Iz naslova mainstream medija često izranja slika lijenih Hrvata koji radno vrijeme provode na kavicama, otvaraju lažna bolovanja, uzimaju kredite iz obijesti, fali im njemačke discipline i slično. Jedna od novijih “istina” jest ona da mladi Hrvati i Hrvatice iz komocije ostaju živjeti s roditeljima i nakon tridesete. Najsvježiji primjer su izvještaji o posjeti predstavnika Eurostata Zagrebu uoči hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije. Eurostat u siječnju sprema publikaciju o Hrvatskoj, a za ovu priliku izdvojili su neke zanimljive podatke. Među njima našao se i onaj o tome da mladi u Hrvatskoj najkasnije u EU odlaze od roditelja. Konkretno, prosječna dob u kojoj mladi u Hrvatskoj odsele iz roditeljskog doma je 32 godine, dok je prosjek EU 26 godina, a kao druga krajnost ističu se skandinavske zemlje u kojima mladi odlaze od roditelja prije navršene dvadesete godine. Izraženo postotkom, prema podacima za 2018. godinu, 62.4% osoba u dobi od 25 do 34 godine u Hrvatskoj živi s roditeljima, a na razini Europske unije dvostruko manje – 28.1%.
U portretu lijene omladine koja ne želi odseliti od roditelja mediji iskazuju veliku kreativnost, pa su tako mladi u Hrvatskoj ovisni o majčinoj sisi, šampioni mediteranskog načina života, ili, dorađenije – šampioni mediteranskog otezanja, ne mogu se odvojiti od majčinih skuta, vole doći na gotovo, komforna generacija koja odgađa samostalnost ili pak bumerang generacija. Oni koji žele zvučati malo znanstvenije koriste termine poput kulturoloških razlika između “sjevernjačkog individualizma” i “mediteranskog komunitarizma”.
Nema stana za mlade
U razradi teme moguće je pronaći mišljenja raznih “relevantnih” stručnjaka, poput bivšeg ravnatelja Klinike za psihijatriju u Vrapču. Njegova je dijagnoza da mladi žive paradoks jer s jedne strane pubertet nastupa sve ranije, zbog čega bi se očekivalo da i adolescencija završi ranije, no događa se upravo suprotno – produžena adolescencija i kasnije osamostaljenje. Sugovornici iz sociološke struke pozivaju se na našu pripadnost mediteranskoj ili južnjačkoj društvenoj klimi, pa predviđaju da će dugi život s roditeljima kod nas kraljevati dugo jer “besplatan stan i hrana pružaju bezbrižnost koje se osobito na Mediteranu rijetko tko želi riješiti”.
Ipak, vođeni idejom novinarske objektivnosti, tekstovi na tu temu zastupaju i drugačija tumačenja. Za mišljenje je primjerice često upitana dr. sc. Vlasta Ilišin, stručnjakinja za područje društvenog položaja mladih, koja upućuje prvenstveno na ekonomske uzroke kasnijeg osamostaljenja. Među njima su na prvom mjestu visoka nezaposlenost mladih, niske plaće i nedostupnost stanova po prihvatljivim cijenama. Kao rješenje za ovaj problem, Ilišin preporuča neki oblik subvencija stanarina za mlade, i još važnije od toga, sigurna radna mjesta. Većina mladih nije ni kreditno sposobna, jer ako i imaju sreće da su zaposleni, to je putem ugovora na određeno i u drugim nesigurnim oblicima rada.
Psihologinja Mirjana Nazor također smatra da veliki udio mladih koji žive s roditeljima prvenstveno ima veze s faktorima financijske prirode. Navedenim objašnjenjima dodaje i problem specifičan za Dalmaciju gdje mladi najčešće ne mogu na duže vrijeme unajmiti stan zbog turističke sezone. Budući da ne postoji nikakav oblik regulacije stanarina, turistima se ti stanovi mogu višestruko naplatiti, pa početkom lipnja mlade osobe dobivaju otkaze od stanodavaca.
Ipak, nakon što su zastupili i tu perspektivu, mediji u pravilu ovu temu zaokružuju naslovima o teškom odvajanju Hrvata od majčine sise, kao i zaključcima da se ipak radi o tome da mladi Hrvati vole doći na gotovo, da im bude skuhano, oprano i opeglano te da mladi Hrvati jednostavno vole život s roditeljima. Neki smatraju da je to očito jer eto, mladi i dalje ostaju “u roditeljskom okrilju” unatoč tome što smo “izašli iz krize”.
Mediji stručnjacima ne vjeruju
Ukratko, čak i kada pozovu sugovornike koji ukažu na konkretne ekonomske prepreke osamostaljenju mladih u Hrvatskoj, mediji i dalje nisu uvjereni, misle da ipak problem leži u tim mladima. Dva su razloga zbog kojih se mediji ne mogu oduprijeti tom zaključku. Prvi je u uvodu spomenuti autorasizam koji vidi Hrvate kao nepopravljive lijenčine. Takav stav ne samo da je moderan, nego je i praktičan: lakše je okriviti hrvatski mentalitet ili magloviti pojam mediteranske kulture nego se dati u proučavanje društvenog i ekonomskog konteksta. Drugi razlog je (ne samo hrvatski) trend napada na mlade, takozvane milenijalse, da su lijeni i da ništa ne rade. Međutim, ako se optužba da mladi zbog trošenja na tost s avokadom nisu sposobni uštediti za kuću činila bizarnom, pojavilo se nešto još bizarnije. Iako bojažljivo, autori članka “Novi podaci otkrivaju: najviše u EU volimo život s roditeljima“ Jutarnjeg lista pripisali su sve manji broj mladih vozača opadanju individualizma u Hrvatskoj. Valjda jer se duh zajedništva bolje osjeti u javnom prijevozu.
S obzirom na opisane trendove, nećemo dugo čekati na dan kada će se i nezaposlenost mladih u medijima pripisivati ne samo nedostatku radnih mjesta, već i tome da mladima, naravno zbog južnjačkog komunitarizma, prija boraviti u prepunim prostorijama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.