Dvadeset peta Konferencija zainteresiranih stranaka o klimi, skraćeno, COP25 koja je započela u Madridu 2. decembra i traje do petka, ne uspijeva potaknuti države da stanje s klimom shvate kao hitno i katastrofalno. Umjesto toga, države poput npr. Australije, treće najveće svjetske izvoznice nafte, pokušavaju pomaknuti uvođenje strogih mjera za 2023. godinu, a nismo ništa bliže ni konsenzusu oko članka 6. Pariškog sporazuma koji bi trebao nametnuti novu, tržišnu i, paradoksalno pravedniju cijenu emisija ugljičnog dioksida.
Nakon povlačenja SAD-a iz Pariškog sporazuma, i naglog zaokreta Brazila nakon promjene vlasti, ovo nije dobra vijest. Ujedinjeni narodi ne uspijevaju zemljama nametnuti svoj autoritet, a kako pišu Guardian i Euractiv, stanje na hodnicima mjesta gdje se održava konferencija poprilično je turobno. I znanstvenici upozoravaju da proces Ujedinjenih naroda zaista ne ide dobro. Umjesto ostvarenja konsenzusa o stvarnom razmjeru stanja klime na Zemlji, te fokusa na pitanje što se sve može i mora pod hitno učiniti kako bi se smanjile emisije stakleničkih plinova, pregovarači se međusobno iscrpljuju produljenjem obaveza i smanjenjem svoje odgovornosti za ostvarenje tog najvažnijeg cilja.
Dok zemlje manipuliraju implementacijom pravila Pariškog sporazuma, o tome koliko brzo treba srezati stakleničke plinove, prije nego što počnemo gladovati, razgovor o tako tmurnoj budućnosti zapravo se izbjegava. Johan Rockström, direktor Potsdam instituta za istraživanje utjecaja klimatskih promjena kazao je za Guardian kako se gubimo u tehnikalijama do te mjere da ne vidimo šumu od stabala, te dodao kako “postoji rizik od razočarenja UN-ovim procesom zbog nemogućnosti da se prepozna stanje urgentnosti”.
Geoinženjering klime
Tokom vikenda, pregovarači su predstavili najnoviji nacrt reforme pravila o karbonskim tržištima, no teži dio posla je navesti zemlje da usvoje reformu. Tržišta karbona mogu funkcionirati kao regulatori emisija, ali samo onda ako bi se uvažila realna, a ne subvencionirana cijena po toni emisija. No, investicije u zelenu ili plavu (koja se tiče mora i voda) ekonomiju i tehnologiju nisu svim zemljama jednako dostupne. No, to nažalost ne znači da su zemlje kojima je takva tehnologija dostupna, spremne “preuzeti vodstvo”. Najbolji primjer su zapadne članice Europske unije koje uporno grade novu infrastrukturu za fosilne tehnologije, ali i SAD. Konsenzus potreban za stupanje reforme na snagu još nije donesen i pitanje je hoće li ministri koji se ovoga tjedna okupljaju na COP25 pristati obvezati svoje zemlje na toliko supstancijalnu promjenu.
Rockström smatra kako će iduća godina biti godina teških istina: “iduća godina presudna je za obrat krivulje emisije stakleničkih plinova” te dodao: “godina u kojoj moramo odlučno preći na ekonomiju koja zaista odbacuje daljnje investicije u fosilna goriva”. Objašnjava kako trenutno postoje planovi za izgradnju tolikog broja elektrana na ugljen koje će proizvesti dvostruko više stakleničkih plinova nego što atmosfera može sigurno razgraditi u idućem stoljeću.
Njemački znanstvenik smatra da je situacija toliko očajna da će vlade morati posegnuti za geoinženjeringom klime koji može sadržavati kombinaciju prirodnih i tehnoloških sredstava – od tzv. zasijavanja oblaka (cloud seeding) do postavljanja reflektirajućih zrcala u orbitu oko Zemlje. To je vrsta modifikacije vremena koja ima za cilj promijeniti količinu ili vrstu oborina koje padaju iz oblaka raspršivanjem tvari u zrak koje služe kao kondenzacija oblaka ili ledenih jezgara, a koje mijenjaju mikrofizičke procese unutar oblaka. Uobičajena je namjera povećati količine oborina (kiše ili snijega), no metodu koriste primjerice aerodromi koji često pate od tuče ili magle. No, zasijavanje oblaka je znanstveno sporna metoda, budući da se za to “zasijavanje” oblaka po nebu koristi srebrov jodid, kalijev jodid i suhi led (kruti ugljični dioksid). Ova metoda proizvodi povećano padanje snijega, do kojeg inače dolazi onda kada je temperatura u oblacima između -20 i -7 stupnjeva Celzijusa, no špricanje oblaka ovim spojevima zamrznut će jezgre atoma u oblacima te će snijeg padati češće. U oblacima srednje visine zasijavanje oblaka funkcionira oslanjajući se na ravnotežni tlak pare koji je niži nad ledom nego nad vodom. Ovim procesom dolazi do oborina iz oblaka koji inače ne bi proizveli padavine.
Snijeg u augustu i psihotoksične tegobe?
Ova metoda zvuči super, no problem je dakako srebrov jodid koji je štetan za zdravlje sisavaca i može prouzročiti poremećaje od privremene nesposobnosti uzrokovane psihotoksičnim supstancama, a ako se radi o kroničnoj izloženosti, može dovesti i do kroničnih oštećenja. Ipak, brojne studije upozoravaju da se radi o niskim rizicima jer su navodno količine koje bi se koristile u geoinženjeringu zanemarive po okoliš. No, u ovoj fazi katastrofe, tko uopće može vjerovati takvim studijama? One su vjerojatno rađene prema nekim sadašnjim kriterijima, no, klima je sustav spojenih posuda a mi je još uvijek ne predviđamo dovoljno precizno da bi ove studije bile potpuno pouzdane.
No, problem s geoinženjeringom je dvostruki – njime uvodimo nove elemente zagađenja ekosustava, a samo kako bismo i dalje mogli neometano nastaviti sa starim zagađivanjem. Ako se pokaže zaista točnim da geoinženjering može možda poslužiti za privremeno spuštanje temperatura, njega treba promatrati samo kao flaster, a ne trajno rješenje. Trajno rješenje i dalje mora biti snižavanje emisija stakleničkih plinova. Ako ministri koji se ovoga tjedna okupljaju u Madridu misle da postoji deus ex machina rješenje koje će sanirati katastrofu i koje će im omogućiti da izbjegnu ukidanje subvencionirane cijene stakleničkih plinova te uvođenje tržišne, od konsenzusa po članku 6. Pariškog sporazuma možda na kraju ne bude ništa.
A nas, nas možda čeka snijeg u augustu. Zemlje čije su ekonomije ovisne o ljetnom turizmu “sigurno” će ovu vijest o snijegu po potrebi dočekati objeručke.