Predsjednička kampanja u Hrvatskoj uglavnom nudi susramlje, apatiju, neizvjesnost i (ustašku) desnicu kao jedini objekt koketerije. Predsjednica se muči sa sloganima, pjeva rođendanske pjesmice Milanu Bandiću, ushićeno pozira na nogometnim utakmicama, prekrojava povijest i sebe i dalje vidi kao autentičnu predstavnicu naroda. Glavni protukandidat, socijaldemokrat Zoran Milanović, svemu tome suprotstavlja sve ono što je navodno – normalno.
A normalno je, za suvremenu socijaldemokraciju, misliti da su komunizam i antifašizam, ako ne povijesno, onda barem estetski nezgodna kombinacija u dizajnu dresova nogometnih klubova, kao i da “radništvo ne postoji”. Uz još pokoji “domoljubni” premaz, dovoljno da vam Branimir Glavaš da potpis za kandidaturu, ma koliko vam se to ne sviđalo. Treći favorit, predsjedničin rival za autentičnog predstavnika naroda, sugerira prekopavanje Jasenovca – za desnicu bagerom, za umjerene po arhivima – i suspendira kampanju na jedan dan, Martinje, kako bi, valjda, pio gemišt s narodom. Uz to, i dalje muku muči s rastezanjem predsjedničkih ovlasti i procedurama njihove realizacije.
A onaj koji zaokružuje kvartet “najozbiljnijih” kandidata, Mislav Kolakušić, nema nikakvih muka s ovlastima raznoraznim, on bi si najradije priskrbio sve funkcije u državi. Usput bi dopustio i imenovanje ulica po Anti Paveliću, a sva je kampanja sazdana na antikorupcijskoj histeriji. Tako nekako, dakle, izgleda natječaj za radno mjesto predsjednika države. Prazni slogani i prazne politike. Kako je Jugoslavija ionako među top tri glavne teme i ove predizborne kampanje, nije naodmet zaviriti u njene ostatke i vidjeti što nam ona ima za reći o samim kandidatima. A suštinu je nekidan izrazio makedonski predsjednik Stevo Pendarovski.
On je u Novom Sadu, u sklopu programa nečeg što se zove Regionalni skup mladih lidera, tu “regionalnu” ili “postjugoslavensku” politiku ogolio do samog kraja. Razočaran zaustavljanjem predpristupnih pregovora za ulazak u Europsku uniju te potaknut bezizlaznom ekonomskom situacijom, Pendarovski je hladno konstatirao da bi iselio iz svoje države da nije predsjednik jer “niko nije lud da traći svoj život u kom godinama treba da se pregovara o poglavljima, a prosječna plata u mojoj državi je 400 eura”. Vjerojatno nitko dosad nije tako precizno s obzirom na funkciju ocijenio post-socijalistički period.
I ne samo to, Pendarovski se pokazao i kao najinovativniji kopirajter u hrvatskoj predsjedničkoj kampanji jer bi s obzirom na dosad prikazano i obećano, najbolji slogan glasio: Ako ne postanem predsjednik, iselit ću se iz države.