Ništa drugo toliko sugestivno ne govori o siromaštvu današnje političke imaginacije kao stambena politika koja se gotovo isključivo zasniva na tržišnim obrascima. Sve ostalo se tretira kao korupcija ili utopija.
Priča o “domišljatim Hrvatima” koji su “smislili kako legalno prevariti državu” ili, riječima voditelja RTL Direkta Zorana Šprajca, o “našem narodu koji nije glup – kad vidi neku subvenciju, odmah vidi i kako će je na najbolji način iskoristiti”, zakotrljala se medijima u povodu subvencioniranih stambenih kredita, dok na tržištu nekretnina cijene opet lete u nebo. Šprajc nadalje lamentira kako su stanovi skuplji, između ostalog, i zbog državnih poticaja pa se zbog njih događa suprotni efekt – stanovi koji su na taj način trebali postati dostupniji građanima s nižim primanjima, zbog rasta cijena koji potiču subvencije postaju jednako nedostupni kao i bez dotacija. Pa sve to u nastavku uspoređuje sa subvencijama u poljoprivredi, pored kojih je uvoz sve veći. Slijedi oprimjerivanje “mentaliteta našeg naroda”: kupit će POS-ov stan i dati ga u turistički najam, a subvencionirani državni kredit iskoristiti za kupnju roditeljske kuće… Na kraju je cijelu problematiku o navodnim zloupotrebama subvencioniranih kredita – a riječ je, kako dalje saznajemo, o oko pet primjera u pet različitih gradova – zaokružila jednako tako vrckava RTL-ova reportaža.
I eto, tema stambene politike time je za RTL apsolvirana. Što sve utječe na tržište nekretnina i povećanje cijena, zašto se stambena politika vodi pretežito financijskim aranžmanima, tj. u vidu subvencioniranih kredita od kojih najvećim dijelom korist opet imaju banke, moraju li gotovo sve nekretnine biti na tržištu i u privatnom vlasništvu ili bi bilo poželjno da postoji i stambeni fond kojim bi se upravljalo javno i neprofitno, imaju li u turističkoj zemlji poput Hrvatske i u rentijerskom tipu privrede građani uopće izbora kojim će se djelatnostima baviti (prema nekim pokazateljima, čak 95 tisuća njih privređuje iznajmljivanjem apartmana u turističke svrhe), kako stoje ostali evropski narodi, jesu li i oni “glupi” pa se u zadanim okolnostima ponašaju, zapravo, vrlo racionalno – sve to voditelju Direkta nisu dovoljno atraktivna pitanja da bi na njima mogao efektno poentirati.
Tretman socijalističkog nasljeđa
Prije nego što ispitamo kako se stambena politika može (re)socijalizirati kako ne bi ovisila samo o tržištu te ima li kakvih pozitivnih primjera u susjedstvu, podsjetimo na još jednu, rekli bismo poučnu priču na temu stambenog “zbrinjavanja”. Točnije, na nju je podsjetio Krešo Beljak, čelnik HSS-a koji je u nedavnoj televizijskoj emisiji ocijenio da je prvi hrvatski predsjednik, upravo on i nitko drugi, “otac hrvatske korupcije”. “Mi nismo odmah krenuli u demokraciju”, kazao je Beljak u HTV-ovom Otvorenom, “nego smo krenuli u sustav gdje je Franjo Tuđman bio alfa i omega. Što je on rekao – to je bio zakon. Uostalom, počnimo od njegove imovine. Nikada se do kraja nije razjasnilo na koji je način Franjo Tuđman stekao svoju imovinu.” E, tu Beljak nije posve u pravu. Naime, točno se zna kako je prvi hrvatski predsjednik stekao barem jedan dio svoje imovine.
Recimo, vilu u Nazorovoj na broju 59 u Zagrebu, ukupne površine cca 1.400 četvornih metara, koju je dobio na korištenje po svom povratku iz Beograda, država je Tuđmanu te 1992. godine prodala po diskontnoj cijeni od, kako se pisalo u medijima, 214 tisuća tadašnjih njemačkih maraka (kasnije se bračni par Tuđman žalio da je vila bila derutna i da su u njezinu reparaciju morali uložiti silna sredstva). Osim toga, Tuđman je vilu otkupio dan prije donošenja zakona o zabrani otkupa rezidencijalnih objekata i vila, među koje je objekt u Nazorovoj nesumnjivo spadao, pa je jasno da je prvi hrvatski predsjednik stekao imovinsku korist na temelju, najblaže rečeno, raspolaganja povlaštenim informacijama. Nakon svega, HDZ-ova vlada Tuđmanovima je krajem 1999., tek koji dan prije izbora na kojima HDZ gubi vlast i samo koji dan nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika – a sve prema važećim zakonima – izvršila povrat novčanih sredstava u visini od čak 400 tisuća kuna na ime plaćenog pripadajućeg dijela zemljišta, vrativši im tako gotovo polovinu iznosa od 214 tisuća njemačkih maraka. Vrijednost kuće u Nazorovoj, na jednoj od najelitnijih zagrebačkih lokacija, danas se procjenjuje na više od dva milijuna eura. Dakako, i drugi su građani, koji su u to vrijeme otkupljivali stanove na kojima su do tada imali stanarsko pravo, mogli zatražiti povrat sredstava uplaćenih za zemljište, ali samo ako su se na vrijeme informirali da je članak 11 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo promijenjen i da omogućuje da se u razdoblju od 20. svibnja do 20. srpnja 1998., dakle u samo dva mjeseca, svi zainteresirani jave sa zahtjevom za povratom preplaćenog novca. Građanin Tuđman je, kako vidimo, pažljivo pratio zakonske novele.
Sve u svemu, već iz ovoga je jasno da je prodaja društvenih stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo bio dugotrajan i konfliktan proces, kako zaključuje i Gojko Bežovan s Pravnog fakulteta u Zagrebu koji se sustavno bavi stambenim politikama i standardom stanovanja u nas, proces u kojem su različite društvene skupine ostvarivale pogodnosti koje nisu bile socijalno transparentne. Premda je stanova manjkalo i u cijelom razdoblju postojanja SFRJ, u tom se periodu problematici stanovanja prilazilo na daleko promišljeniji i sustavniji način, reagirajući na procese kao što su industrijalizacija i prateće migracije. Rezultat te socijalističko-modernističke sustavnosti bilo je i gotovo 400 tisuća društvenih stanova s kojima je Hrvatska započela tranziciju: sredinom 1991. čak je 25 posto kućanstava živjelo u društvenim stanovima. Danas oko 90 posto kućanstava živi u nekretnini u svom vlasništvu.
U SFRJ se stambena politika postepeno s centralnog, tj. državnog nivoa spuštala na lokalni, a kasnije do razine tvornice koja je predstavljala os oko koje su se vrtjele sve politike. Međutim, danas jedno takvo fabričkocentrično društvo kakvo je tada bilo jugoslavensko jedva da je zamislivo, pa se takve prakse u ovo vrijeme mogu samo konstatirati. Stoga izvanparlamentarne lijeve snage u Hrvatskoj javnost pokušavaju senzibilizirati primjerima drugačijih stambenih politika koje su opstale do danas, poput onih u Austriji, posebno u Beču. Naime, poslije Prvog svjetskog rata, kad vlast u gradu preuzima Socijaldemokratska radnička partija, Beč započinje program stanogradnje poznat pod nazivom “Crveni Beč”. Taj novi stambeni fond alimentirao se iz poreza na dodatnu vrijednost, poreza na luksuz i poreza na stanogradnju, što će reći da se uzimalo od bogatijih slojeva bečkog građanstva i redistribuiralo u stanogradnju za radništvo, što je na kraju rezultiralo stambenim fondom od preko 60 tisuća komunalnih stanova. Glavni grad Austrije je i nakon 1945. nastavio sa sličnom stambenom politikom, pa danas ima oko 220 tisuća stambenih jedinica u vlasništvu grada.
Jedina koliko-toliko suvisla stambena intervencija u posljednjih tridesetak godina u Hrvatskoj bila je ona društveno poticane stanogradnje (POS), u sklopu koje je izgrađeno oko deset tisuća stanova, a čiji je simbol postalo zagrebačko naselje Sopnica – Jelkovec. Ali i ona se, osim na hvalevrijednoj izgradnji stanova, temeljila na subvencioniranim stambenim kreditima ili na mogućnosti otkupa stanova u najmu, što znači da su oni s vremenom postali privatni, da su mogli ući na tržište nekretnina i na taj način utjecati na trendove na tom tržištu.
Stare-nove politike
Svaka generacija pokušava riješiti stambeno pitanje u sistemski zadanim okvirima – moja, ona danas sredovječna, većinom je pogođena toksičnim kreditima u švicarskim francima ili je, još gore, nasamarena od građevinskih ili špekulanata s nekretninama: iz nereprezentativnog uzorka kruga mojih prijatelja mogu reći da među njima nema gotovo nikoga tko se nije morao upustiti u neku vrstu sudskog spora vezano uz kupnju nekretnine. Današnje mlađe generacije mogu, istina, umjesto toksičnog dobiti subvencionirani stambeni kredit, ali su zapravo i dalje zarobljene financijskim paketima. Jer sve kreditne linije pretpostavljaju kreditnu sposobnost, odnosno građani “moraju ispunjavati uvjete za dobivanje stambenog kredita koje utvrđuje kreditna institucija”, kako je lijepo istaknula državna Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, što znači da prekarne radnice i radnici zbog svoje nesigurne i nestalne radne situacije ne dolaze u obzir za kreditiranje, a osim toga, ovakvi povoljniji krediti usmjereni su samo prema mlađima od 45 godina, dok je ostatak radno aktivne populacije, ako nema vlastiti stan, i dalje primoran plaćati najam po tržišnoj cijeni.
U zemljama evropskog centra varijeteti tog modela za korisnike su nešto povoljniji: tako slovenski tjednik Mladina donosi tekst o praksi u austrijskoj Koruškoj, koja ima otprilike pola milijuna stanovnika, a godišnje odobrava oko dvije tisuće subvencioniranih državnih kredita, s kamatom manjom od jedan posto, za novi stan ili obnovu postojećeg… Bez obzira na cijeli registar za nas nedosanjanih stambenih mjera, većina stanovništva u zapadnoevropskim zemljama također je suočena s povećanjem cijena za kupnju ili najam stana, pa brojni urbani pokreti vode borbu za niže najamnine i za regulaciju kratkoročnog najma, a protiv gentrifikacije centra i iseljavanja onih s nižim primanjima u rubne dijelove grada. “Domišljati Evropljani” pokrenuli su čak i građansku inicijativu “Stanovanje za sve” kojom se, ukratko, zalažu za dekomodifikaciju stanovanja. “Stanovanje za sve” dio je i programa slovenske parlamentarne stranke Ljevica, koja ističe kako bi u tom cilju država trebala, između ostalog, ulagati u izgradnju javnog neprofitnog stanovanja, promicati stambene zadruge, regulirati tržište najama i ograničiti onaj kratkoročni preko digitalnih platformi kao što su Airbnb i Booking. Inicijativa “Stanovanje za sve” traži i izuzeće restriktivne politike Evropske unije prema Mastriškim kriterijima, prema kojima gradnja javnih stanova ulazi u proračunski deficit, što će reći da su članicama ruke svezane kad je u pitanju državno subvencioniranje izgradnje stanova, odnosno da zemlje koje se drznu graditi stanove riskiraju penalizaciju.
Za razliku od neizgovorenog RTL-ovog zaključka, po kojem bi valjda trebalo ukinuti sve subvencije, “da se narod ne domisli”, “domišljati Evropljani” predlažu stare-nove instrumente stambene politike koji su u primjeni još od Prvog svjetskog rata. Neoprostivo.