Hrvatska napokon ima predsjedničku kandidatkinju s jasnim socijalističkim predznakom. Socijalističke ideje su u kampanji postale sasvim legitimne opcije, ali pravi problemi tek sad dolaze na red.
Teški izborni poraz britanskih laburista čini se kao posljednji šamar koji su zamorne 2010-e opalile svima onima koji su se nadali da će u Europi lijeva politika dobiti priliku reagirati na ekonomske, društvene i ekološke probleme. No u Hrvatskoj nas prije kraja godine očekuje još jedna mala pljuska: predsjednički izbori 22.12. na kojima se natječe tek jedna kandidatkinja ljevice, Katarina Peović iz Radničke fronte (RF), kojoj ankete daju male šanse za prolazak u drugi krug. Dok Britanci mogu zdvajati nad propuštenom prilikom da moćna Laburistička stranka predvođena Jeremyjem Corbynom preuzme vlast nad državom, manje ambiciozna kampanja Katarine Peović na relativno nevažnim izborima ipak se ne čini kao poraz, nego kao dobar znak kako se lijeve politike mogu razvijati i kakvi sve izazovi očekuju lokalnu ljevicu uoči parlamentarnih izbora 2020. godine.
Radnička fronta je prilično rano, prije točno godinu dana, objavila da će kandidirati svoju članicu Katarinu Peović kao predsjedničku kandidatkinju. Kako Buble, Kikaš i Prug navode u svom mapiranju hrvatske lijeve scene, Radnička fronta jedna je od tri bitna recentna aktera jer spada u tri male lijeve stranke (uz Novu ljevicu i Zagreb je naš) koje su ostvarile zapažen rezultat na lokalnoj razini. Ipak, skok s lokalne na nacionalnu razinu, i to u sklopu utrke za predsjednički mandat, činio se neobičnom i ambicioznom odlukom. Zbog manjka resursa i nepopularnih stavova teško je izgledno da bi Peović mogla ostvariti visoki rezultat, a čak i u slučaju nevjerojatne pobjede, s predsjedničke pozicije Peović ne bi mogla bitno doprinijeti realizaciji korjenitih promjena koje su u programu RF-a. No ubrzo je postalo jasno da cilj Radničke fronte nije doista pucati na izbornu pobjedu, nego iskoristiti personaliziranu predsjedničku kampanju kako bi se široj populaciji predstavio njezin program, jedini lijevi model koji je ponudio itko od predsjedničkih kandidata (ili stranaka na nacionalnoj razini uopće).
Ulazak u mejnstrim
Radnička fronta taj je model nazvala demokratskim socijalizmom 21. stoljeća. Riječ je o bitno drugačijem političko-ekonomskom sustavu čiji bi cilj bio “staviti ekonomiju pod kontrolu većine, a plansku privredu usmjeriti u korist većine”. To među ostalim znači da bi građani trebali imati besplatno zdravstvo, obrazovanje, stanovanje, viši stupanj radničkih prava i direktno pravo odlučivanja o privredi, a u tu bi svrhu država vratila društvenu kontrolu nad poduzećima i poništila kriminalnu privatizaciju. Iako se program “realistima” čini radikalnim i teško provedivim, zapravo se temelji na jednostavnom i razumnom postupku – razmotriti probleme i potrebe današnjeg društva, kritički analizirati dva političko-ekonomska modela u kojima je Hrvatska bila posljednjih 80 godina, iskoristiti njihove pozitivne elemente i ukloniti one negativne. Stoga se program RF-a ne temelji samo na otklonu od protivničke ideologije – fašizma ili ekonomskog liberalizma – nego na jasno određenim vrijednostima o tome kako bi građani trebali živjeti danas i ovdje. U Hrvatskoj su nacionalizam i revizionizam ušutkali svako pozitivno promišljanje socijalističkog nasljeđa, a nedostaju aktualni primjeri iz prakse koji bi pokazali kako bi lijeva rješenja mogla koristiti hrvatskim građanima. Stoga je i potrebno i hrabro što RF inzistira na programu koji se otvoreno referira na vrlo korisno jugoslavensko iskustvo, i to ne da bi potaknuo nostalgiju ili idealizaciju prošlosti, iako ponekad ode i u tom smjeru, nego da bi formulirao značajnu alternativu sadašnjem sustavu.
Za artikulaciju tog programa odabrana je Katarina Peović, sveučilišna profesorica, humanistička znanstvenica, publicistkinja, urednica i odnedavno političarka. Peović zbog svojih vještina i iskustva do kraja razumije svoj program i dosljedno ga predstavlja u pisanom obliku i javnim nastupima. Uz to njena odmjerenost u komunikaciji umanjuje animozitet i mogućnost osobnog konflikta sa sugovornicima, a retorika ne preuzima primat nad sadržajem. U kampanji se, shodno konvencijama predizbornog showa, pokušalo Peović i predstaviti kao “kul” individualku (na temelju njenog rokerskog iskustva), no ona je u javnim nastupima funkcionirala prvenstveno kao glas određene politike, ne kao karizmatična političarka (zbog čega se nije nametnula ni u HRT-ovom sučeljavanju u kojem su vremenski i tematski okviri bili preuski za predstavljanje programa ili širu argumentaciju). No i to je u redu – već činjenica da nepopularnu lijevu stranu drži racionalna, artikulirana, smirena i dopadljiva osoba doprinosi tome da se ideje demokratskog socijalizma ne odbace u startu. Tako su se ideje socijalizma, bez velike pompe i konflikta, opet pojavile u javnom prostoru, na nacionalnoj razini, kao legitimne političke mogućnosti, što je već bitna stvar.
Od sistema do detalja
Ipak, ako dignemo letvicu, možemo naići na neke bitne probleme u kampanji Katarine Peović koji su pak simptomatični za ljevicu općenito.
Prvi problem je što predsjednička kampanja nije direktno povezana s dugoročnim ciljevima stranke, a kratkoročni ciljevi nisu jasno domišljeni. Kao što je navedeno, RF i Peović su pokazali manjak ambicije za ostvarenjem pobjedničkog ili zamjetnog rezultata jer, kako je Peović više puta rekla, predsjednička kampanja tek služi kao sredstvo za promociju programa. Priznala je i da je predsjednička uloga tek protokolarna te da bi kao predsjednica “trebala i mogla artikulirati viziju demokratskog socijalizma i određene konkretne politike u tom pravcu”, što znači da bi fokus opet bio na artikuliranju programa koji će se morati ostvariti drugim putem. Otvorena neambicioznost je omogućila Peović da prezentira program RF-a bez potrebe da obrazlaže kako bi ga provela kao predsjednica. No s druge strane tim stavom glasanje za Peović gubi praktični smisao – što će glas kandidatkinji koja zapravo ni ne vidi veliku važnost u poziciji za koju se natječe? To potiče neodlučne birače da se radije odluče glasati za “manje zlo”, što znači da će konačni broj glasova za Peović ispasti manji od podrške koju bi njezin program doista mogao imati.
Sretniji slučaj bila je kandidatura Tomislava Tomaševića za gradonačelnika Zagreba 2018. godine jer su se ti izbori poklapali s onima za gradsku skupštinu za koju je konkurirao Lijevi blok. Tako je Tomaševićeva personalizirana kampanja posredno promovirala i Lijevi blok, a birači koji nisu htjeli “baciti glas” na Tomaševića mogli su glasati za ulazak Lijevog bloka u gradsku skupštinu. Rezultati pokazuju uspjeh te taktike: on je osvojio 3,94% glasova, a Lijevi blok 7,64% glasova čime je dobio četiri mjesta u gradskoj skupštini. U ovom slučaju, nažalost, predsjednički izbori nisu povezani s parlamentarnim izborima koji slijede tek najesen 2020. Upitno je koliko će personalizirana kampanja Katarine Peović bitno utjecati na potencijalne birače Radničke fronte ili drugih lijevih stranaka na idućim izborima, a rizik je i što bi ih slab rezultat Peović mogao obeshrabriti.
Drugi problem je što je program zamišljen i artikuliran na način koji se čini odviše udaljenim od svakodnevice birača. Provedba programa je neodređeno dugoročni cilj stranke, a nije jasno koji kratkoročni ciljevi vode do njega. Kao što je navedeno, program je zamišljen kao sveobuhvatna promjena ekonomskog i političkog modela. Stoga je s jedne strane Peović u sklopu kampanje govorila o nizu različitih problema – o radničkim pravima, ugroženim poduzećima, štrajku profesora, obrazovnoj politici, klimatskim katastrofama, odnosu spram imigracije, Europskoj uniji, NATO-u, suparničkim kandidatima… – čime je kampanja gubila jasan fokus. S druge strane konačno rješenje svih problema svodi se na sistemsku promjenu zbog čega se čini kao da su svi problemi svedeni na istu, uopćenu matricu. Recimo, u razgovoru za portal Srednja.hr Peović na pitanje o politici za mlade odgovara: “Ne može se cjeloviti program temeljiti samo na jednoj skupini, ako imate dobar program on se odnosi na sve generacije. Potrebna je korjenita promjena kako bismo otvarali nova radna mjesta, a to onda znači i bolji život za mlade (…)”. U komentaru na ilegalnu deportaciju nigerijskih studenata Peović u zaključku navodi: “Rješenje ne može biti napadanje i protjerivanje imigranata već sistemska promjena i prekid s praksama nejednakog razvoja koje su temelj kapitalizma.” Ako takva perspektiva može biti opravdana u znanstvenom polju, ona ni jezično ni sadržajno ne prolazi dobro u političkoj areni – niti se pripadnici pojedinih grupa mogu prepoznati u takvom opisu, niti takav pristup omogućuje rješenje specifičnih problema koje pojedine grupe imaju. Opet, beskompromisno inzistiranje na sistemskim promjenama može biti opravdano i bitno, ali problem je što ne postoje jasne ideje o koracima koji vode do provedbe takvih promjena.
Zagonetke politike
No čini se da najveći problem proizlazi iz slabe mogućnosti da Radnička fronta svojim kapacitetom pređe s lokalne na nacionalnu razinu. Manja stranka nema šanse dobiti širu potporu ako ne može upoznati, komunicirati i raditi s ljudima diljem cijele države, što zahtijeva široku mrežu suradnika, a razumljivo je da mala stranka nema takav kapacitet. Radnička fronta je za skupljanje potpise za kandidaturu imala po jedan štand u četiri velika grada (Zagreb, Pula, Rijeka, Split) uz povremene putujuće štandove. Impresivno je što je Peović i u takvim okolnostima skupila 14.000 potpisa, no ipak se primjećuje fizička ograničenost stranačkih kapaciteta. To je pogotovo bitan problem za lijeve stranke jer, kako navode Buble, Kikaš i Prug u spomenutoj studiji, u manjim mjestima veća je potreba za socijalno osjetljivom politikom, no tamo monopol na socijalnu potporu imaju velike stranke koje drže vlast i koje time doslovno kupuju glasove. Stoga, unatoč razvoju i razvikanosti društvenih medija, bez direktne i sustavno građene veze s lokalnim stanovništvom teško je očekivati da će lokalni birači odabrati kandidatkinju ili program nepoznate stranke ispred “vraga kojeg poznaju”.
Potrebno je naglasiti da ovi prigovori kampanji nisu rezervirani samo za Radničku frontu i kampanju Katarine Peović – na identične probleme nailazim u domaćoj i stranoj politici, aktivizmu, akcijama, medijima, pa i vlastitom pisanju, razmišljanju i djelovanju. Probleme je lakše identificirati nego riješiti. Kako razmišljati o sistemskim promjenama, a ne izgubiti svakodnevicu iz vida? Kako rješavati probleme na mikrorazini, a ne zaboraviti na širi smisao? Kako precizno artikulirati ideje, a ne završiti u hermetičnom akademskom govoru? Kako govoriti “narodskim” jezikom, a ne skrenuti u banalizaciju? Kako se ozbiljno baviti politikom, a ne izgubiti lucidnost ironijskog razmišljanja? Kako putem humora izokrenuti perspektivu, a ne završiti u ispraznom ruganju? Kako koristiti dostupna politička i medijska sredstva, a umanjiti njihove očite mane? Kako napraviti išta bitno? Bez sumnje, svako bavljenje politikom zalazi na takav sklizak teren.
Pritom veće i financijski moćnije inicijative imaju puno bolju zaštitu od grešaka jer imaju mnogo veće resurse, infrastrukturu i podršku velikih medija. HDZ je prijavio da je potrošio 2,75 milijuna kuna na kampanju Kolinde Grabar Kitarović, a Radnička fronta utrošila je oko 88.000 kuna. S tako malim resursima i kapacitetom male stranke mogu nešto postići tek gerilskim metodama i čvrstom međusobnom suradnjom. Stoga je, nažalost, indikativno da je Katarinu Peović podržala još samo Socijalistička radnička partija, a u kampanju se nije intenzivno uključila nijedna partnerska stranka iz Lijevog bloka. Nadam se da se ne radi o unutarnjem sukobu nego o taktičkoj odluci da se resurse i energiju ne ulaže na suštinski nebitne predsjedničke izbore. Ako će ti resursi biti usmjereni u širenje dosega i ako će opet doći do suradnje na politički važnijim izborima, onda ostaje realna šansa da će se premostiti jaz između potrebe za socijalnim politikama i odluke birača da takve politike odaberu na izborima.