Umjesto u Čileu kojeg je zahvatila revolucija protiv antinarodnih politika, ovogodišnji klimatski samit Ujedinjenih naroda o klimi počeo je u ponedjeljak u Madridu u Španjolskoj. Najvažnija točka rasprave su karbonska tržišta, odnosno trgovina emisijama stakleničkih plinova – članak 6. u Pariškom sporazumu.
Radi se o onoj jednoj točki koja je mogla samostalno zaustaviti klimatske promjene prije trideset godina. Radi se o temi oko koje se lome koplja još od famoznog Kyoto protokola (RIP, 1997 – 2012.), koji je sa svim svojim manama imao više slobode i mogućnosti ograničiti emisije nego gotovo sve politike koje su se donosile nakon njega (do ove godine).
Ukratko, realna tržišna cijena stakleničkih plinova uključuje posljedice po zdravstvo, ekosustave, i sve druge sektore ljudske djelatnosti te njihovu sanaciju. Zbog lobističkih snaga fosilnih kompanija koje su najodgovornije za katastrofu u kojoj se upravo nalazimo, zbog njihovog bogatstva te mogućnosti da legalno kupe političare donacijama za predizborne kampanje, cijena tih stakleničkih emisija na burzama nije realna tržišna, već javno subvencionirana, da ne kažemo “socijalna”. To, u končanici, znači da mi svi koji tvorimo demokratsku bazu svojom inercijom po ovom pitanju toleriramo daljnje izumiranje vrsta, uključujući možda i vlastitu. No, vratimo se ipak radije na karbonska tržišta.
Zapamtite Članak 6.
Članak 6. Pariškog sporazuma dug je tek dvije word stranice, iako se radi o najvažnijem aspektu sanacije klime, i podijeljen je u tri dijela: omogućava državama da riješe probleme emisija bilateralnim sporazumima (6.2.), zatim omogućava okvir za uspostavu tržišnih mehanizama za isto to (6.4.), dok treći dio (6.8.) omogućava uspostavu netržišnih uslova za sanaciju klime. Prvi dio članka zapravo omogućava zemljama koje su uspjele značajno sniziti svoje emisije da proda svoje kvote drugim zemljama koje to nisu uspjele. Na primjer Danska može svoje kvote prodati Hrvatskoj ili Poljskoj koje onda na taj način “umjetno” podižu svoje kvote za emisije.
Drugi dio članka omogućava ujedinjenje cjelokupnog svjetskog tržišta emisija pod kišobranom Ujedinjenih naroda. Omogućava i zemljama i kompanijama trgovanje na unificiranom mjestu. Trenutno postoji više tržišta emisija jer različite zemlje imaju različite modele i različite subvencije. Svima je zajedničko trgovanje po subvencioniranim cijenama CO2. Taj unificirani mehanizam do sada se zvao Mehanizmom održivog razvoja (Sustainable Development Mechanism (SDM) uspostavljen Kyoto protokolom), a od sada bi se trebao zvati Mehanizam čistog razvoja CDM – Clean Development Mechanism (CDM). Diskurzivne igrice ono je što dobijete kada pristanete na to da se klimatske promjene rješavaju u domeni lingvistike. Treći dio članka 6. omogućava netržišno rješavanje problema kooperacijom među zemljama i van tržišnih mehanizama poput pomoći u ublažavanju posljedica prirodnih katastrofa, ili u socijalnoj pomoći za zemlje koje će morati zatvoriti rudnike ugljena.
Dakle radi se o članku oko kojeg se okreće velik dio ekonomije, ne čudi stoga da se još uvijek raspravlja o tome hoće li dio sredstava ostvarenih na ovom tržištu morati biti prenamijenjen u pomoć zemljama u razvoju za sanaciju klimatskih posljedica (da se razumijemo, dok ovi mehanizmi zažive, pomoć o kojoj pričamo bit će u pitkoj vodi i hrani vjerojatnije nego u kreditima za razvoj čistih tehnologija). Kako bi točno u praksi trebao funkcionirati najvažniji članak Pariškog sporazuma – još se ne zna. Problemi s kojima se suočavaju pregovarači su ogromni – od dvostrukog računovodstva emisija, preko manipulacija poput izmještanja industrija iz Europe u Afriku pa računanja tih emisija pod one afričkih zemalja, do snažnog truda industrije da onemogući svaku smislenu i sadržajnu reformu ovog niškorisnog sustava.
Prema dogovoru sa samita iz decembra 2018. godine održanog u Katowicama u Poljskoj, ostalo je manje od mjesec dana do prvog dana nove godine s kojim započinje primjena Pravilnika pariškog sporazuma, a problem kojeg smo svjesni od prvog pokušaja sanacije klimatskih promjena iz 1997. još uvijek nije riješen. I samo u tom jednom članku vidi se sav nedostatak političke volje poslovnih i političkih elita da zaustave ovu katastrofu svih katastrofa.