Pred novinare su jučer izašli predstavnici sindikata i premijer Andrej Plenković te obznanili javnosti da je štrajk gotov i da je dogovor postignut. Dogovor je predstavljen kao kompromis, a podrazumijeva ispunjenje sindikalnog zahtjeva o povećanju koeficijenta nastavnicima za 6,11% u ratama. Također, valja istaknuti da nenastavnom osoblju neće biti povećan koeficijent već će se isti iznos dati u obliku dodataka koji će se osigurati granskim kolektivnim ugovorom.
Takav kompromis je u medijskim reakcijama proglašen neriješenim ishodom. No, s različitim interpretacijskim predznakom. Neki su sam ishod nastojali protumačiti kao Plenkovićev poraz jer su ga, eto, sindikati natjerali da potpiše nešto što je inicijalno odrješito odbijao, dok su drugi, ponukani i reakcijama nastavnika na društvenim mrežama, krajnji rezultat predstavili kao sindikalni poraz i neprihvatljiv ustupak. Na samog Plenkovića ćemo se vratiti, posvetimo prvo pažnju razlozima koji se ističu kao dokaz sindikalnog poraza.
Prvi se tiče dinamike povećavanja koeficijenta. Dok su prva dva koraka, povećanje od 3% odmah i od 1% u šestom mjesecu 2020. i više nego izgledni, nitko ne može sa sigurnošću jamčiti da će to presudno povećanje odloženo za 2021. biti realizirano. Sindikati su pristanak na takvu dinamiku obrazložili vlastitom fiskalnog odgovornošću. Druga zamjerka tiče se izostanka referenduma. Prethodnu ponudu vlade su radnici odbili na referendumu, a za ovu si je sindikalno čelništvo priskrbilo diskrecijsko pravo odluke. Tu suspenziju demokracije su branili “manjkom vremena” i obrazloženjem po kojem je ponuda vlade bila identična ishodišnom zahtjevu štrajka – uz drukčiju dinamiku – što, navodno, izjašnjavanje čini izlišnim.
Treći razlog se tiče nenastavnog osoblja. Oni, kao što smo spomenuli, nisu uključeni u dogovor o koeficijentima već je predviđeno da se njihove plaće za isti iznos povećaju putem dodataka. Sva sila kritika se obrušila na sindikate koji su takvu ponudu za nastavno (i nenastavno) osoblje prethodno odbili. Oni su imali odgovor i na te primjedbe: koeficijenti nenastavnog osoblja su identični koeficijentima na takvim radnim mjestima u ostatku javnog sektora, a onda bi se i njima trebali povećati koeficijenti. Pitanje je, naravno, jesu li to sindikati “znali” odmah na početku kad se u štrajk krenulo i je li se od početka nenastavno osoblje planiralo “izigrati”.
Uhvaćeni u raskoraku
Znali ili ne, upravo se u ovom odgovoru krije i sudbina štrajka. Naime, odbijanje ove ponude vlade, putem referenduma, zaoštrilo bi situaciju do kraja. Plenkoviću ne bi preostalo ništa drugo nego da nastavi zdvajati o iracionalnosti i ugroženosti školske godine, države, Tuđmana i koga sve ne, a sekundirala bi mu i sva parlamentarna opozicija, uključujući i glavne favorite za predsjednika države. S druge strane, sindikatima ne bi preostalo ništa drugo nego da izađu s ultimativnom prijetnjom – generalnim štrajkom. Konkretno zasnovanim baš na pitanju nenastavnog osoblja. Ako se diže čistačici koeficijent u školi mora i kolegici joj u nekoj drugoj javnoj ustanovi. I tu se onda uključuje ostatak javnog sektora.
Time bi se pažnja preusmjerila sa samih pitanja održivosti školske godine na višu političku razinu: sindikati vs. cijeli politički establišment. Ne možemo biti uvjereni da su baš takvi scenariji kolali po glavama sindikalnog čelništva, ali sigurno su itekako bili svjesni društvene moći koju imaju u rukama: ustrajno i solidarno članstvo te podrška šire javnosti. Kao i da odbijanje ponude podrazumijeva radikalizaciju koja iziskuje političke taktike koje nadilaze “sindikalnu svijest”. Međutim, koliku god društvenu moć imali oni za taj daljnji korak sigurno nisu imali političke kapacitete. Drugim riječima, prijetnja generalnim štrajkom bi u kontekstu prilične ideološke zapuštenosti gotovo pa cijele političke scene rezultirala krajnjom improvizacijom.
Čini se da ne bi bilo isuviše preuzetno tvrditi da su se sindikalne vođe prepale društvene moći koju su imale. Ona im je bila dovoljan vjetar u leđa da hladno odbijaju bilo kakve ustupke iz vlade, a i uteg oko vrata zbog kojeg su jedva čekali da dođe iole suvisla ponuda. Tome svjedoči i blijedi učinak epiloga: snažnim i iscrpnim radničkim štrajkom su natjerali Plenkovića na poraz, a na kraju se on ispostavio kao pobjednik jer je “učiteljima dao povišicu”. I to će povećanje koeficijenata koristiti kao dokaz uspješnosti njegove vlade jer će u javnom prostoru naprosto ishlapjeti sjećanje na štrajk. Iza njega neće ostati čvrsta promjena političke kulture.
A upravo je ta želja za promjenom političke kulture o kojoj smo ovdje već pisali bila okosnica ovog štrajka, kao i podrške. Šifra za tu promjenu je bila riječ: dostojanstvo. Na početku su je nastavnici koristili kako bi se “branili” od optužbi da samo žele više plaće kao da je to nešto moralno neprihvatljivo. Ali, kako je štrajk išao dalje, “dostojanstvo” je postalo šifra za političku promjenu. Ona je implicirala i bolje materijalne uvjete i širu političku participaciju i želju za društvenim priznanjem. U krajnjoj liniji, “dostojanstvo” je bilo i eufemizam za prijetnju generalnim štrajkom. Bilo je politička šifra koja je nadilazila usko postavljene sindikalne zahtjeve.
Vođe sindikata su se prepale te šifre, ali i objektivno nisu imale kapaciteta da je iznesu do kraja. Našli su se u raskoraku i nisu znali kako odigrati. Plenković je tu situaciju prigrabio. Ako ništa, ovaj štrajk je pokazao da je u Hrvatskoj situacija zrela za drukčije politike od onih koje prevladavaju. Samo treba graditi političke institucije i okvire koji te želje mogu apsorbirati, kanalizirati i artikulirati.