Američka privatna kompanija za upravljanje imovinom i wanna be globalni lider u proturječnoj misiji “impakt inicijativa posvećenih potragama za financijskim povratom i društvenom promjenom”, sa sjedištem u Bostonu “Boston Common Asset” provela je u partnerstvu s bankama (HSBC, JP Morgan Chase, BNP Paribas i MUFG) studiju nad 58 najvećih svjetskih banaka, zaključivši kako je promjena koju provode površna. Banke nisu provele nikakve promjene u svojoj praksi kreditiranja, što bostonska kompanija smatra najvećom preprekom uspostavi financijskog sustava koji bi sanirao klimatske promjene. Da stvar bude još gora, usprkos svim porukama banaka o održivosti vlastitog poslovanja, njihova ulaganja u fosilna goriva ne samo da se nisu smanjila nego se i dalje povećavaju potpuno neometano bilo kakvim pravilima i rizicima o kojima imamo toliko prilike čitati (tzv. “carbon lock-in”).
U studiji “Banking on a Low-Carbon Future: Finance in a Time of Climate Crisis” objavljenoj u ponedjeljak 11. novembra, autori istražuju tempo adaptacija banaka na nove, klimatskim promjenama uvjetovane mehanizme financiranja i zaključuju kako banke nisu razvile nove održive financijske inicijative. Studija također pokazuje da su na formalnoj razini sve banke usvojile smjernice Radne skupine za objavu financija važnih za klimatske promjene (Taskforce on Climate-related Financial Disclosures, TCFD), no da je tek pokoja te smjernice provela u praksi. Tek 50 posto banaka potiče klijente koji imaju mnogo ulaganja vezanih u fosilnu industriju da prebace svoje investicije u zelenu ekonomiju, tek 12 posto banaka od svojih klijenata traži adaptaciju TCFD-ovih smjernica u njihove prakse, samo 16 posto banaka odbija suradnju s klijentima koji imaju investicije u krčenju šuma. Posljedica svega toga je porast ulaganja u fosilna goriva, koje je u periodu od 2016. – 2018. iznosilo 1.7 milijardi eura.
Autori zaključuju kako banke “sistemski oklijevaju zahtijevati od klijenata implementaciju viših standarda, i to unatoč činjenici da bi takvo nešto smanjilo financijske rizike i ubrzalo djelovanje protiv klimatskih promjena”.
Može li drugačije?
Za mišljenje o istraživanju pitali smo Gorana Jerasa iz Zadruge za etično financiranje koji upozorava da su uopće pokazatelji ove studije pogrešno postavljeni. Jeras kaže kako je “ulaganje u održivu zelenu ekonomiju i dalje se uglavnom kreću u iznosu od manjem od 1% posto bilance banaka te je toliko beznačajno da se može smatrati statističkom pogreškom”. Jeras dodaje da se bankarsko sudjelovanje u sanaciji klimatskih promjena mora mjeriti s postotkom ukupne imovine uložene u zelenu ekonomiju: “koja je korist ulaganja u iznosu od par postotaka u održivu, zelenu i inkluzivnu ekonomiju, ako je preko 90% drugih sredstava uloženo u prakse koje generiraju i produbljuju problem? Dok god dominantan iznos imovine i politike upravljanja banaka nije uložen u rješavanje globalnih problema, sve to je nedovoljno i ostaje na razini PR vježbe “.
Jeras problematizira samu metodologiju istraživanja te navodi kako su kriteriji koje je izabrala američka kompanija potpuno irelevantni: “participacija u industrijskim inicijativama, te diseminacija znanja o održivim praksama ne govori nam ništa o tome gdje su vezane investicije, tim više što cijela industrija dosta loše stoji po pitanju klimatskog impakta. A ni objava poslova s državom na polju progresivnih klimatskih promjena ništa ne govori o tome gdje su vezane investicije banaka”.
Jerasa smo za kraj pitali koji bi bili relevantni kriteriji mjerenja bankarske uspješnosti u sanaciji klimatskih promjena? “Najrelevantniji kriterij je postotak imovine investiran u održive prakse, zatim uvođenje instrumenata mjerenja utjecaja na razini svake banke i na razini svake aktivnosti banke: od planiranja očekivanog povrata i apetita rizika dioničara do analize učinka svake pojedine investicije. Banke se trebaju početi voditi i upravljati dugoročnim ciljevima i vrijednostima, a ne kratkoročnim financijskim pokazateljima” zaključuje Jeras.
Dakle neki od instrumenata koji bankama stoje na raspolaganju jednostavno se ne koriste jer je ipak veći rizik tražiti od klijenata “s visokim prinosima” da se odreknu ugljena, nafte i plina i ostati bez njih, nego i dalje zagađivati klimu. To već odavno nije pitanje polarnih medvjeda i antarktičkih pingvina – oni će naravno nestati, ali s njima će otići i pčele, kukci, ptice, pa onda i naša hrana, i veliki – siromašni – dio globalne populacije. No, za njih banke ionako nikad nisu marile.