Na kritike učinaka ili ishoda kapitalističke ekonomije njeni apologeti odgovaraju na različite načine. Optužbama za pristranost, ideološku zasljepljenost, neukost ili u najboljem slučaju naivnost. A ako neka od tih optužbi iz nekog razloga zakaže, tu je uvijek ultimativno rješenje: možda je nešto i pošlo krivo, ali razlog sigurno nije u samim značajkama kapitalizma. On uvijek leži u nečemu što ometa razvoj tih značajki. Uglavnom je to država. Njenim djelovanjem se naprosto sabotira “pravi” kapitalizam i naprosto se ne nalazimo na neutralnom terenu: ne možemo procijeniti sam kapitalizam jer ga netko stalno sabotira, kako bi to rekao popularni Vojko.
Možda i stvarno jest tako pa ponudimo najveći mogući “metodološki ustupak” s obzirom političku povijest i realnost. Taj “metodološki ustupak” se zove: Čile. Vjerojatno ste već, s obzirom na medijsku nezainteresiranost, i zaboravili da se u toj latinoameričkoj zemlji odvijaju prosvjedi protiv desne vlasti. No, nećemo se osloniti na stavove prosvjednika. Bilo bi to isuviše pristrano, a i riskirali bi sigurno kakvu optužbu za neukost. Ostanimo zapravo sasvim sa strane i prepustimo riječ objektivnim promatračima: Financial Timesu.
Zašto je Čile taj ustupak? S obje strane ideoloških barikada, uključujući i one koji plešu po njihovim rubovima, Čile se smatra jednom od “najkapitalističkijih” zemalja svijeta. Nakon vojnog puča i svrgavanja Salvadorea Allendea, Pinochetova diktatura poslužila je kao prikladan politički okvir za “ekonomski eksperiment” pod vodstvom poznatih “čikaških momaka”. Nije to zapravo bilo ništa novo, već se radilo o resetiranju kapitalizma na fabrička podešavanja. Drugim riječima, vraćanje na stanje prije pojave radničkog pokreta i socijalističkih stranaka kojima se baš nisu sviđali 14-satno radno vrijeme ili nepostojanje zdravstvenog osiguranja.
Sa svačim su u Čileu eksperimentirali, ali najponosniji su sigurno bili s mirovinskom reformom, tj. privatizacijom mirovinskog sustava. Pod okriljem Svjetske banke ta se politika promovirala širom svijeta: od famoznih zemalja u razvoju do postsocijalističkih nesretnika poput nas. U Čileu je sustav privatiziran u potpunosti dok su stupnjevi privatizacije u ostalim zemljama koje su prihvatile tu grandioznu ideju o štetnosti međugeneracijske solidarnosti varirali. Ali sami rezultati nisu puno varirali: većina istočnoeuropskih zemalja koja je prihvatila djelomičnu privatizaciju brzo je odustala uvidjevši negativne učinke. Hrvatska još nije, štoviše, razmišlja prilično radikalno: nedavno je ministar rada došao na ideju da bi mirovinski fondovi trebali ulagati u startupe.
No, vratimo se najčišćem mogućem kapitalizmu, na ovim područjima još nije odstranjen socijalistički mentalitet. Dakle, kaže Financial Times da čileanski mirovinski sustav, znan prije i kao “Mercedes Benz za penzije” nije uspio. Štoviše, naslov sugerira nešto sasvim drugo: Smrt čileanskog mirovinskog obećanja. Brojke su dovoljne: 80% penzionera u Čile ima mirovinu nižu od minimalne plaće koja iznosi 400 dolara. Mnogi u Čileu, kako članak navodi, optužuju menadžere za prisvajanje profita i u tome vide glavni razlog niskih mirovina. Neki pak smatraju da su profiti preniski i da su u potpunosti distribuirani penzionerima mirovine ne bi previše narasle. Također, manjina Čileanaca ostaje u formalnom zaposlenju cijeli radni vijek što uplate čini manjima. Prisiljeni su sredstva za preživljavanje potražiti u radu “na crno”.
Dakle, objašnjenja i pristupi variraju, ali nitko ne spori neuspjeh modela. I dalje postoje oni koji žestoko agitiraju poput bilo kakvog upliva države i eliminacije individualizirane štednje, kao još goreg zla, ali više nisu tako ponosni na svoj “izvozni proizvod”. A mi se samo nadamo da naši ponosni trudbenici i afirmatori ideje najslobodnijeg tržišta što može biti ipak čitaju Financial Times.