Dok je prošla financijska kriza u Hrvatskoj izazvala kolektivnu traumu, za iduću se ne zna kada točno dolazi, ali zna se da je neizbježna. Svjedočimo mahnitom napuhavanju novog balona, a jedini pomak od prošle recesije je normalizacija nesuvislog ekonomskog modela.
“Nikada se ne može definitivno reći da recesije neće biti, ali možemo definitivno reći da će je jednog dana biti”, odgovorio je neki dan Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke, na pitanje kada možemo očekivati iduću ekonomsku krizu. Njegova izjava – nešto između narodno-bankarske poslovice, pseudokriptične besmislice i tautološkog kratkog spoja – najblaže rečeno ne otkriva previše. Na sreću, Vujčić je dodao i da recesiju ipak ne očekuje kroz naredne dvije godine. Sve je dakle pod kontrolom, nema razloga za paniku: nova ekonomska kriza sigurno se sprema, ali ne baš onako brzo kao što u posljednje vrijeme najavljuju drugi stručnjaci, bankari i poduzetnici. Imamo sasvim dovoljno vremena da se, recimo, prisjetimo one prethodne.
Normalizacija nenormalnog
A nju, koliko pamtimo, nije očekivao nitko. Hrvatska je te 2008. godine bila samo još jedna od brojnih istočnoevropskih državica na bezbrižnom tranzicijskom putu u bolju budućnost, evrointegracijski utegnuta i poduzetnički poletna, puna potrošačkog optimizma i kreditne euforije. Globalni ekonomski slom pogodio ju je poput kolektivne traume. A kroz traume se – toliko barem znamo iz popularne psihologije – prolazi u pet standardnih koraka. Prvi je poricanje: mjesecima nakon američke burzovne detonacije, tadašnji premijer Ivo Sanader tvrdio je da će svjetska kriza nekim čudom zaobići Hrvatsku. Kada se njegova laž napokon slupala o stvarnost budžetskih rezova i sve brojnijih otkaza, uslijedio je masovni bijes, a potom duboka depresija. Četvrti korak je “bargaining”, metaforičko pregovaranje i cjenkanje s traumom: ovoga puta, međutim, cjenkanje je bilo doslovno, ljudi su iz kućnih budžeta postepeno brisali suvišne troškove, gledali kako da uštede, pregovarajući usput s bankarima o reprogramiranju tek potpisanih kreditnih ugovora… Iscrpljeni, konačno, došli su do kraja puta: peti korak, neizbježan i logičan, podrazumijeva mirenje sa sudbinom. Neku vrstu pristajanja na traumu i prihvaćanja onoga što se čini neumitnim: nešto poput normalizacije nenormalne situacije.
Normalizacija nenormalnog: tako nekako završio je dakle naš prošli susret s recesijom i na tome smo, čini se, ostali sve do danas. Zato, kada se relativno brzo – za godinu, dvije ili tri – neki od velikih financijskih balona ponovno rasprsne, eksplozija više neće nikoga iznenaditi. Boris Vujčić i prateći zbor tzv. nezavisnih ekonomskih stručnjaka, koji ovih dana uporno variraju refren na temu načelno nepredvidive, ali svakako neizbježne recesije, samo će slegnuti ramenima: nismo li vas upozorili? I dok ljudi budu ostajali bez poslova i stanova, vlast ponovno govorila o stezanju remena a medijska hajka na uhljebe refleksno prerastala u otvoreni progon, nitko im se neće moći usprotiviti. Upozorili su nas, zaista, na vrijeme: činjenica da njihovo upozorenje zapravo nema nikakvog sadržaja, da nam o narednoj krizi ne govori ništa konkretno i da se temelji na prikrivenom priznavanju vlastite nemoći prava je mjera nove, poremećene normalnosti. U skladu s njom, ne preostaje nam ništa drugo nego da šutimo i strpljivo čekamo neizbježni krah. Ništa drugo, osim da eventualno prekratimo vrijeme slažući mali medijski mozaik naizgled neprimjetnih najava skorog kolapsa. A tih je najava zapravo sve više: primjeri nam se – kako da kažemo – nižu doslovno pod nosom.
Ekonomski rast u prazno
Potrošnja kokaina u Zagrebu skočila je tako posljednjih godina za sumanutih 300 posto, otkriva najobuhvatnije dostupno svjetsko istraživanje otpadnih voda. Prema najnovijim vijestima iz kanalizacije, u glavnom gradu mrvi se i sve više MDMA, trave i spida, ali nijednu drugu drogu Zagrepčani ne troše tako manijakalno kao nabrijanu, skupu, menadžersku koku. Za to vrijeme, ljudi rado koriste kartice i na nešto konvencionalnije načine: već 60 mjeseci zaredom raste maloprodaja u dućanima i supermarketima pa bi se krajem godine, prema procjenama, promet napokon trebao vratiti na nivo iz prve polovice 2008. I pumpanje kreditnih zaduženja podsjeća na davna, predkrizna vremena: Vujčić i HNB već su u par navrata upozorili banke i građane da ne pretjeruju s novim kreditima, povukavši čak i neke paralele s fatalnim slučajem “švicaraca”, ali histerija ipak ne prestaje. Posebno duboku dužničku jamu kopaju pritom stambeni krediti: cijene kvadrata dižu se na rekordne razine, obilno podmazane erbienbiziranim turizmom, a dugoročni najam stanova sve je manje dostupan.
Čitava ova zahuktala potrošačko-rentijerska mašinerija, prije nego što se spektakularno strmoglavi u ponor iduće recesije, puno bi ubrzanje – čini se – trebala dohvatiti u prvoj polovici iduće godine. Ili će ga barem dohvatiti u veselo kokainiziranom Zagrebu: kada za Novu godinu Hrvatska preuzme predsjedanje Evropskom unijom, kroz glavni grad promarširat će dvadesetak hiljada dobrostojećih briselskih birokrata. Za njih se ovih dana opremaju skupocjeni stanovi u centru, njih očekuju novootvoreni mali boutique hoteli, njima su namijenjeni dućani s luksuznim namirnicama i lokalnim delikatesama. Na Plavoj kamenici, gastro-portalu koji se može čitati kao neka vrsta kulinarskog dnevnika predrecesijske euforije, saznajemo još i da Zagreb nikada ranije nije imao ovoliko fine dining restorana, s menijima od minimalno deset slijedova, odgovarajuće odležanim vinima i desertima rashlađenima tekućim dušikom. Na redu je dakle veliko finale, čitav grad se trese u predorgazmičkom potrošačkom grču: namještaj je uglancan, kartice su spremne, lajne razvučene, a na stol stižu beluga kavijar, jelenski tartar i sladoled od goveđe moždine s malinama, karamelom i dodatkom cvijeta soli.
Normalizacija nenormalnog, dakle. Sama činjenica da nitko u ovom mnoštvu primjera ne vidi najavu skoroga sloma pokazuje koliko smo malo naučili iz prethodne recesije. I tek kada nastupi iduća, netko će se valjda dosjetiti da ni turizam, ni Airbnb, ni potrošački krediti, ni luksuzne gastro-kulise postavljene specijalno za evropske birokrate nisu temelj razvoja, nego maketa ekonomije koja se u kriznim vremenima najbrže urušava. Iz prvoga reda, drugim riječima, upravo pratimo mahnito puhanje novog balona: nešto kao ekonomski rast u propast. A ona besmislena proročanstva Borisa Vujčića i kompanije, koji o novoj recesiji ne znaju ništa osim toga da će je, eto, jednoga dana ponovno biti, tu su da osiguraju privid racionalnosti sasvim nesuvislog ekonomskog scenarija. Ta su proročanstva, autoritativna koliko i isprazna, ujedno i jedini pomak koji bilježimo nakon prošle recesije. U njoj smo, korak po korak – od poricanja i bijesa preko depresije i cjenkanja sve do finalnog mirenja sa sudbinom – izgubili pravo na nadu da bi se ekonomska politika mogla voditi drugačije. Iduća recesija zato više i ne djeluje kao stvar politike: nema tu zajedničkog odlučivanja ni slobodnog izbora, samo neizbježna nova trauma. Prošla recesija možda se činila kao otrežnjenje: iduću, prije nego što se uopće dogodila, već obilježava kolektivna anestezija. Ukratko, prošla je recesija, duboka i neočekivana, barem još sličila na tragediju: iduća već sada izgleda kao farsa.