Dok čekamo 11. decembra i objavu končane verzije prijedloga Green New Deala u autorstvu nove Europske komisije, crtice o tome kako će prijedlog izgledati postupno cure iz Komisije prema javnosti. S obzirom na komešanje u bankarskom sektoru, možemo se nadati da će europski Green New Deal zaista sadržavati suštinske promjene.
“Ljudi, planet i partnerstvo” tri su stupa na kojima će počivati energetska politika nove Europske komisije u idućih pet godina. No, znači li to da će zelena tranzicija u Europi napokon dobiti predznake socijalne pravde, saznat ćemo 11. decembra. Prema izjavi Kadri Simons, nove komisionarke za energetiku za Euractiv, slijedi nam “masivni val renovacije” s ciljem rješavanja problema energetskog siromaštva. On uključuje i svođenje europske ekonomije na nultu stopu emisija stakleničkih plinova do 2050. godine.
Kako bi se to postiglo, svi sektori ekonomije, uključujući transport, građevinu i poljoprivredu morat će dati svoj aktivni doprinos, odnosno morat će smanjiti emisije stakleničkih plinova. To će između ostaloga, vjerojatno značiti radikalnu promjenu u petrokemijskim kompanijama koje opskrbljuju poljoprivrednike gnojivom. Probleme koje će to vjerojatno izazvati možemo možda ilustrirati kutinskom tvornicom Petrokemija d.d. Radi se o tvornici koja čini okosnicu ekonomije malog grada u kontinentalnoj Hrvatskoj i čije bi gašenje značilo ekonomsku i socijalnu smrt za taj grad. Slično se na primjer već dogodilo u Sisku. Zelena tranzicija koja je istovremeno i socijalno pravedna ne ostavlja građane ovakvih industrijskih gradova socijalno ugroženima. Takvo postupanje stvorit će otpor zelenoj tranziciji što ne znači da se radi o radnicima koji ne razumiju važnost sanacije klimatskih promjena, već da egzistencijalna sigurnost, logično, zbog svoje neposrednosti, ima veći prioritet u ljudskim životima od teško vidljivih klimatskih promjena.
Sklapanje novih savezništava
Socijalno pravedna zelena tranzicija podrazumijevala bi otvaranje sredstava iz raznih klimatskih fondova i klimatskih banaka za ovakve gradove ali isto tako i prateće razvojne planove svih europskih općina. Stoga je pitanje kojim se narednih godina treba baviti parlamentarna i lokalna politika u svim članicama EU kako u kratkom vremenu najbezbolnije zamijeniti jednu ekonomsku granu drugom, sličnom. Ali koja neće emitirati stakleničke plinove i koja neće pretvoriti male industrijske gradove u gradove duhove, kao što je slučaj u velikom broju primjera postindustrijskih gradova od kojih je možda najradikalniji primjer Detroit u SAD-u.
Budući da je fokus energetske politike na opskrbi energijom, ovaj će sektor morati usko surađivati sa kompanijama koje posjeduju zelenu tehnologiju i morat će ih prisiliti na podjelu te tehnologije. Inače bi se ovaj treći stup “partnerstva” mogao lako izvitoperiti u tek zahtjev za kompromisom običnih građana kao što je u neoliberalnoj fazi kapitalizma u pravilu (bio) slučaj. Ako će rješavanje energetskog siromaštva biti apsolutni prioritet, to znači da će EU zagovarati decentralizirane modele obnovljivih izvora energije u kojima će građani istovremeno biti i proizvođači energije. No, tu će se Europska komisija, osim sa privatnim energetskim kompanijama susresti sa snažnim otporom samih država – barem onih u kojima institucije poput HEP-a ili RWE-a nisu privatizirane. Količina sredstava koju će Komisija morati izdvojiti za socijalni mir tokom zelene tranzicije podrazumijeva i pristanak bankarskog sektora na vlastitu reformu. I tu leži najveći problem, budu li se banke opirale Komisiji jer smatraju da će im prihvaćanjem klimatskih banaka pasti solventnost i profitabilnost, pa još saveznike u otporu pronađu u samim državama, Europska komisija mogla bi se naći u nezavidnoj poziciji u kojoj neće uspjeti implementirati Green New Deal. Koliko je snažan privatni sektor u energetici najbolje svjedoči slučaj plinovoda Sjeverni tok 2 koji je tužio Komisiju zbog sprečavanja izgradnje cjevovoda.
Sve te prepreke neće se pokazati nepremostivima ako Komisija kao svoje najveće partnere prepozna demokratsku bazu i onih 50 milijuna energetski siromašnih građana u čiju korist planira zelene reforme. Zasad Komisija kreće malim koracima te planira utrostručiti dosadašnju energetsku obnovu zgrada. Planiraju na godišnjoj razini obnoviti jedan do dva posto ukupnog broja zgrada kojima je potrebna energetska obnova.