Prije 163 godine, 9. prosinca 1856. u Pulskom zaljevu na otočiću Uljanik položen je kamen temeljac istoimenog brodogradilišta. Tu je obljetnicu današnji Uljanik d.d. dočekao u stečaju pred još jednim u nizu odgođenih ročišta na kojem bi se trebalo odlučivati o sudbini brodogradilišta. Plan stečajne upraviteljice Marije Ružić predviđa likvidaciju krovne tvrtke pulskog brodogradilišta i nastavak proizvodnje prijenosom koncesije i poslova dovršetka gradnji na tvrtku Uljanik brodogradnja 1856. Za taj bi plan na skupštini 18. prosinca trebali glasati vjerovnici Uljanika d.d., od kojih je najveći država. Upravo se tim liminalnim periodom konstantne odgode i neizvjesnosti u svom istraživanju bavio socijalni antropolog, dr.sc. Andrew Hodges. Andrew Hodges doktorirao je na Sveučilištu u Manchesteru te već deset godina živi u Hrvatskoj. Kao postdoktorand bio je zaposlen na zagrebačkom Institutu za etnologiju i folkloristiku, a iza sebe ima knjigu o nogometnim navijačkim kulturama i aktivizmu “Fan Activism, Protest and Politics: Ultras in Post-socialist Croatia”. Hodges je u sklopu istraživačkog projekta “Transformations from Below” proveo pet mjeseci na terenu u Puli, i to između dva radnička prosvjeda 2018. godine od kojih se drugi transformirao u štrajk velikih razmjera. S Hodgesom razgovaramo o istraživanju i nekim od zaključaka koje je predstavio u članku radnog naziva “Radnički narativi krivnje i odgovornosti tokom krize 2018.: slučaj brodogradilišta Uljanik”.
Na stranicama projekta Transformations from Below stoji da brodogradilište Uljanik bilježi profite i da je stoga u kontekstu transformacija savršena studija slučaja. Ti, međutim, svoje istraživanje provodiš u situaciji poprilično različitoj od opisane. Na koji je način to utjecalo na istraživanje?
S radom na spomenutom projektu počeo sam u siječnju 2018. Neposredno prije početka mog istraživanja bilo je jasno da je Uljanik u nevolji, a u Pulu sam stigao u ožujku, dva mjeseca nakon siječanjskih prosvjeda. Rasprave oko budućnosti Uljanika i prijeteće odgađanje “restrukturiranja” imali su jak utjecaj na moje terensko istraživanje. Da sam došao u mirnijim vremenima, šanse da mi se omogući svakodnevni pristup brodogradilištu bile bi veće te bih više pisao o radničkoj svakodnevici i odnosima moći u samom brodogradilištu. Umjesto toga, bio sam primoran fokusirati se na širu ulogu Uljanika u Puli te s uzbuđenjem pratiti radničke prosvjede. Budući da sam u Puli i Uljaniku bio pridošlica, odlučio sam zauzeti kritičku, a ne aktivističku ulogu (za razliku od prijašnjeg rada na poznatijem terenu), dajući tako glas radnicima koji zauzimaju stav.
Možeš li reći više o barijerama s kojima si se na početku istraživanja susreo te ih prokomentirati u vezi sa širom netransparentnosti poslovanja Uljanika? Kao jedan od odgovora na takvu situaciju i nastaje SZOBU (Stožer za obranu brodogradilišta Uljanik) vođen idejama “radikalne transparentnosti”?
Onemogućen pristup nije rijetkost, pogotovo kad je riječ o antropolozima koji istražuju poduzeća. Kolegica Deana Jovanović imala je slične probleme u Boru u Srbiji. Firme su ponekad sumnjičave prema autsajderima (s obzirom na moguće veze s konkurencijom ili zbog lošeg publiciteta); pogotovo autsajderima nejasnog statusa kao što je onaj antropologa. U slučaju Uljanika, bilo je jasno da je uprava sumnjičava prema našim namjerama, pogotovo s obzirom na okolnosti. Nisu bili spremni dati nikakve dozvole, čak ni za intervjue. Opseg te sumnjičavosti i nemogućnost pristupa upućuje na širi nedostatak transparentnosti, koji su i radnici također često komentirali. Kad bi se žalili na probleme na radnom mjestu, često bi se našli pred zidom. Kao da se menadžment sve više odvojio od radništva, bez volje da posluša njihove primjedbe. Zbog toga je SZOBU u svom radu tragao za savezništvima s bilo kime tko bi pokazao volju da ih sasluša i shvati njihovu zabrinutost ozbiljno, a tu praksu nazivam radikalnom transparentnošću. Time se pokušalo poništiti neke negativne posljedice tog ignoriranja i isključivanja radnika iz odlučivanja.
U javnosti se često može čuti nazivanje Uljanikovih menadžera kriminalcima. Što o tome otkrivaš kroz razgovore s radnicima? U članku pišeš o odvajanju menadžerske klase i rupturama do kojih dolazi u ukupnom životu pogona. S tim u vezi spominješ javljanje određenog oblika alijenacije radnika.
Prvo, mnogi od radnika s kojima sam razgovarao opetovano su naglašavali izraženiju distancu i odvajanje menadžerske klase posljednjih godina, u kombinaciji s nekompetentnošću. Menadžeri koji su ranije kroz napredovanja dolazili na upraviteljske pozicije, mogli su i znali obavljati zadatke podređenih radnika. Oni koji su pak došli izvana nisu imali te kompetencije, a često ih ni radnici nisu poštovali. Drugo, znatan dio radnika vjeruje da su menadžeri namjerno radili greške i povećavali troškove proizvodnje kroz ponavljanje određenih radova. Ponavljanje velikih zadataka, poput zavarivanja palube, izrazito je demoralizirajuće – nekoliko dana teškog rada postaje suvišno. Radnici su također spominjali općenite probleme vezane uz takozvani ortački kapitalizam, koji nisu specifični za Uljanik. Primjerice, kad se troškovi bojanja broda preko noći udvostruče nakon što uprava odluči surađivati s određenim dobavljačima.
U članku analiziraš radničke narative te zaključuješ da se prepoznaju kao “klasa po sebi”, ali ne i “klasa za sebe”. Možeš li komentirati šire implikacije tog zaključka ali i uzroke te nemogućnosti?
Vjerujem da je navedeno rezultiralo nedostatnim pomacima. Stvari su jednostavne, s jedne strane izlomljeni politički i sindikalni krajolik stvorili su prepreke radničkom jedinstvu, dok je s druge strane opći “psihički krajolik” doveo do oblika naučene bespomoćnosti među većim dijelom radne snage. Konstantno mijenjanje rokova (kad će početi restrukturiranje, kad će konačne odluke o otpuštanju radnika biti donesene) i nedostatak informacija odnosno dezinformacije otežale su radnicima kolektivno djelovanje. SZOBU se svojim pristupom tome pokušao suprotstaviti, ali u kazivanjima se prisjećaju da su se radnici s njima načelno složili, pogotovo na početku, ali su se istovremeno osjećali nemoćnima dignuti glas zbog straha od posljedica. Ovdje je ključ Gramsci – brojni radnici bili su snažno disciplinirani putem straha od egzistencijalne ugroženosti – stanarine, hipoteke, troškovi života, dugovi. Štrajkaška akcija je eskalirala kad radnici kolektivno više nisu imali što izgubiti.
U razgovorima s radnicima koji su pronašli zaposlenje u inozemstvu primjećuješ da manje artikuliraju želju za povratkom, a više za prepoznavanjem svog rada i truda u obliku adekvatne plaće, napredovanja i tako dalje. Naglašavaš da u narativima radnika Uljanika ne prevladava nostalgija za socijalizmom, ali da prepoznaju nejednakosti, potplaćenost i klasne razlike, bogaćenje manjine nauštrb većine?
Neki od radnika s kojima sam razgovarao izražavali su nostalgiju prema socijalizmu, drugi su spominjali Austrougarsku kao “zlatno doba”. Neki doba kapitalizma doživljavaju djelomično pozitivno, ali negativno govore o smjeru kojim ide “hrvatska verzija” kapitalizma. Po tom pitanju nije bilo slaganja. Ali, njihove su artikulacije promjena (kritika sadašnjosti) općenito bile usmjerene ka temama koje spominješ. Neke od njih klasične su teme kojima se bavi ljevica, a u manjoj mjeri se s njima u koštac hvataju trenutne političke elite u Hrvatskoj. Problem (ne)prepoznavanja rada ukazuje na prevrednovanje rada koje se odvija posljednjih trideset godina, kao i na strukturne nejednakosti širom Europe te na određene oblike klijentelizma.
Posebnu pozornost posvetio si sintagmi “sustavno uništavanje” i njenoj dvoznačnosti. Usto, pišući o narativima krivnje, tvrdiš da oni uvijek funkcioniraju odozdo prema vrhu – krivnja se ne raspodjeljuje horizontalno među radnicima. S druge strane, spomenuta ambivalencija označava i nemogućnost da se krivac locira, što posljedično onemogućuje djelovanje.
Radi se o sintagmi koju jednako može uposliti i anti-establišmentska ljevica, kao i desnica. Kao prvo, može se odnositi na svjestan čin sabotaže, poput primjera predatorske privatizacije i (moguće) određenih radnji koje su se zbivale u Uljaniku. Kao drugo, može se odnositi i na uništenje “načina života”, bila to “kultura radničke klase” ili u desničarskim interpretacijama uništenje naroda ili nacionalne kulture. Sintagma obuhvaća osjećaj zaostajanja i socijalnog propadanja i to na emotivan, a ponekad i konspirativan način, što znači da je pojam podložan zloupotrebi. Pokušaj razumijevanja kako ti koncepti kruže na terenu ključ je rada političke antropologije. Konkretno ovdje, pretpostavljeni akteri odgovorni za takvu propast nisu jasno izdvojeni (HDZ, IDS, uprava Uljanika, EU?) zbog čega je u početku otežana uspostava jedinstvenog narativa.
Dio radnika ipak pronalazi zaposlenje u drugim brodogradilištima u inozemstvu. Što nam to govori ako se prisjetimo da se od naše brodogradnje odustalo uz argument da je to neodrživa industrija?
Nazivanje brodogradnje neodrživom industrijom politička je odluka, a ne jednostavna činjenica. Pravila Europske unije o državnim subvencijama otežala su opstanak brodogradilišta diljem Europe – brodograđevna industrija širom svijeta oslanja se na državne subvencije. Na snazi su višestruki faktori (radnici spominju zastarjelu tehnologiju i manjak interesa za njihovo osuvremenjivanje), ali to su problemi koji su se po mom mišljenju mogli prevladati političkom voljom i dobrim upravljanjem. Ali, krucijalno je da brodogradnja ovisi o političkoj volji upravo zbog potrebe za subvencijama.
Iskustvo neuspjelih dogovora oko istraživanja u brodogradilištu vodi te do zaključka o bujanju “osobnih veza” unutar brodogradilišta odnosno klijentelizma kao jedne od značajki politike IDS-a, stranke koja vlada poluotokom već 30 godina.
“Osobne veze” nisu nužno loše. U socijalizmu su bile ključne, a čak je i PriceWaterhouse (revizorska firma, sada PriceWaterhouseCoopers) na pozitivan način komentirala “raširene osobne veze” koje su karakterizirale funkcioniranje brodogradilišta u 90-ima. Osobne veze djeluju na različite načine, a negativne posljedice javljaju se kad elite zauzmu kontrolu nad resursima i mrežama te “privatiziraju” resurse u svoju osobnu korist. Zanimljivo je kako se riječ “privatizacija” na ovaj način koristi u hrvatskom jeziku (primjerice “Mamić je privatizirao Dinamo”), ne u smislu vlasničkih prava nego u smislu iskorištavanja povlastica za vlastitu dobit. Konačno, povezanost s IDS-om je nejasna. Brodogradnja ovisi o velikim državnim subvencijama pa je i Zagreb snažno upleten – uostalom Karlo Radolović1 učlanio se u HDZ, a ne IDS 90-ih.
IDS u Istri predstavlja svojevrsne gatekeepere područja kao što je pristup zaposlenju ili financiranju nevladinih organizacija. Potonje, dakle financiranje NVO-a ističeš kao nešto što ih razlikuje od HDZ-a s kojim ih se često uspoređuje, mahom u spomenutom kontekstu klijentelizma, nepotizma i tako dalje?
Pula je puno manja od Zagreba i zbog toga je lakše u puno većoj mjeri kontrolirati razne vrste organizacija. Međutim, za razliku od nekih drugih dijelova Hrvatske, prisutnost turizma znači da se određen broj ljudi ne mora oslanjati na te gatekeepere kako bi ostvarili pristup zaposlenju malih razmjera, kad se, na primjer, mogu baviti iznajmljivanjem preko Airbnb-a. A za to čak ne moraš ni posjedovati nekretninu – neslavan su primjer obitelji koje preko ljeta iznajmljuju svoje domove turistima dok žive u šatorima na Fratarskom otoku2 Pravo na neometano korištenje prostora u Rojcu3 spomenulo je nekoliko sugovornika. Čuo sam dvije priče o tome da se udrugama nije naplaćivalo korištenje prostora šest mjeseci prije lokalnih izbora, a onda je, nakon izbora, određenim udrugama odjednom naplaćeno svih šest mjeseci (što je značilo da moraju napustiti Rojc). Kad su Demoni4 organizirali grafitersku kampanju protiv IDS-a jer ne subvencionira gradski klub, nekoliko članova spomenulo je da su primili anonimne prijetnje vezane uz korištenje prostora u Rojcu. Također sam čuo priče o članovima Radničke fronte koji su imali problema na radnim mjestima. Sve to može biti rekla-kazala, ali zanimljivo je pratiti i uočavati obrasce u onome što ljudi govore, pogotovo kad se često ponavljaju i dolaze iz najrazličitijih, međusobno nepovezanih izvora.
U etnografskom smislu, zanimala te uloga brodogradilišta Uljanik u oblikovanju društvenih odnosa u gradu Puli, ali i njegova šira uloga u oblikovanju subkultura i sportskih klubova. Konkretno, nakon što ti je onemogućen direktan kontakt s radnicima, njih pronalaziš kao dio punk scene, ali i one navijačke. Prepoznaju li sami pripadnici “scene” širu društvenu ulogu industrij? To me posebno zanima u kontekstu solidarnosti jer Uljanik ima konkretne posljedice po život grada i njegovih stanovnika šire od samih radnika i njihovih najužih obitelji.
Na kraju sam radnike raspoložene za razgovor pronašao putem prijateljskih mreža i kroz veze s punk i navijačkom (nogometnom) scenom. Neki od ključnih članova Demona radili su u Uljaniku, neki od Uljanikovaca radili su sa strane kao glazbenici ili izbacivači povezani s punk scenom. Postoji opsežna britanska literatura o vezama između industrijalizacije i urbanih supkultura, a koja uključuje i velik dio rada Birminghamske škole kulturalnih studija. Klub Uljanik igrao je ulogu u stasanju rock scene, dok su KUD Idijote većinom činili radnici Uljanika. Jedan od glavnih povezujućih narativa bio je taj da “Uljanik hrani grad”, svaka obitelj je na neki način povezana s brodogradilištem.
Zanimljivo je primijetiti, prvenstveno u lokalnim, istarskim medijima, grčevito hvatanje za pojmove “urbaniteta” odnosno epiteta “urbane Pule”. U tom smislu, često se mogu čuti komentari o pripadnicima te “urbane Pule” nasuprot “seljacima”, “drugima”, ali se to prvenstveno odnosi na došljake. Stvar je zapravo paradoksalna ako znamo da je “urbanu Pulu” izgradila industrija koja pak počiva na migracijama i “došljačkoj” radnoj snazi, za razliku od trenutne dominantne gospodarske matrice deindustrijaliziranog poluotoka koji počiva na renti (koja je trenutno također pred izazovima nedostatka radne snage) i isticanju istarske posebnosti u obliku fuža, maslina, koze. Jesu li se tvoji sugovornici dotakli tih tema u svojim kazivanjima?
Distinkcija urbano-ruralno predstavlja konstantu u (post-)jugoslavenskim etnografijama i tu je na snazi specifičan spoj odnosa koji se približava klasnoj distinkciji. Nju dalje kompliciraju veze između urbanizacije, industrijalizacije i jugoslavenskog socijalističkog projekta, vis-à-vis propasti industrije i uspona sitnog poduzetništva koji karakterizira post-jugoslavensko razdoblje. Nažalost, o tome u vezi s Pulom nemam mnogo materijala i vjerujem da je potrebno dublje etnografsko istraživanje ove teme. Jedna je hipoteza ta da urbana industrija stvara fluidniju definiciju urbanog pripadanja jer povlači ljude iz raznih krajeva regije i daje im prestižnu, urbanu etiketu (u slučaju Uljanika koji je smatran dobrim poslodavcem). Ove urbano-ruralno distinkcije vjerojatno će ojačati i postajati ekstremnije paralelno sa sve snažnijom dominacijom turizma.
U zaključnim opaskama jednog drugog članka kojeg supotpisuješ s voditeljem projekta u sklopu kojeg si provodio istraživanje stoji da je brodogradnja smatrana neophodnim elementom modernizacije u Istri i Dalmaciji, no da se čini da su danas lokalnim vlastima prioritetni neki drugi interesi poput turizma. Vladajuća stranka odnosno IDS, kako pišeš u članku, ima tendenciju Uljanik smatrati mrljom na vizuri Pule, nepoželjni ostatak socijalizma. Budući da IDS svoj simbolički kapital crpi iz nasljeđa antifašizma, na prvu bi se moglo činiti i da u pogledu političke ekonomije naginju lijevo. To, međutim, nije slučaj?
Zanimljivo je da se u jedinom intervjuu koji sam napravio s članom IDS-a (potpredsjednikom) također radilo o narativu nostalgije za Uljanikom i o važnosti brodogradnje za Pulu. Ipak, evidentan je jaz između deklarativnih tropa poput antifašističkog nasljeđa, lijevo-liberalnog pozicioniranja koje koristi IDS i njihovih ekonomskih interesa vezanih uz turizam i samih radnji na terenu – poput profitiranja kroz prenamjenu zemljišta u turističke svrhe i tako dalje. Naravno, stranka nije homogena i moguće je da postoje različite interne struje, ali unutar kapitalističke logike i strateškog fokusa na turizam, radi se o grani ekonomije koja će vjerojatno dominirati nad deklarativno pozitivnim dispozicijama prema antifašističkom nasljeđu, multikulturalizmu, manjinama…To je zanimljiva kontradikcija, ali nemam materijala kojim bi čvršće potkrijepio tvrdnju.
U istraživanju se često pozivaš na slična istraživanja u “regionu”, a tvoje istraživanje nastaje u okviru projekta koji se komparativno bavi Pulom i poljskom Gdyniom. Možeš li za kraj povući neke paralele između oba slučaja?
Sličan se proces odvio u Gdyniji u ranim 2000-ima. Neoliberalni pritisak institucija EU tad je bio puno jači, a EU je bila moćnija nego sad. Iz tih sam se razloga nadao da ista sudbina neće zadesiti i Uljanik. Jaz koji spominjem između menadžmenta i radništva primijetio je i Ognjen Kojanić u svom istraživanju željezničkih radnika u Srbiji. Rad Deane Jovanović o talionici u Boru također se dotakao sličnih pitanja koja se tiču klijentelizma, posebno kako se odnosi s javnošću (PR) ugrađuju u klijentelističke prakse na lokalnoj razini i kako su umiješani u pregovaranje veza između formalnih i neformalnih dionika u firmi. Konačno, neke su moralističke tvrdnje o zaslugama, tj. radnicima koji zaslužuju blagostanje, dobre mirovine itd., nasuprot “neproduktivnim” političkim elitama koje to nisu zaslužile radom, bile slične onima koje je Ivan Rajković zabilježio u svojim istraživanjima radnika u tvornici automobila (Zastava) u Kragujevcu. Ako ništa drugo, SZOBU je po tom pitanju napravio korak dalje, s fokusom na radikalnu transparentnost i stvaranje savezništava.
Razgovarala i prevela s engleskog Marta Baradić
- Dugogodišnji Uljanikov direktor, jedan od najvećih malih dioničara Uljanik plovidbe, nekad dijela Uljanik grupe [↩]
- Popularan naziv za otok Veruda, smješten na ulazu u istoimeni zaljev na jugu Pule, nekad radničko odmaralište, zasad još uvijek u većoj mjeri nekomercijalizirano područje koje mahom koristi lokalno stanovništvo. Uljanik pomorstvo d.d. u stečaju ima udjel od 49% u poduzeću Fratarski d.o.o. koje upravlja otokom kojem odnedavno prijeti komercijalizacija i turistifikacija. [↩]
- Društveni centar Rojc, nekadašnja vojarna koju je Grad Pula dao na korištenje organizacijama civilnog društva. Trenutno u Rojcu djeluje više od sto udruga [↩]
- Navijačka skupina Nogometnog kluba Istra 1961. NK Istra 1961 nastaje na temeljima bivšeg nogometnog kluba Uljanik koji je 1948. osnovalo brodogradilište Uljanik [↩]