Da su novinari N1 televizije trn u oku za aktualnu vlast, nije nepoznanica. Međutim, prošlog tjedna, jedan njihov novinar prevršio je mjeru dobrog ukusa vlasti. Nedugo nakon spornog susreta s novinarom Miodragom Soviljem, predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić završio je u bolnici.
Vladin medijski aparat svojski se potrudio da uvjeri javnost u skandalozno ophođenje Miodraga Sovilja prema predsjedniku, koje je po nekima iz predsjednikove blizine čak i uzrok predsjednikove hospitalizacije. Plejada raznih vladinih funkcionera i medijskih stručnjaka angažirala se u procesu ukazivanja na beskrupulozno ponašanje novinara N1. Na prvu crtu medijskog fronta istupio je Dragan Vučićević, “mastermind” tabloida Informer. Zatim se priključio Nebojša Krstić, predsjednikov igrač za medijsku analitiku. Našla se tu i sveprisutna eminencija u vidu Gorana Vesića koji je ponavljao ono što i svi ostali, dok predsjednikova savjetnica za medije Suzana Vasiljević nije skidala s usta prezime “zločestog novinara” N1. Razne osude, između ostalog da je novinar N1 maltretirao predsjednika unoseći mu mobitel u facu, da je Sovilj napaljeni klinac koji vrijeđa predsjednika, da se na taj način priča s prijateljima dok se pije pivo poslije fudbala – došle su iz redova predsjednikove elite.
Postavlja se sljedeće pitanje. Kakav delikt je novinar N1 počinio da je predsjednikov štab digao takvu medijsku hajku? Sovilj je radio svoj posao prema profesionalnim novinarskim uzusima. Postavio je predsjedniku pitanje koje se tiče interesa javnosti i inzistirao da dobije vjerodostojan odgovor, ili makar nekakav odgovor. Ono što je navodno predsjednika Vučića toliko uzrujalo da je završio u bolnici, pitanje je o umiješanosti oca ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića u korupcijsku aferu oko trgovine oružja državnog poduzeća Krušik.
Uhvaćen nespreman, što nije čest slučaj, predsjednik je u svom stilu pokušao da skrene pažnju s upućenog pitanja. Rezultat toga su predsjednikovi verbalni slalomi u izbjegavanju odgovora na “vruće” pitanje, poput situacije u kojoj je rekao da ne vidi dokument jer mu nisu dobre naočale, ili pak, da novinar krije podatke od njega jer drži mobitel daleko. Takav uobičajeni igrokaz već je uvriježeni model komunikacije predsjednika Vučića kada mu se postavi pitanje koje nije unaprijed naručeno. Međutim, nakon tog nemilog pokušaja da radi svoj posao, Miodrag Sovilj odjednom postaje enfant terrible na srpskom medijskom nebu.
Među mnogima koji su se obrušili na Sovilja, najdalje su otišli stručnjaci s televizije Pink. Naime, Pink je objavio tekst na portalu s fotografijom Miodraga Sovilja pod naslovom “Pijani novinar N1 televizije” koju su nedugo zatim skinuli s interneta. Na spornoj fotografiji se vidi kako Sovilj – tada još student – sjedi na livadi i pije pivo s prijateljem. U nedostatku argumenata, televizija Pink tu scenu piknika na travi – koja je inače privatna stvar – odlučila je upotrijebiti za ad hominem napad. Takav potez slikovito ilustrira nepostojanje minimalnog etičkog kodeksa na medijskoj sceni u Srbiji.
Genealogija nasilja
Uzrok aktualnog linča novinara N1 vuče korijene iz afere Krušik. Naime, nakon što je najavljen intervju na N1 televiziji sa uzbunjivačem iz Krušika, Aleksandrom Obradovićem, na udaru se našao direktor N1 Televizije, Jugoslav Ćosić. Izvjesni Bogoljub Pješčić, navodni novinar američkog portala “Breitbart” objavio je na Twitteru dokumente koji pokazuju da je privatna firma Čosića dobivala uplate preko banke iz Albanije. Iako sami dokumenti nisu pokazali nikakve inkriminirajuće podatke, netom nakon njihove objave u javnosti počelo je klevetanje tabloida u kojima je Ćosić prozvan “šiptarskim plaćenikom” i “kosovskim lobistom”.
Međutim, kako to inače biva u mutnim tabloidnim spekulacijama, ispostavilo se da Bogoljub Pješčić uopće nije novinar sajta “Breitbart” niti su oni ikada čuli za njega. Bogoljub Pješčić “proslavio” se prijetećom SMS porukom upućenom Draganu Janjiću, uredniku novinske agencije Beta u kojoj je prijetio da će zapaliti agenciju. Uzgred, čak je i američka ambasada u Beogradu na svom Twitter računu iskazala nerazumijevanje činjenice da pojedini srpski mediji pozivaju u goste Pješčića, čovjeka koji otvoreno prijeti uglednim novinarima. Međutim, profili ljudi poput Bogoljuba Pješčića su upravo ono što treba medijskom aparatu režima, odnosno, medijski vojnici koji će se obračunavati s nepoćudnim novinarima putem kleveta i direktnih prijetnji. Iako su svi nezavisni mediji u Srbiji postavljeni pred svojevrsni streljački vod kojim orkestrira produžena ruka vlasti putem prorežimskih medija, odnos vlasti prema N1 televiziji predstavlja ipak ekstreman slučaj.
Samo od početka 2019. godine, Nezavisno udruženje novinara Srbije zabilježilo je 27 incidenata uperenih protiv N1 i njihovih novinara, uključujući dva fizička napada i tri verbalne prijetnje, navodi se u saopćenju NUNS-a. Od mnogobrojnih prijetnji tijekom pet godina postojanja N1 televizije, samo jedan počinitelj je dobio uvjetnu kaznu zatvora, dok je drugomu određeno liječenje u specijalnoj ustanovi.
Metode diskreditacije uličnog tipa predstavljaju standardan repertoar u razračunavanju s nezavisnim medijima. Od prozivanja N1 televizije kao stranih plaćenika – sukladno tome i izdajnika svega srpskog – do prijetnji nepoznatih individua da će dignuti u zrak zgradu N1. Shodno tome, trenutačna atmosfera u srpskom medijskom prostoru podsjeća na scenarije u kojima svako malo iskaču neprijatelji režima s namjerom da se obračunaju s neistomišljenicima. A to su svi koji postavljaju neugodna pitanja o vezama vlasti s pravnim i fizičkim osobama za koje postoji sumnja u nezakonite radnje.
Kontinuirano kritično stanje
Organizacije koje se bave slobodom medija kontinuirano prozivaju srpske vlasti zbog kritičnog stanja po pitanju medijskih sloboda. Freedom House u izvještaju za Srbiju od ove godine navodi neke od najproblematičnijih aspekata na srpskoj medijskoj sceni. “Preuzimanje medija od strane suradnika i prijatelja vlasti, selektivna upotreba prava, zloupotreba regulatorne prakse, ciljano reklamiranje državnih poduzeća, izdašne državne subvencije prijateljskim medijima, verbalno nasilje, politička manipulacija zakonima, maltretiranje medija od strane poreznih organa, nekažnjivost prijetnji protiv novinara” – stoji u izvještaju.
Nimalo optimističniji rezime stanja medijskih sloboda u Srbiji nisu ponudili ni Reporteri bez granica u izvještaju za tekuću godinu. “U pet godina vladavine predsjednika Aleksandra Vučića, Srbija je postala mjesto gdje bavljenje novinarstvom nije sigurno niti podržano od strane države. Raste broj napada na medije, uključujući prijetnje smrću, a sve češće je i zapaljiva retorika zvaničnika usmjerena protiv novinara, dok su mnogi napadi na novinare ostali neistraženi i neriješeni, a počinioci nisu kažnjeni” – navodi se u izvještaju.
Sve navedeno ugrožava sigurnost novinara. Indikator toga je aktualni ubrzani rast broja ad hominem napada na novinare. Trenutačnu situaciju u medijima mnogi srpski novinari uspoređuju s “mračnim vremenom” iz 90-ih godina kada su novinarima redovito crtane mete na glavi. Međutim, napadi na novinare N1 suštinski predstavljaju napad na slobodno i nezavisno novinarstvo i sve njegove principe i vrijednosti. Svi novinari u Srbiji koji nisu dio matrice režimskih medija su konstantno izloženi sve jačim sustavnim pritiscima, a ponekad stvari idu do te razine da su čak i njihovi životi ugroženi. Jedna od upozoravajućih situacija je prošlogodišnji slučaj novinara Milana Jovanovića kojem je zapaljena kuća nakon objavljivanja serije tekstova o umiješanosti načelnika općine Grocka Dragoljuba Simonovića u sumnjive poslove općine.
S druge strane, teško je zamisliti ikakvu normalizaciju odnosa na medijskoj sceni Srbije u dogledno vrijeme, dokle god se vladajući aparat odnosi prema slobodnim medijima kao prema faktorima odgovornima za probleme u društvu. Uloga medija je da društvu omoguće pristup ključnim informacijama iz političke, društvene, ekonomske i kulturne sfere. Funkcija medija je da opskrbljuje ljude sa širokim spektrom analiza i perspektiva na teme od društvene važnosti te da njeguju slobodu i pluralnost mišljenja. Na kraju krajeva, mediji služe upravo tome da vladajuće pozivaju na odgovornost za poteze koji se tiču javnog interesa.