Dobra ideja u krivim rukama često završi toliko krivo da postaje njenom negacijom, a nerijetko čak i ruganjem. Upravo takav primjer su kontejneri za reciklažu dostavljeni pred svaku zagrebačku kuću i zgradu.
Stavi pravu stvar na pravo mjesto – reformistički je slogan zagrebačkih gradskih vlasti u promociji nove politike i prakse zbrinjavanja otpada. Posrijedi je inače kronični te jedan od najvećih komunalnih problema glavnog hrvatskog grada, ali i znatno šire. Zagreb, međutim, s obzirom na svoju veličinu, kao i krajnje dubiozan odnos između lokalne uprave i privatnih poduzetnika, reprezentira tu problematiku najizrazitije u državi. Najnovijom regulacijom sektora ona se pak još više produbila i teže iskomplicirala, a baš onda kad se počelo vjerovati da u vezi s otpadom – pa i smećem – gore ne može.
Pogledajmo zato kako u nastupajućoj realnosti stoji anakrona heteronormativnost štosa iz davnog hita grupe Aerodrom koji – sa svakom novom od već isuviše prigodničarskih upotreba – biva sve otrcaniji, upravo nalik otpadnoj materiji koju bi trebalo reciklirati barem kroz neku funkcionalnu parafrazu. Doslovna namjena poruke jest poticaj da se glavnina otpada razdvoji: plastični u žuti kontejner, papir u plavi, staklo u zeleni, a većina organskog u smeđi, kao tzv. biootpad za kompostiranje. Metal je svrstan s plastikom, jer ih je valjda relativno lako odvojiti naknadno, dok sve ostalo što je nenavedeno završava pomiješano i baca se u kontejnere za nerazvrstano smeće, s tendencijom da toga bude što manje. Zvuči načelno smisleno, naročito ima li se na umu da je konkretno Zagreb već godinama najneuspješnija metropola Europske unije prema statistikama o zbrinjavanju otpada u skladu s modernim ekološkim parametrima.
Svakodnevne zagonetke
No jedan prizor koji se ponavlja ove mlake reformske jeseni ukazuje na čitavu hrpu novonastalih teškoća u tome zlosretnom sektoru. Svako je kućanstvo naime od Grada Zagreba dobilo paket namjenskih žutih i smeđih vrećica – boje smo dakle već apsolvirali – koji će nadalje primati serijski, u ciklusima. I tako sad redovno možete uočiti kakvog savjesnog penzionera ili kućanicu kako zalazi među kontejnere raspoređene oko stambenih blokova, vukući nakrcanu žutu vreću zapremine 60 litara.
To je gotovo metar dužine, ili visine, ako vam je tako draže, i više od pola metra širine, mada nije riječ o nekoj posebnoj težini, jer je udio metalnih otpadaka u pravilu dosta nizak. Ali na sanitarnom čvorištu pored svoje zgrade naš građanski junak ili junakinja susreće se s nerazrješivom enigmom – što učiniti s prevelikom žutom vrećom ispred one vrste žutog kontejnera koji za jedini otvor ima okruglo ždrijelo promjera bitno manjeg od pola metra? Nagurati je cijelu kroz tu rupu biva u pravilu nemoguće, pa deprimirani protagonist uto naprosto spušta vreću na tle, i vadi iz nje jednu po jednu plastičnu bocu, ambalažu za nareske, dotrajalu igračku, čašu za jogurt, tubu za zubnu pastu, zgužvani celofan, pivsku limenku, i sve to napose trpa u kontejner, a zatim u nj gura i praznu famoznu žutu vreću.
Preskočit ćemo psovke koje se pritom dadu čuti, no lako je i pretpostaviti da se mahom kreću u zoni seksualnih djelatnosti, baš kao i vrckavi gradskoupravni moto za sakupljanje otpada, samo znatno manje radosno. Drugim riječima, Grad je Zagreb pod tim zovom, ustvari, mnogim svojim žiteljima zbog nedovoljnog broja prikladnih kontejnera tek onemogućio žuđeno ekološki orgazmičko iskustvo, netom li ga je pompozno obećao. Situacija nemalo podsjeća na onu iz davnog filmskog hita Branka Bauera “Martin u oblacima”, gdje je stambeno-politička tematika prikazana kroz nastojanja dvoje mladih da nađu bilo kakav stan, bar nakratko, e da se na miru intimno podruže.
Kao u Napulju?
Bauer je komični fijasko to dvoje Zagrepčana predstavio kroz usputnu scenu u jednom posuđenom stanu gdje će se među ostalim zateći, dok ih ne omete nepredviđeno društvo. No oni će tu najprije nenamjerno oboriti jednu vazu s cvijećem, a potom će šeprtljavo i dabome bezuspješno pokušavati čim prije utjerati cvjetni struk natrag u grlić posude. A tako kao što njima nije pošla za rukom ni penetracija kitom cvijeća, uzalud se trude i današnji Zagrepčani da stave pravu stvar na pravo mjesto, makar što se tiče otpada. Nažalost, da bi sve bilo sumornije, tehnička nepraktičnost s kontejnerom ovdje je samo simbolički moment, jer su ukupne zagrebačke muke s gromko razglašenim novim modelom zbrinjavanja otpada kudikamo veće i ozbiljnije. Ako se Branko Bauer sućutno našalio s likovima, ova reforma i njezini simbolički odrazi upućuju na to da se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svojim sugrađanima više grubo ruga.
Različite vrećice preuzete su iz danas već klasičnog sistema kućnog razdvajanja otpada za reciklažu materije ili ponovnu upotrebu predmeta. Ali dok u svijetu – pa čak i u nekim manjim sredinama u Hrvatskoj – netko ipak mjeri sve u vezi odvojenih materija iz svakog domaćinstva, pa naknadu za zbrinjavanje otpada umanjuje s obzirom na udjel izdvojenog, Grad Zagreb neadekvatno brine o sudbini vrećica nakon dodjele korisniku. Kamo sreće da je pritom jedini problem to što i smeđa vrećica ima manu – zamislite volumen 30 litara s organskim tvarima koje se neminovno sakupljaju postupno i zaudaraju sve jače.
Bandić je čitavu tu dekoraciju iskoristio da ljudima umjesto povoljnijeg, stimulirajućeg računa za otpad, podvali osjetno skuplju uslugu, a ekološki jednako neefikasnu. O tome se u RH već dosta pisalo, te zato ipak nećemo ovom zgodom razlagati cjelokupan konstrukt s pojedinim elementima obračuna. Dovoljno je reći da se naplata vrši u fiksnom i varijabilnom dijelu, pri čemu su oni međusobno podešeni tako da ukupni iznos mora premašiti 100 kuna. Već to je samo po sebi više negoli ranije, no treba dodati da odnos dvaju naplatnih dijelova – kao da je baš tako naštiman – unaprijed isključuje mogućnost pravičnijeg zaračunavanja po količini i strukturi bačenog otpada i smeća. Nadalje, i vlada se novim uredbama pobrinula da naplata pritom nema nikakve veze s veličinom kućanstva tj. brojem ukućana. Glavni razlog za takvu apsurdnu, no ipak monolitnu politiku zbrinjavanja otpada kod većine hrvatskih gradova te državnih vlasti, također je odavno poznat. I o njemu se mnogo pisalo, očito zaludu, pa ni s tim nećemo udugo: u klasičnom skupljanju otpada, bez stimuliranja građana kroz povoljniji mjesečni račun, korist nalaze isključivo tzv. kraljevi smeća. A to su krupni ili srednji poduzetnici koje se nerijetko dovodi u vezu s mafijom, utemeljeno koliko i u Napulju ili New Jerseyju.
Šatro ekološki
U hrvatskoj javnosti smatra se, na osnovi raznih indicija, da je naročito jaka i poslovno složena veza te vrste ona između Milana Bandića i biznismena Petra Pripuza. Zbog toga i država forsira zastarjele regionalne centre za zbrinjavanje otpada koji redovno postaju velika žarišta onečišćenja, pa interes najšire društvene zajednice stradava mnogostruko, uz opisanu štetu koju po novom trpi svako pojedinačno domaćinstvo. Nije slučajno, niti bi do ovih razmjera nonsensa ikako moglo biti, to što je već postojeći kaos u sektoru – a pred rastućim pritiskom uvođenja modernog sustava – nadograđen još većim. Dodatna kaotizacija ima svoj jasan rezon, pa će privatnici u ovom biznisu nastaviti zarađivati svoj obilati profit, osim što će više utržiti i Grad, a razliku će platiti svi ostali.
Hrvatska danas doslovno lipsava pod teretom nezbrinutog otpada i smeća, od glavnog grada do najskrovitije turističke adrese na Jadranu. Permanentna kriza po tom pitanju izaziva masovnije reakcije tek u akutnim, izdvojenim povodima, kao što je npr. poneka najava o projektiranju deponija za nuklearni otpad iz slovensko-hrvatske elektrane Krško. Ali ovdje je na stvari slučaj teži po količinama, i po rizicima, i po vrijednosti, i po netransparentnosti. A da bi se doista na opće zadovoljstvo stavila prava stvar na pravo mjesto, bilo bi za početak nužno barem to da se baš svi jasno slože i oko stvari i oko mjesta.