“Navikli su da nam mogu pljunuti u lice, a mi ćemo to samo obrisati”
Učitelj i sindikalist
Tisuće učitelja i profesora osnovnih i srednjih škola iz cijele Hrvatske prosvjedovali su u ponedjeljak 25. novembra 2019. godine na središnjem zagrebačkom trgu. Pritom nisu bili sami, zajedno s njima protestirali su zainteresirani građani s doslovno cjelokupnog političkog spektra. Prema procjenama organizatora, na Trgu bana Josipa Jelačića našlo se više od 40.000 ljudi, a štrajk podržavaju svi osim Vade Republike Hrvatske i Katoličke crkve. Među podržavateljima su se na istoj strani zahtjeva, po prvi put od svog nastanka, našli U ime obitelji desne aktivistkinje Željke Markić i organizacije civilnog društva poput Gonga i Centra za mirovne studije. Hrvatskom čudu tu još nije kraj jer su se na istoj strani s njima našli i mediji, pa čak i policija.
Promjena javnog diskursa o štrajku i zahtjevima učitelja započela je osnivanjem Facebook grupe Podrška roditelja nastavnicima u štrajku koja od trenutka otvaranja bilježi impresivan eksponencijalni rast broja članova. Drugi moment promjene bila je podrška svih sindikata u državi. Da se pritom nije radilo tek o deklarativnoj potpori, a sadržajno ispraznom moralnom svrstavanju na “pravu stranu povijesti” dokazao je danas i policijski sindikat koji je tražio od Ministarstva unutarnjih poslova da objasni takozvanu “rutinsku provjeru radi sigurnosne provjere”. Da Hrvatsku jednoga dana može dočekati libanonski scenarij u kojem represivni organi reda odrađuju smjene s jedne strane barikade braneći političke elite od prosvjednika, dok se u slobodno vrijeme presvlače u te iste prosvjednike pa i sami izlaze na ulice, pokazao je i Sindikat policijskih službenika koji je poslao sljedeće priopćenje:
“Oštro osuđujemo ovakvo ponašanje policije koje se nikako ne može pravdati „RUTINSKOM PROVJEROM RADI SIGURNOSNE PROVJERE“ već se može smatrati demonstracijom sile represivnog aparata i neprihvatljivim ponašanjem s obzirom na to da je doba komunizma i milicije, kada se građane popisivalo zbog odlaska u crkvu, odavno prošlo. (…) Želimo i dalje vjerovati da je ovakvo ponašanje izdvojeni slučaj i da neće proći kao i slučaj novinarke Đurđice Klancir za koji se glavni ravnatelj policije silno trudio opravdati policijsko postupanje pogrešnim informiranjem javnosti, ali i ministra te premijera umjesto da je utvrdio nalogodavca i razriješio ga rukovodeće funkcije u policiji”. Dopis su uputili ministru Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Davoru Božinoviću i glavnom ravnatelju policije Nikoli Milini.
Objašnjenje policije da su provjeru tražili radi sigurnosnih razloga jednostavno nije prihvatljiva jer su organizatori prijavili dolazak 200 autobusa. Također, provjera se nije vršila u svim županijama nego samo u Krapinsko-zagorskoj. Nadajmo se da ova tema neće zamrijeti u medijskom prostoru prije nego nalogodavci shvate da ovakve radnje nisu prihvatljive ni javnosti, a ni samim policajcima. U policijskom priopćenju posebno je zanimljivo da su ovu priliku policajci iskoristili da jasno pošalju poruku političkoj eliti kako im je instrumentalizacija policijske uniforme za zastrašivanje novinara neprihvatljiva. Rijetki su ti trenutci kad se u Hrvatskoj može policiju promatrati kao dio radničke klase, koja će umjesto protekcije političkih elita jasno stati na stranu građana, a ovaj slučaj ima i dodatnu sindikalnu dimenziju. Nakon dugo godina razjedinjenosti, nesloge, pasivnosti, “žutila” i drugih sindikalnih problema, impresivno je da je upravo pitanje obrazovanja još jednom ostvarilo tako snažan društveni konsenzus da su se na istoj strani povijesti našli svi nabrojeni faktori.
Točka prisilnog kompromisa
Sve to, rezultiralo je napokon “pravim” pregovorima sindikata u štrajku s Vladom RH. Iako, istini za volju, sastancima ne prisustvuje premijer. Premijer osobno, čini se, nije baš vičan tome da sjedne za stol sa radničkom klasom. Podsjeća u tome na socijaldemokratskog predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića, samo što Plenković makar skriva svoj klasni prezir prema radnicima. Nakon mjeseci ignoriranja zahtjeva sindikata u obrazovanju, premijer je napokon doveden do točke prisilnog kompromisa, tome se barem nadamo. U ponedjeljak u 16 sati konačno su započeli pregovori, koji su nakon sedam sati sastančenja prekinuti sinoć u 23 sata. No, nastavit će se koji časak nakon objave ovog teksta (u utorak popodne).
Pregovori imaju tri moguća ishoda: Vlada će povećati plaće kroz dodatak na plaće ali od 1. januara 2020. godine, Vlada će povećati koeficijent plaća za 6,11 posto, ali od prvi jula 2020. ili dogovora neće biti. Šanse su poprilične da sindikat zaposlenih u srednjim i osnovnim školama neće dobiti sve što traži, a ovdje pak treba postaviti pitanje uloge Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. Radi se o sindikatu koji djeluje pri visokoobrazovnim i znanstvenim institucijama i koji se pridružio štrajku učitelja. No, izjave koje su davali za medije jutros i sinoć ne odaju dojam stopostotno složne sindikalne fronte. Kao prvo, dogovor s Vladom je navodno da se u medijima ne izražava (ne)zadovoljstvo pregovorima, što predstavnici NSZVO nisu poštovali kazavši (ne ulazeći u detalje) kako su njima neki prijedlozi Vlade prihvatljivi, dok su istovremeno predstavnici drugih sindikata kazali suprotno. NSZVO se na vlastitu inicijativu priključio štrajku učitelja, a sada će čini se, pomoći učiteljima da pristanu na kompromis. Iako sada nije najbolji trenutak za ponovno propitivanje motiva čelnika NSZVO-a, dojam da upravo ovaj sindikat slabi štrajkačku koheziju je presnažan.
Imamo sindikalni pokret
Dok čekamo konačni ishod pregovora, osvrnimo se na još neke aspekte štrajka. Zahvaljujući izvrsnoj organizaciji tzv. cirkularnog štrajka u 31 dan prosvjeda učenici su izgubili tek 12 dana nastave. Iznenađujuća je možda ova informacija, jer se donedavno iz vijesti moglo činiti kao da ove godine neće uopće biti maturanata. Stvarao se lažni dojam da je štrajk toliko štetan za učenike da bi cijela generacija mogla propustiti maturu zbog nenadoknadivih zaostataka u nastavi. Kad se u medijima priča o dezinformacijama i lažnim vijestima, u pravilu se ignoriraju dezinformacije koje u javni prostor puštaju političari – izravno svojim izjavama, ili neizravno prosljeđivanjem lažnih informacija nekritičnim novinarima. Političari su ti koji su prvi pokrenuli objave platnih lista učitelja, međutim, novinari su ti koji su to nekritički prihvatili i onda tjednima jahali po tome. Ipak, ovaj su put “opinion makeri” izgubili bitku, a zahvaljujući roditeljima koji očito vjeruju učiteljima, jer za razliku od opinionmejkerskih dušebrižnika, roditelji imaju redovni izravni kontakt s osobama koje im odgajaju djecu polovicu vremena.
U konačnici, bitku je već sada izgubio i premijer Plenković koji je ovaj pravi pravcati društveni pokret – ali za promjenu ne grassroot, nego sindikalni pokret – pokušao oslabiti impliciranjem političke instrumentaliziranosti štrajkača. Ako je to možda i bio očajnički pokušaj da apelira na učitelje koji su istovremeno birači ili članovi HDZ-a, Plenkovićev spin nije uspio, osim kod bivšeg predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonka Kusića, a sada savjetnika premijera koji prisustvuje pregovorima i koji je gostujući u emisiji televizije N1 ponovio premijerove dezinformacije.
Za kraj, postavimo još jedno društveno aktualno pitanje. U kontekstu niza akcija Europske unije da spriječi dezinformacije u medijima, u nizu neadekvatnih i poluinformiranih inicijativa raznoraznih nevladinih organizacija da se bave medijskom pismenosti, iako često ni sami ne shvaćaju od čega se točno medijska pismenost sastoji, nitko nije propitao pravo premijera da širi laži spinovima. Neovisno o tome jesu li predizborne kampanje krenule ili nisu, valjda je premijer, i više nego novinari, dužan hrvatskoj javnosti predstavljati točne i istinite informacije. U tom smislu, medijska pismenost ne sastoji se od nagađanja toga što je premijer htio reći, već je dužnost i premijera i novinara da odgovore, odnosno postave pitanje: Tko je to navodno instrumentalizirao ovaj štrajk?
A odgovor na to je zapravo jednostavan: nitko. Nego premijer Plenković ima jako usku definiciju politike, ako ne razumije da je pitanje radničkih plaća političko pitanje par excellence.