Dok su svima puna usta STEM-a i usklađivanja odnosa obrazovanja s tržištem rada, najveći politički napori dešavaju se upravo u društveno-humanističkim znanostima. Ti napori idu u svrhu daljnjeg ideološkog oblikovanja društva, a posljednja i najvažnija epizoda se očituje u dodjeli statusa fakulteta Hrvatskim studijima.
Usprkos naizgled prvorazrednom statusu obrazovanja u domaćim političkim raspravama, to jest, bez obzira na činjenicu da su zbog kurikularne reforme tisuće ljudi spremne izaći na ulice, a loši rezultati srednjoškolaca u međunardnim komparativnim analizama izazivaju stanje nacionalne uzbune uz dramatične pozive nadležnim institucijama i vodećim političkim funkcionarima, neki segmenti obrazovnog sustava ostaju u potpunosti prekriveni debelim naslagama indiferentnosti i ideološkog dociranja. O čemu se točno radi?
Vijest da su Hrvatski studiji 10. prosinca dobili status fakulteta unutar Sveučilišta u Zagrebu uglavnom nije bila popraćena bilo kakvom dodatnom raspravom, iako je riječ o iznimnom događaju u simboličkom i političkom smislu. Rasprave o visokom obrazovanju se u Hrvatskoj uglavnom vode na način da se u središtu pojavljuju poteškoće oko nepovezanosti sveučilišta i domaće privrede, ili se, pak, mogu vidjeti učinci retoričkih zaoštravanja nakon svježeg objavljivanja neke od međunarodnih rang lista na kojoj zagrebačko i druga sveučilišta u zemlji bivaju nadmašena od strane fakulteta u Sloveniji ili, još gore, Srbiji. Drugim riječima, rasprave i analize stanja se odvijaju u posve funkcionalistički određenom registru naslonjenom na takozvane “potrebe tržišta rada”. One su sadržajno usredotočene isključivo na poboljšanje položaja STEM disciplina, opet zbog njihovog navodnog blagotvornog djelovanja na tržište rada i ukupnu ekonomsku krvnu sliku. Međutim, čak i ako uzmemo sve što je izgovoreno o sveučilištima u proteklih dvadesetak godina u Hrvatskoj zdravo za gotovo, dakle čak i ako bez razmišljanja pristanemo na doktrinu prema kojoj je glavna svrha sveučilišta materijalno i političko uzdizanje STEM područja kao “zalog opstanka i konkurentnosti u globaliziranim uvjetima suvremenosti”, ostaje paradoks ili barem neka vrsta nezgodne inverzije unutar koje najznačajniji posao obavljaju discipline, odnosno institucije iz društveno-humanističkog područja.
STEM kao projekcija
Taj je posao prvenstveno ideološke naravi i tiče se, ukratko, oblikovanja i ponavljanja termina, objašnjenja i diskurzivnih obrazaca nacionalističke politike identiteta. Dok se državni dužnosnici, probrani stručnjaci i, dakako, poduzetnici trude da putem STEM područja Hrvatska postane “društvo znanja kako bi mogla sudjelovati u globalnoj utakmici u kojoj je znanje postalo najvažniji proizvodni resurs i uvjet uspješnosti”, spomenuto sljubljivanje domaće privrede i STEM-a ostaje uvelike stvar projekcija i pitanje budućnosti. Toliko će stručnjaci i promotori čiji se vokabular sastoji od fraza prethodno navedenih pod navodnicima sami priznati. S druge strane, ono što se govori i čini pomoću društveno-humanističkih disciplina nije samo stvar idealno zamišljene budućnosti, nego prošlosti i sadašnjosti hrvatskog društva. Društveno-humanističke discipline, često odbacivane kao suvišni dodatak navodno neupotrebljiv u suvremenim tržišnim uvjetima, posljednih četvrt stoljeća obavljaju težak ideološki posao bez kojega nacionalistička politika identiteta ne bi imala snagu i uvjerljivost kakvu ima danas. Iako to ne iscrpljuje sve što se treba i može reći o društveno-humanističkim disciplinama, nema sumnje da one predstavljaju materijalnu političku silu koja, primjerice, omogućuje historijski revizionizam, ali također, na ponešto suptilnijoj razini, neprekidno radi na oblikovanju termina, koncepata i posebnih diskursa koji imaju neposrednu funkciju u realpolitičkoj sadašnjosti.
Upravo je zato novi status Hrvatskih studija važan. Prevođenjem Hrvatskih studija iz statusa podružnice Sveučilišta u Zagrebu u status punopravne sastavnice zaključen je ciklus ideološkog rada koji je započeo početkom devedesetih godina. U to vrijeme osnovani su najprije Institut Ivo Pilar, a zatim i Hrvatski studiji kako bi se putem paralelizma institucija “neutraliziralo” djelovanje nepoćudnih (navodno marksistički orijentiranih) fakulteta i istraživačkih instituta. Paralelni studiji sociologije, filozofije ili povijesti unutar jednog te istog sveučilišta mogu izgledati kao nepotrebno rasipanje sredstava, no oni su bili funkcionalna nužnost za državotvorstvo početkom devedesetih godina te ostaju neizostavni dio arsenala nacionalističke politike identiteta danas. Mnogima neće promaknuti činjenica kako je na dekansko mjesto postavljen bivši ministar u Plenkovićevoj administraciji Pavo Barišić. Mnogo puta dosad je postavljeno pitanje o kvaliteti i sadržaju njegovog znanstvenog opusa, kao što je to uostalom slučaj i s drugim visokim funkcionerima Sveučilišta u Zagrebu poput rektora Damira Borasa ili prorektora Ante Čovića. No, znanstvene biografije i slične teme imaju, u stvari, drugorazreni značaj i često odvraćaju pažnju od ideološke funkcije koja je u ovom slučaju ključna.
Stvaranje nacionalne države početkom devedesetih nije samo po sebi bilo dovoljno, to jest od samih početaka su se tražili načini kroz koje i pomoću kojih će se stabilizirati odnosi (etničke, rodne, klasne itd.) dominacije. Nacionalistička politika identiteta razvila je različite načine djelovanja u tom smjeru, počevši od postepenog brisanja granice između države i Katoličke crkve, ili pak države i desno orijentiranih organizacija civilnog društva. Ideološko čišćenje i unutrašnje prekrajanje pojedinih društvenih i humanističkih disciplina dobiva smisao upravo na tom tragu u mjeri u kojoj su te discipline imale od početka državnosti važan zadatak postavljanja okvira i stvaranja odgovarajuće legitimacije. Iako se činilo da se unutar akademskog polja stvari postepeno odmiču od motiva i operacija karakterističnih za početak devedesetih, slijed događaja tijekom posljednjih nekoliko godina pokazuje kako se nacionalistička politika identiteta reproducira, ne samo kroz poznate aspekte stožernog diskursa o Domovinskom ratu, nego i kroz nova područja za koja pojmovi, koncepti i objašnjenja još nisu do kraja razrađeni. Jedno takvo područje je svakako demografija, odnosno specifični diskurs o demografiji isprepleten s normativnom doktrinom o migracijama iza koje jedva da se može sakriti patrijarhalno-nacionalistički sadržaj. U svjetlu toga sasvim je logično da ustanovljenje Hrvatskih studija kao samostalne sveučilišne sastavnice donosi, uz već postojeće, i novi studij pri novostvorenom Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo.
Politička funkcija
Smisao novog studija naznačena je u elaboratu prezentiranom Vijeću društveno-humanističkog područja početkom ove godine: “Hrvatskoj je, kao uostalom i svakoj zemlji s pretežnim dijelom stanovnika u iseljeništvu, nego u matičnoj zemlji, potreban novi društveni pristup državnosti u funkciji njezine budućnosti, opstanka i ukupnoga razvoja. Studij demografije i hrvatskoga iseljeništva u tom je kontekstu novost od strateške važnosti i vitalna nacionalna potreba… Misija razvojne budućnosti i demografskoga opstanka Hrvatske temeljna je misija svih sustava u Hrvatskoj”. Prema tome, ovaj će dvopredmetni studij proizvoditi stručnjake u novom području demografije i hrvatskog iseljeništva koji će se baviti temeljnom misijom demografskog opstanka Hrvatske, unutar vodećeg sveučilišta koje je već prethodno obilježeno ponovnim uvođenjem Bogoslovnog fakulteta s jedne, te ideološkim čišćenjem kroz paralelizam institucija, s druge strane. Hrvatsi studiji na taj način, ne samo da nastavljaju, već dalje šire izvornu misiju i viziju naznačenu prije više od dvadeset godina. Čak i površni pregled predloženih kolegija novog studija – od “Tipologije iseljavanja” do “Filozofsko-teološkog pristupa stanovništvu”, od “Hrvatskih velikana u iseljeništvu” do “Hrvatskih katoličkih misija”, da spomenemo samo obvezne kolegije – to jasno potvrđuje.
Za dodatni kontekst nastanka novog studija treba spomenuti kako je voditelj Radne skupine za izradu studijskog programa demografije i hrvatskog iseljeništva bio Stjepan Šterc, jedan od demografa čiji su angažmani uz ekstremno desne političke organizacije poput HSP-a poznati. U jednoj maloj, ali znakovitoj gesti Šterc i tadašnji pročelnik Hrvatskih studija Mario Grčević upućuju pismo Predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović u kojemu ju mole za procjenu zapošljivosti budućih magistara demografije i hrvatskog iseljeništva. Ured Predsjednice im je početkom 2019. odgovorio kako smatra uzimajući u obzir “demografsku krizu nacije i države” da će predloženi studij demografije i hrvatskog iseljeništva u kombinaciji s drugim programima Hrvatskih studija pridonijeti “jačanju kadrovskih kapaciteta potrebnih za sustavno djelovanje državnih i drugih tijela u kreiranju, promociji i provedbi demografske i iseljeničke politike”. Iako može djelovati neozbiljno da jedna akademska radna grupa traži potvrdu od Ureda Predsjednice da će magistri nekog dvopredmetnog sveučilišnog studija biti zapošljivi, riječ je o nedvojbeno ozbiljnom upitu budući da se sasvim jasno radi o komunikaciji između predstavnika fakulteta i budućeg ključnog poslodavca, naime države. Politički blagoslov Hrvatskim studijima od strane predsjednice Grabar-Kitarović te drugih visokih dužnosnika utoliko nikad nije mogao biti upitan –program Hrvatskih studija naime istovremeno je mjesto implementacije i mjesto reprodukcije njihove politike.
Da zaključimo, mimo pažnje javnosti, u domeni koja se redovito predstavlja kao sekundarna s obzirom na priželjkivani primat STEM područja, odvija se važno institucionalno ovjeravanje starih i novih studijskih programa, formiranje novih disciplina uz novu akademsku podjelu rada u kojoj se ogleda bliska veza između specifičnog, desno usmjerenog političkog režima i sveučilišnih institucija. O tom se savezu može govoriti na pozadini uspona desnice, to jest u kontekstu zasićenja političkog polja različitim inačicama desnih politika, ali ga se također može razmatrati u okviru odnosa znanja i moći, u mjeri u kojoj političke pripovijesti naslonjene na demografiju i druge discipline sadrže barem pojedinačne istine instrumentalno uklopljene u sveobuhvatni ideološki okvir. Kritička, ili čak prosvjetiteljska funkcija koja se često vezuje za humanističke i društvene discipline ovime dakako nije u potpunosti opozvana; međutim slučaj Hrvatskih studija, ukoliko ga historijski i sadržajno ispratimo od početka do kraja, pokazuje njihovu ambivalentnost spram funkcije kritike i neponištivu mogućnost djelovanja u funkciji društvene kontrole i dominacije.