Novim statusom quo i još jednim razočarenjem javnosti, završio je COP25, ili Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama koja se umjesto u Čileu posljednja dva tjedna održavala u Madridu. Već i prije samog završetka u nedjelju popodne, bilo je jasno da je ovo nova najduža COP konferencija. Očekivani završetak trebao se dogoditi u petak, no do tada se još ništa nije bilo dogovorilo, pa je ona produžena za dva dana. Najvažnija točka samita bila je reforma ugljikovih tržišta, no to se dakako nije dogodilo (Još jednom na tom primjeru stoga možemo potvrditi dvostruka pravila: subvencije su dobre za kapitaliste, pa čak i ove koje nepovratno uništavaju planet, ali nisu dobre za zdravstvo, javni sektor, školstvo, a po novome, u EU ni za poljoprivrednike.) Odluke o članku 6. Pariškog sporazuma prolongirane su za još jednu godinu. Od najvećih zagađivača nijedna zemlja nije pojačala svoje “ambicije” niti je pristala ubrzati fejz aut fosilnih goriva.
Ali jesu “malene” ili periferne zemlje (Ekvador, Kongo, Gabon, El Salvador, Surinam, Guyana, Belize, Mikronezija, Saint Vincent i Grenadini, Samoa, Niue, Palau, Tuvalu.), uglavnom pacifičke otočne zemlje ili bivše kolonije oko ekvatora i na južnoj polutki, čiji je industrijski razvoj počeo kasno, toliko kasno da mogu preskočiti ekonomiju baziranu na fosilnim gorivima i početi razvijati održivu, “zelenu” i “plavu” ekonomiju. Te su zemlje u pravilu i poprilično izložene klimatskim promjenama. A uz to njihov ukupni doprinos stakleničkim plinovima iznosi manje od jedan posto.
Političari neće otići sami
Za razliku od njih, Saudijska Arabija, Sjedinjene Američke Države, Australija i Brazil, te njima slične velike zemlje, ili nisu sudjelovale uopće, ili su sudjelovale dosta pasivno, bez dužnih doprinosa. Ove su zemlje veliki uzrok globalnog razočaranja djelovanjem Ujedinjenih naroda na području sanacije klime. U svom filmu, klasično, ostala je Europska unija. Unija zemalja koje nemaju nikakva utemeljenja za samobrendiranje kao predvodnici klimatske promjene, ipak na tome i dalje inzistiraju. Francuski predsjednik Emmanuel Macron tako bi valjda proglašavao pobjedu i dok primjerice stoji u crkvi Notre Dame u trenutku požara. Upravo tako djeluju njegove reakcije nakon završetka COP25. A još jedna europska pobjeda sastoji se u uspješnom odgađanju ciljeva do 2050. Samo su Poljaci još jednom sami, ostali s krive strane europskog napretka. Oni su najžešći zagovarači socijalno pravedne tranzicije, nešto bez čega bi njihova ekonomija temeljena na ugljenu kolabirala u teškoj društvenoj katastrofi. No, umjesto kao jedine racionalne zahtjeve, poljski ciljevi predstavljaju nam se kao nešto zaostalo, kao sramotu, kao grimizno A utetovirano na poljski dio europske karte.
Predstavnici 200 zemalja okupljali su se protekla dva tjedna u Madridu, a od tog cjelokupnog troška poreznih obveznika, sada nećemo imati nikakve koristi. Godina 2020. još od doba Kyoto protokola smatra se presudnom. Baš kao što je u starim filmovima znanstvene fantastike godina 2000. često prikazivana kao doba androida, letećih automobila ili kognitivno naprednih majmuna, tako je 2020. u očima ekologa svo ovo vrijeme predstavljala onaj najvažniji prag kada ćemo procijeniti što smo napravili i što nas još čeka. Prva faza sanacije klime, imala je do 2020. godine biti gotova, a kako bi se potom moglo pristupiti drugoj fazi i potpunoj zamjeni fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije. Umjesto toga, tko zna koji klimatski samit po redu, samo je još jednom prebacio odgovornost za sutra. Zamislite političare ove generacije kao studente: ne polažu ispite, odgađaju seminare, psi im jedu zadaću i babe im svakodnevno umiru, oni su vječni studenti, imaju već podosta godina i uspješno manipuliraju sustavom. Diplomu nikad neće dobiti, ali nema veze, ona im ni ne treba, trebaju im samo prava i privilegije koje im studiranje daje. A sada se sjetite što sve mislite o tzv. vječnim i lijenim studentima i koliko se ljutnje slijeva na tu pseudo-kategoriju. I onda se moramo zapitati, zašto mi ovo sve uopće trpimo? Mlađe generacije aktivista poručile su političarima da im se maknu s puta. Ali oni se sami nikada neće “maknuti”, već ih je potrebno ozbiljno kazniti. Ipak, nedavni izbori u Velikoj Britaniji ne bude davno umrle nade da je bilo u današnjem društvu moguća bilo kakva suštinska promjena.