Proteklih je godina priličnu pažnju u suvremenim teorijskim i sociološkim krugovima zadobila teorija tzv. akceleracionizma. Postoje i desna i lijeva varijanta, ovisno što priželjkujete kao ishod akceleracije, ali u osnovi teorija kaže da bi se razvojna putanja kapitalizma trebala zapravo što više ubrzati kako bi kapitalizam što prije došao do nesavladavih proturječja i kolapsa. Time bi se otvorio prostor za radikalnu društvenu promjenu.
Teorija je prilično politički blesava i nezainteresirana za stvarne živote ljudi i razumijevanje političkih procesa, što i ne čudi s obzirom na akademsku provenijenciju. Međutim, ako nam i nije od neke pomoći kad su u pitanju kapitalizam i radikalna društvena promjena, mogla bi poslužiti u obračunu sa slično blesavom tradicijom: povijesnim revizionizmom. Pogotovo na našim prostorima. Naime, već desetljećima se nastojimo opirati tim tendencijama, bilo konkretnim podacima, bilo povijesnim objašnjenjima. Dakako, bilo je tu i uspjeha i ti su napori nužni, ali revizionisti stječu sve veću društvenu moć. Možda bi trebali sagledati još jednu taktiku: akceleracionistički revizionizam.
Tom se taktikom, na primjer, služi narodni heroj Stjepan Filipović. Za njega je ovaj nedavni posthumni period bio prilično težak. Prvo mu je hrvatska vojska 1991. dignula u zrak spomenik u rodnom Opuzenu. Malo se pritajio u prostorijama Ujedinjenih naroda i u Srbiji, gdje je pogubljen. Naime, u Valjevu mu spomenik još stoji. No, nije se htio previše izravno opirati revizionističkim tendencijama, odlučio je pustiti da one odrade svoje. Tako se nije uopće bunio kad su mu u Beogradu odlučili uzeti ulicu. Procijenio je, ispravno, da će preimenovanje ulice biti politički efektnije od pobune. Na čemu je temeljio tu procjenu?
Pa bio je svjestan toga da ni povijesni revizionizam ne može izbjeći povijesnu istinu. Ako odstraniš sve partizane, nećeš se naći u povijesnom vakuumu. Neminovno moraš kad-tad naletiti na stare frendove i koalicijske partnere. Tako su beogradske vlasti odlučile ulicu koja se prije zvala po njemu, nazvati po Emilu Perški – fudbaleru. Taj je fudbaler odigrao deset utakmica za reprezentaciju Kraljevine i bio velika zvijezda. Međutim, Perška je bio i ustaša. Cijelo vrijeme rata Perška je bio zaposlen u ustaškoj policiji, a poginuo je prilikom oslobađanja Zagreba u nerazjašnjenim okolnostima. Filipović je to znao, prati i fudbal i politiku i samo ih je pustio.
No, uskoro su saznali i svi ostali i nastao je “Ups!”. Komisija za spomenike i nazive trgova i ulica Beograda promptno je najavila da će revidirati odluku, a branila se time da je prijedlog naprosto bio u Rezervnom fondu prijedloga ulica i naziva trgova iz prethodnog sastava Komisije. Odluka će se promijeniti na idućoj sjednici gradskog parlamenta, a iz Komisije tvrde da nema podataka o podnositelju inicijative. Naravno da nema, narodni heroji ne ostavljaju tragove. Pitanje je samo: zašto je Filipović mislio da će prijedlog proći? Pa zbog jednog drugog revizionističkog trenda: glorifikacije međuratnog perioda u Srbiji. Navodnog doba kapitalističkog blagostanja i gospodskog Beograda. Važnu ulogu u tom trendu igra fudbalska reprezentacija, a najpoznatiji primjer su film i serija “Montevideo, Bog te video!”.
Kao što smo lani utvrdili kad je Rade Končar slomio ustaši nogu u Splitu: nisu narodni heroji bezveze narodni heroji. Ne možeš zajebat’ Stjepana Filipovića. Možeš dobiti jedino one night stand s ustašom.
*Čitatelj iz Beograda nas je u međuvremenu obavijestio da u Beogradu postoji još jedna, veća ulica nazvana po Stjepanu Filipoviću kojoj ime nije promijenjeno.