U narativu o europskom izlasku iz krize jedno od ključnih mjesta ima oporavak tržišta rada, točnije dramatičan pad nezaposlenosti i rast zaposlenosti. Međutim, dobre vijesti o rastu zaposlenosti istovremeno su postale loše vijesti o širenju nesigurnih oblika rada. U posljednjem desetljeću rad na neodređeno se smanjuje, a u porastu su rad u nepunom radnom vremenu, samozapošljavanje i povremeno zapošljavanje. Kao posljedica širenja nesigurnih oblika rada raste i udio siromašnih radnika.
Jedan od oblika rada koji se posebno proširio u Europi je rad u nepunom radnom vremenu ili part-time zaposlenje. Pritom je potrebno razdvojiti željeni od neželjenog part-time rada, odnosno situaciju kada se radi o odabiru radnika – na primjer studenata ili žena koje to preferiraju zbog brige o obitelji iako su im druge opcije dostupne – od situacije u kojoj radniku ili radnici nije dostupna alternativa, bilo zbog nemogućnosti pronalaska zaposlenja u punom radnom vremenu, bilo zbog nemogućnosti pomirenja standardnog posla s obiteljskim i drugim privatnim obavezama.
Od 2007. godine broj radnika koji rade u nepunom radnom vremenu u Europi raste, dok se broj radnika sa standardnim poslovima smanjuje. U periodu 2007. – 2018. godine udio radnika koji rade u nepunom radnom vremenu u EU povećao se u svim državama osim Hrvatske i Poljske, s prosječnih 16.8% na 18.9%. Rast ovog oblika rada posebno je izražen kod muškaraca: udio muških part-time radnika utrostručio se u Grčkoj, Cipru i Slovačkoj, a više nego udvostručio u Bugarskoj, Češkoj, Irskoj, Španjolskoj i Malti. Povećanje udjela među ženama je manje dramatično, što je očekivano jer su žene od ranije većinske “korisnice” part-time ugovora o radu.
Nema alternative
Podaci o udjelu neželjenog part-time rada pokazuju da ovaj trend nije posljedica promjena preferencija samih radnika. Neželjeni part-time rad u posljednjem desetljeću povećao se za trećinu, među muškarcima i ženama podjednako. To znači da su radnici počeli pristajati na rad u nepunom radnom vremenu ili na smanjenje radnih sati protiv svoje volje, jer im se alternativa (pronalazak novog ili zadržavanje starog posla u punom radnom vremenu) nije nudila.
Prema podacima Ankete o radnoj snazi, u prosjeku 23.1% part-time radnika izjasnilo se da radi protiv svoje volje u 2007., a 2015. ovaj udio povećao se na 30%. Udio neželjenog part-time rada posebno je visok u zemljama Južne Europe gdje je raširenost te vrste rada značajno porasla od izbijanja krize, odnosno između 2007. i 2015. godine: u Grčkoj sa 45.8% na 72.9%, u Cipru sa 31.2% na 69.4%, u Italiji sa 39.4% na 65.5%, u Španjolskoj sa 33.6% na 63.7%. Najveći rast part-time rada protiv volje dogodio se u Irskoj – sa 11.5% na 39.2% radnika koji rade u nepunom radnom vremenu protiv svoje volje.
Rad u nepunom radnom vremenu, osim manjih prihoda a time dugoročno i mirovina, radnicima često donosi i poslove lošije kvalitete, nižu satnicu te manje mogućnosti napredovanja u usporedbi s full-time poslovima. Sve to zaokružuju podaci o siromašnim radnicima: rizik od siromaštva duplo je veći među radnicima koji rade part-time poslove: 2016. u Europi je 9.6% svih radnika bilo u riziku od siromaštva – 7.8% onih sa full-time poslovima, a 15.8% onih sa part-time poslovima.