijek vrebaju prilike da otkriju nove prečace do socijalne pomoći koju ne zaslužuju te općenito potkopavaju trud najproduktivnijih članova društva. To je glavni dojam koji se može steći slušanjem predstavnika gospodarske komore, većine medija i političara.
Ograničenja parlamentarne igre
Budući da su ovakve i slične anti-socijalne politike obilježile posljednjih nekoliko mjeseci mandata trenutne vlade, ne iznenađuje da je sporazum između pet koalicijskih stranaka i Ljevice više-manje mrtav već neko vrijeme, a od nedavno i službeno. Nadajmo se da će ovo potaknuti stratešku i taktičku diskusiju unutar Ljevice. Partnerstvo između koalicije i Ljevice pokazalo je ograničenja parlamentarne borbe i činjenicu da će strana kapitala uvijek prevladati ukoliko se igra po službenim pravilima koja su podešena njegovim interesima.
U slučaju takozvanih doplataka onima koji aktivno traže posao, pokazalo se koliko se parlamentarna borba zaoštrava kada u njoj sudjeluje civilno društvo. Međutim, čak i tada postoje očite granice onoga što je moguće postići racionalnom raspravom i uvjeravanjem. Jesmo li toliko naivni da mislimo da će vladajuća klasa u jednom trenutku doživjeti katarzu i svojevoljno ukinuti svoju diktaturu? Kada bi to bila stvar dobre volje, bilo bi prilično jednostavno. Međutim, u igri su stvarni materijalni interesi, odnosno financijska baza njezinog ideološkog zadaha.
Ljevica i slični politički pokreti po definiciji nemaju takvo financijsko zaleđe. Brojčani manjak na strani financija mogao bi i trebao biti kompenziran brojčanom podrškom birača. Dok su Šarec i vlada uživali rekordno visoku podršku u prvoj godini mandata kada je povišena minimalna plaća i mjere štednje u javnom sektoru napokon ukinute, ispitivanja javnog mnijenja sada pokazuju jasan preokret. Naravno, za neoliberale to je samo još jedan dokaz da su ljudi oduvijek zainteresirani samo za novac i da se slušajući rulju ne može postići razumna fiskalna politika.
Kada se priča ostavi po strani, jedina je stvarna snaga narodnih pokreta mogućnost da poremete materijalne i financijske interesa vladajuće klase – jedino tada racionalna rasprava postaje moguća. Problem s Ljevicom je da se ona nije nikada ozbiljno pozabavila brojčanom snagom svoje podrške, a još manje ikakvim akcijama koje bi mogle poremetiti proizvodnju, logistiku, distribuciju – i u konačnici, stvaranje profita. Bila je prezaposlena igranjem parlamentarne igre koja je sada završila. Sada ima priliku ponovno promisliti svoju igru.
S engleskog prevela Dora Levačić
- Autor koristi izraz “working poor” koji se odnosi na osobe koje unatoč zaposlenosti ostaju siromašne zbog izrazito niske plaće [↩]
- Socijalna davanja u Danskoj u posljednje četiri godine kreću se između 30 i 32% BDP-a, a u Sloveniji između 22 i 23.5% BDP-a. [↩]