Bauk “lažnih” bolovanja koje izdaju korumpirani liječnici progoni bugarski establišment i kamuflira sukobe oko niskih plaća u Bugarskoj.
Plaće i stope produktivnosti u Bugarskoj su među najnižima u Europi dok su, očekivano, stope emigracije među najvišima. Radnici i poslodavci slažu se oko toga i oko malo čega drugoga. Od pristupanja Europskoj uniji 2007. koje je Bugarskoj dalo pristup zajedničkom tržištu, potražnja za radnicima je porasla i manjak radne snage u nekim granama gospodarstva počeo je predstavljati probleme. Radnici i poslodavci podijeljeni su po pitanju uzroka manjka radne snage, kao i po pitanju rješenja – bugarski krupni kapital i političari krive lijene radnike koji navodno zloupotrebljavaju zakone o bolovanju kako bi izbjegli rad i odmarali se ili radili drugdje, umjesto da se obavežu jednom poslodavcu. Perspektiva radnika je da nepodnošljivo niske plaće i nesigurni uvjeti rada čine odlazak u Njemačku puno privlačnijim i praktičnijim za mnoge od njih, umjesto da pokušavaju spajati kraj s krajem u svojoj zemlji.
Bugarska vlada i poslodavci smislili su „inovativne“ načine da adresiraju navodni manjak radnika. Neki su poduzetnici pokušali potaknuti natalitet pružanjem besplatne usluge krštenja za novorođenčad, s poznatim osobama u ulozi kuma i kumova. Vlada, najveći savez sindikata CITUB i poslodavci predložili su uvoz pola milijuna radnika iz inozemstva koji bi prihvatili nisko plaćene poslove. Udruženje industrijskog kapitala u Bugarskoj (BICA) okrivilo je medije za stvaranje turobne slike bugarskog gospodarstva koja obeshrabruje bugarske emigrante od povratka u vlastitu državu. Drugim riječima, legitimne brige o stanju gospodarstva odbačene su kao rezultat dezinformiranosti i nazadnosti.
Kapitalisti protiv sustava blagostanja
Ovi neuspješni pokušaji da se riješi problem manjka radne snage česti su predmet ismijavanja. Jedan od glavnih razloga emigracije iz Bugarske su niske plaće i mirovine. Emigracija, zajedno s vrlo niskim plaćama i sve starijim stanovništvom dovele su do manjka sredstava u Državnom institutu za socijalno osiguranje (NSSI) u koji se uplaćuju doprinosi za mirovinsko i socijalno osiguranje. NSSI ne može izdržati sve veći broj dugotrajnih bolovanja, zbog čega se 33% naknada za bolovanja financira iz poreza.
BICA i Udruženje poslodavaca i industrijalaca (KRIB) godinama pokušavaju smanjiti davanja poslodavaca za bolovanja. U rujnu je ministar rada i socijalne politike odbacio prijedlog poduzeća da radnicima za prva tri dana bolovanja uskrate plaću, kao “ekstreman i društveno neprihvatljiv”. Međutim, samo dva mjeseca kasnije vlada je objavila da će radnici na prvom danu bolovanja biti o svom trošku, odnosno, neće ga plaćati ni poslodavci ni NSSI. Vlada je od toga odustala nakon što su sindikati prigovorili toj ideji i predložili da umjesto za tri dana, poslodavci plaćaju za prvih pet dana bolovanja. Udruženja poslodavaca na to su se uvrijedila i napustila Vijeće za tripartitnu suradnju.
Sve veće nejednakosti u prihodima pridonose manjku radnika i manjku sredstava u fondovima svih vrsta socijalnog osiguranja. Još 2015. u strategiji Ministarstva rada i socijalne politike predloženo je da se problem sve manjih sredstava u fondovima za socijalno osiguranje riješi tako da se obespravi ono malo radnika koji još nisu emigrirali. Strategija je naumila ograničiti mogućnosti za prijevremeno umirovljenje, a Ministarstvo povisiti dob za odlazak u mirovinu na 65 do 2037. godine.
Doprinosi za socijalno osiguranje uplaćuju se u NSSI svakog mjeseca, u iznosu od samo 3.5% udjela u plaći zaposlenika i podijeljeni su između poslodavca i zaposlenika. Ovo osiguranje ne pokriva usluge zdravstvene skrbi – one su pokrivene Nacionalnim fondom za zdravstveno osiguranje kojem radnici uplaćuju fiksni iznos svakog mjeseca. Od 2010. poslodavci plaćaju 70% dnevne zarade za prva tri dana bolovanja (umjesto dotadašnjih 90% za prvi dan bolovanja). Međutim, porezi i uplate za socijalno osiguranje oduzeti su od tog iznosa, tako da radnici dobivaju neto iznos manji od 70% njihove uobičajene plaće. NSSI isplaćuje 80% uobičajene dnevne zarade zaposlenika.
Udruženja poslodavaca pokušavaju raspravu o naknadama za bolovanja staviti na dnevni red od 2015. Niz desnih vlada i manjak sredstava u NSSI-ju poslodavcima su pripremili povoljno tlo za forsiranje mjera koje bi radnicima uskratile njihova prava. 2016. NSSI je objavio da je broj ljudi koji uzimaju bolovanje u posljednjih pet godina skočio za 12% (ili drugačije izraženo, za 100 milijuna leva, što je oko 50 milijuna eura). BICA je odmah preuzela ove podatke kako bi opravdali svoje prijedloge da prva dva, tri ili četiri dana bolovanja ne bi trebala biti plaćena. NSSI je 2017. predložio da poslodavci plate 20% manje za prva tri dana bolovanja, dakle 50% dnevne plaće, no nakon prigovora sindikata prijedlog je odbačen. Bauk “lažnih” bolovanja i naknada za invalidnost koje izdaju korumpirani liječnici progonio je establišment i kamuflirao sukobe oko niskih plaća u Bugarskoj. To je navelo neke kapitaliste da prokažu sustav blagostanja uopće kao “korumpiran i dotrajao”.
Poslodavci i političari tvrde da sezonalni radnici u poljoprivredi zloupotrebljavaju mogućnost bolovanja. Ovog ljeta udruženja poslodavaca ponovno su se digla na stražnje noge, potaknuta optužbama premijera protiv doktora da izdaju “lažna bolovanja” kako bi mogli izdavati dozvole za sezonski rad. Tvrdili su da radnici uzimaju bolovanja umjesto godišnjih odmora kako bi produžili vrijeme odmora oko državnih praznika. Na sastanku poslodavaca s državnim tužiteljem i njegovim zamjenikom raspravljalo se o “najvećoj krađi u državi” – zloupotrebama bolovanja.
Radnička prava nisu privilegiji
Trebali bismo raspravljati o niskim plaćama umjesto o tome bi li poslodavci trebali financirati jedan, dva ili tri dana bolovanja, ili o tome jesu li bolovanja zločini koji truju Bugarsku. Otvaranje lažnih bolovanja je zeznuto – liječnici mogu biti sankcionirani, a ponekad su pod pritiskom vlasnika poduzeća da uopće ne izdaju bolovanja njihovim radnicima. Lažna bolovanja lako se mogu otkriti – što je zabrinjavajuće, poslodavci imaju pravo provjeravati prate li njihovi zaposlenici upute koje su dobili od svojih liječnika, a NSSI ima pristup informacijama o putovanjima u inozemstvo.
Drskost vlade i organizacija poslodavaca kamuflirana je kao manifestacija savjesti političara. Desničarski potpredsjednik vlade iz 2018. i biznismen Valeri Simeonov oklijevao je s davanjem podrške zahtjevima da se poveća mjesečno ograničenje doprinosa za socijalno osiguranje na 3000 leva (1535 eura) s obrazloženjem da bi tako razočarao one koji su ga izabrali kako se porezi ne bi povećali. Namjerno brkanje poreza i doprinosa za socijalno osiguranje retorički je alat za ulizivanje krupnom kapitalu i ljudima s višim prihodima.
Poslodavci se žale na niske stope produktivnosti za koje krive radnike i njihove ismijavane zatjeve za “europskom plaćom”. Desničarski potpredsjednik vlade Krasimir Karakačanov dodao je ulje na vatru tvrdeći da su radnici u Bugarskoj i Albaniji lijeni i ne zaslužuju “njemačku“ plaću. Prema establišmentu, ne samo da radnici u Bugarskoj rade manje od radnika u Zapadnoj Europi, već su i lopovi koji imaju smjelosti praviti se bolesnima kako bi dobili „nepotrebne“ odmore. Jedan njemački poslodavac u Goce Delčevu hvalisao se kako je organizirao ždrijeb za zaposlenike – ukoliko zaposlenici uopće nisu koristili bolovanje, imali su sjajnu priliku osvojiti 100 leva (50 eura). Međutim, poduzetnik se neugodno iznenadio kada je shvatio da to nije dovoljna motivacija radnicima da se prestanu “praviti da su bolesni”, pa je odustao od ideje.
Ne radi se naprosto o tome da poslodavci svjesno lažu o lažnim bolovanjima. Oni ne razumiju posljedice koje težak rad ima na fizičko i mentalno zdravlje. A sami radnici drže da bi odlazak na posao dok su bolesni trebao biti zabranjen. Upravo ta nepomirljivost perspektiva djelomično hrani imaginarije političara i poslodavaca o raskošnim životima koje radnici žive. Konsenzus vlade i poslodavaca po pitanju dijagnoze i lijeka nagnao je sindikate da pretpostave da se održavaju zakulisni pregovori koji tripartitno vijeće čine besmislenim. No problem nije u manjku transparentnosti, već u političkom kontekstu u kojemu se radnička prava doživljavaju kao privilegije za razmažene ljenčine, dok blagostanje kapitala nitko ne dovodi u pitanje. Politike poput rezova naknada za bolovanja slijede iz takvih pretpostavki o tome tko stvara vrijednost i bogatstvo. O tim pretpostavkama ne moraju se održavati tajni sastanci između ministara i kapitalista. Dok krupni kapital ima neograničen pristup medijima i moć da utječe na kreatore politika, radnici imaju malo takvih mogućnosti.
Unatoč tome što je ministar naposljetku obavezao da neće uskratiti plaćeno bolovanje radnicima, prosvjed sindikata Podkrepa “Bolesni radnici nisu kriminalci” održan je 27. studenog sa ciljem da se pobiju ideje o tome da su radnici lijeni prevaranti. Uz zahtjev da poslodavci plate prvih pet dana bolovanja, sindikat je imao i druge zahtjeve, poput povišice za rad noću i prestanka oporezivanja minimalnih plaća. Sindikalisti su pokušaj da im se oduzme pravo na plaćeno bolovanje vidjeli kao “sprdnju s bugarskim narodom”.
Bolovanja nisu samo sredstvo preživljavanja koje omogućava daljnju samo-eksploataciju. Ona su također i način na koji radnici mogu tražiti ono što je njihovo – pravednu plaću za njihov rad i odmor. Još su 2017. Sindikati suprostavili NSSI-jevim prijedlozima smanjenja naknada za bolovanje zahtjevom za povećanjem plaće. Unatoč tome što se isto udruženje sindikata odbilo pridružiti prosvjedima protiv nastojanja da se kapital oslobodi plaćanja bolovanja, prije dvije godine bili su na dobrom tragu – niska plaća je pravi problem na koji borbe oko naknada za bolovanje ukazuju. Dok se radnička prava dramatično ne poprave, radnici će nastaviti seliti na Zapad i koristiti bolovanja kako bi preoteli djelić onoga što im zakonski pripada. Taj se krug može zaustaviti samo jačanjem radničkih prava putem sindikalne borbe.