Kritičke reakcije na kičastu inauguraciju novog rektora zagrebačkog Sveučilišta mogu se svesti na dva folkloristička refleksa zgražanja – neoliberalni akademici su u njoj vidjeli novi provincijalni udar na težnje za akademskom izvrsnošću, a lijevo-liberalni kolumnisti su gotovo pavlovljevim refleksom osjetili vonj devedesetih. Oba ta pristupa propuštaju obraditi presudnije destruktivne procese u polju visokog obrazovanja.
Svježu inauguraciju novoga rektora zagrebačkog sveučilišta mediji su popratili ekscesnom količinom pažnje, inače rezerviranom isključivo za koruptivne skandale u akademskoj zajednici. Donekle očekivano u području akademskog trača, promptno se javio već uobičajeni hor neoliberalnih izvrsnika te odrješito prokazao “neskromnost” geste koju bi osoba “dostojna rektorske dužnosti” trebala u ovom historijskom trenutku osjećati. Dostojanstvo prilike narušila je, naime, provincijalnost same manifestacije, “osobna taština” protagonista te “malograđanski” karakter tog “vašara”. Mimo ovog osebujnog zavirivanja u emotivne dubine i zaostali, orijentalni karakter dionika ceremonije, građanski je nerv isprovocirala i sama izvedba, prožeta zadahom devedesetih, u doslovnoj režiji tadašnjeg režimskog autora, redatelja revizionističkog filmskog klasika Četverored. Umjesto ulaska u “elitni” klub 500 najboljih svjetskih sveučilišta, mi dobijamo revival tuđmanovskih teatralnih nagnuća. Ono što ova dva inače teško spojiva tabora spaja, svojevrsni je folkloristički refleks, motivacija da se na jednu efemernu prigodničarsku priredbu nasrne teškom artiljerijom kulturalističke kritike. Ispada da je ova pučka procesijska minijatura1 vjerodostojan prikaz disfunkcionalnosti hrvatskog visokoobrazovnog sistema. Umjesto centra izvrsnosti, imamo vašar taština. Umjesto decentne svečanosti koju bi možda uveličao gostujući predavač s riječkog sveučilišta, progresivni šansonijer Damir Urban, imamo seoski dernek s obilježjima sakralne procesije koji vonja po mračnim devedesetima. S nekim se opaskama rasrđenih kritičara teško ne složiti, no krucijalni problem ovakvih pristupa ostaje praksa svođenja kompleksnih sistemskih problema na folklorni eksces. U takvoj argumentaciji ishodišni se problem uvijek prepozna u nazadnjačkom mentalitetu2, kulturnoj zaostalosti koja sprečava sveopći društveni boljitak. Nasreću, ili nažalost, u aktualnoj konstelaciji društvenih snaga u akademskom polju mentalitetske ili kulturne finese minoran su problem. Posezanje za njima kao objasnidbenim džokerima u svakoj mogućoj prilici neusporedivo je problematičnije.
Navodni obrat ka ekonomiji znanja
No, takvo rezoniranje nipošto nije specifičnost hrvatskog konteksta, niti problem isključivo perifernih “zaostalih” ekonomija i njihovih akademski ovjerenih tumača. Geneza tog fenomena seže unatrag dvadesetak godina. Geometrijski rast informatičke industrije i prateći rast cijena dionica u informatičkom sektoru krajem 1990-ih nagnao je mnoge društvene teoretičare na radikalno revidiranje starih ili izvorno smišljanje novih teorija koje bi bile u stanju objasniti fenomen obrata ka navodno nematerijalnoj proizvodnji. Manjak analitičke rigoroznosti nadomješten je kreativnim spekulacijama, pa u domeni političke ekonomije stasa koncept ekonomije utemeljene na znanju, ili u nekim inačicama – kognitivnog kapitalizma. Paralelno s time, politička teorija poseže za osmišljavanjem novih tipova političke subjektivnosti. Kao rezultat tih obrata, umjesto tobože prevaziđene analitičke kategorije radničke klase u ekonomiji dobivamo kognitarijat, dok u političkom diskursu radničku klasu zamjenjuje nova emancipatorna snaga – mnoštvo. Rijetka upozorenja kako oduševljenje novom post-materijalnom erom kapitalističke proizvodnje nije baš utemeljeno na podacima s terena, nisu nailazila na širu recepciju. Štoviše trend “dematerijalizacije” ili “desupstancijalizacije” kao da se iz postmodernistički već zasićene kulturalne teorije prelio u ostala područja refleksije. Znanje, shvaćeno u apstraktnom smislu kao informacija, postalo je glavna poluga društvenog razvoja, a njegova proizvodnja privilegirano mjesto svakog političkog programa. Materijalni odnosi u akademskom polju – hijerarhija, dominacija, seksizam, komodifikacija, procesi deregulacije i ponovne regulacije – odvijali su se sve vidljivijim intenzitetom, no s akademske strane rijetko je tko, ako uopće, to tretirao relevantnim predmetom analize. Tek nastupom krize 2008. i intenzivnom politikom rezova koja je uslijedila diljem razvijenih kapitalističkih zemalja, akademski se prostor nešto intenzivnije pozabavio svojim statusom. S jedne strane došlo je do tradicionalnih žalopojki o urušavanju vrijednosti, a pogotovo duhovnih.3 S druge strane, javio se klasični konzervativni refleks povlačenja u autonomiju sveučilišta koja se mahom tretirala kao nedodirljivo leno. Uvjeti stasanja i reprodukcije te autonomije uglavnom se nisu adekvatno propitali.
Takva dinamika dobrim je dijelom obilježila i hrvatsko akademsko polje, pogotovo od studentskih blokada iz 2009. naovamo. Već su tada pobornici zapadnih praksi upravljanja sveučilišnim sustavom (tragikomično neinformirani o paralelnim destruktivnim procesima u akademskim arkadijama – SAD-u i UK-u) dionike blokade prokazivali kao lijenčine, nazadnjake, ili naprosto inertne i nefleksibilne tipove koji sprečavaju supstancijalne promjene u akademskoj sferi, i posljedično društveni razvoj utemeljen na efikasnoj proizvodnji i distribuciji znanja. Kao što se može vidjeti iz gornjih reakcija na inauguracijsku priredbu, tropi se nisu puno promijenili. Štoviše, u gotovo šest godina krizne dinamike koje su bitno restrukurirale sveučilišne sustave najrazvijenijih zemalja, i nakon omanje biblioteke knjiga, studija i članaka na tu temu, argumenti “naprednjaka” ostali su identični. Mi smo robovi provincijalnog duha, neskromnost i taština upravljačkih elita, uz poslovičnu lijenost hrvatskih znanstvenika, glavni su uzrok disfunkcionalnosti čitavog sustava znanosti i visokog obrazovanja. Osim jedine sistemske analize koju je sindikat Akademska solidarnost iznio u svojoj Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju, reakcije sveučilišnog pogona na takvu ofenzivu svele su se na pasatistička zazivanja nepovredivosti akademske autonomije.
Kontinuitet obrazovne politike
No, što ako glavni generator problema leži negdje drugdje? Naprimjer u činjenici da se većina problema stvara u stihijskom, ali programski nevjerojatno dosljednom taktiziranju Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS). Odnosno, što ako je ishodište većine problema upravo revnost i beskompromisnost u “europeizaciji” prostora znanosti i visokog obrazovanja? Nije li, bar na prvi pogled, neobično da smjer i narav reformi u visokoobrazovnom i znanstvenom sustavu ostaju identični neovisno o trenutnoj političkoj konstelaciji ili ljudima na čelu ministarstva? U bilo kojem kadrovskom ili stranačkom aranžmanu u posljednjih petnaestak godina, MZOS postojano fungira kao facilitator uglavnom klanovskih antagonizama između pojedinih interesnih skupina, s ciljem postizanja zapadnih standarda administrativnog upravljanja i znanstvene izvrsnosti. Ovisno o individualnom stilu pojedinog ministra, to se facilitiranje odvija prepucavanjima na Facebooku, ili promućurnijim eskiviranjima zakonskih obaveza kroz podzakonsku regulativu. No, kako svjedoče javno dostupni dokumenti, na djelu je puno značajnija dinamika, s neusporedivo širim implikacijama. Da bismo je mogli sistemski razumjeti i adekvatno vrednovati njezine ishode, nužno je osvijetliti nešto širi kontekst.
Ursula Huws4, britanska istraživačica javnih politika napominje kako se radikalno restrukturiranje sveučilišnog i znanstvenog polja odvija diljem zapadnog svijeta, i jednakom snagom pogađa najpropulzivnije akademske sustave kao i one koji su izvan imaginarija građanske pristojnosti, naime one koji su izvan kluba 500 najboljih sveučilišta na svijetu. Uslijed posljednje ekonomske krize iz 2008., kako bi se otvorila nova područja za investicije, započela je komodifikacija onih javnih usluga koje dotad (većim dijelom) nisu bile komodificirane. No taj proces nije posebno originalan ili nov, već se radi o intenzifikaciji praksi koje su počele u 1980-ima, za vladavine Margaret Thatcher. Tada je krenuo prvi val privatizacije javnih dobara i on se odvijao na dvije razine. Prvu razinu predstavlja direktna privatizacija javne imovine poput javnog stambenog fonda, telekomunikacija i elektroprivrede. Druga razina, i u ovom kontekstu važnija, uvođenje je obaveznih tendera za javne nabavke. Za razliku od dotadašnje prakse ovom se regulativom privatnim pružateljima usluga daje mogućnost ravnopravnog konkuriranja javnim pružateljima usluga. Glavni argument za uvođenje ovakvih mjera bila je teza da će konkurencija među izvršiteljima povećati kvalitetu usluga i povisiti efikasnost u njihovom izvršavanju. Time su postavljeni temelji tada nove prakse outsourcinga, u kojoj danas nemali broj vlada, pa tako i hrvatska, vidi spas javnih financija. Najsnažniji otpor ovoj politici dolazio je iz područja s jakom sindikalnom organiziranošću, no kontinuirana nadstranačka ofenziva progresivno ga je svladavala i akademski sektor ostao je najdulje vremena neokrznut tim tipom reformi, sve do vladavine novih laburista pod vodstvom Tonyja Blaira. Da bi izvršitelji usluga bili izjednačeni u mogućnosti njihova pružanja, trebalo je standardizirati usluge – propisati jasne kriterije za izvedbu i vrednovanje završnog proizvoda. Time su procesi i aktivnosti i u području znanosti i visokog obrazovanja doživjeli bitnu transformaciju: od prethodnog statusa javnog dobra postali su roba koja se nudi na tržištu kao i svaka druga roba. Drugim riječima, komodifikacija je uspješno poharala i ovu domenu koja se najduže opirala toj strukturnoj transformaciji.
Proces preobrazbe kojim je javni visokoobrazovni sustav standardiziran i pripremljen za bitku na tržištu s ostalim ponuđačima usluga famozna je Bolonja. Hrvatska je Bolonjsku deklaraciju potpisala 2001. i obavezala se njezina načela i zahtjeve provesti do 2010. Da bi proklamirani ciljevi slobodnog protoka studenata i profesora bili izvedivi, nužno je “organizirati sustav lako prepoznatljivih i usporedivih akademskih i stručnih stupnjeva”, odnosno uvesti standardizaciju procesa i ishoda poučavanja i učenja ECTS bodovima. U tu je svrhu osnovano i posebno tijelo – Agencija za znanost i visoko obrazovanje, čiji je cilj provedba i nadzor uvođenja bolonjskog sistema.
Uvođenje europskih standarda
Povodom stupanja na snagu Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru u ožujku 2013., tadašnji ministar Željko Jovanović ustvrdio je kako je “’Bolonja’ uvela kaos u sustav, Hrvatski kvalifikacijski okvir to će ispraviti”. Obećanje dalje snaži konstatacijom kako je “cilj HKO-a jasnoća sadržaja kvalifikacija i osiguravanje kvalitete obrazovnog sustava, odnosno, za svaku kvalifikaciju znat će se uvjeti pristupanja kvalifikaciji, radno opterećenje za njeno stjecanje te očekivani ishodi učenja”. Tadašnji ministar rada istom prilikom dodaje: “HKO će se povezati s Europskim kvalifikacijskim okvirom, što će u budućnosti olakšati mobilnost građana u smislu daljnjeg obrazovanja te mobilnost i konkurentnost hrvatskih radnika na europskom tržištu rada”. Da bi proces europeizacije tekao što transparentnije, tom je prigodom u pogon pušten i portal HKO-a, na kojem se dakako nalazi i Zakon o HKO-u. Uz nekoliko dobrih želja i humanističkih nagnuća, ciljevi zakona su i “razvijanje kvalifikacija na osnovama jasno definiranih ishoda učenja” te u ovom kontekstu ključno “izgradnja sustava priznavanja i vrednovanja neformalnoga i informalnog učenja” (čl. 3). Prevedeno u jezik konkretnih administrativnih poteza, neovisno o načinu stjecanja kvalifikacija – na javnom ili privatnom sveučilištu, ili pak na dvomjesečnom tečaju – vlada će priznavati kvalifikacije koje mogu biti konkurentne na europskom tržištu rada. Budući da se privatni ponuđači obrazovnih usluga uglavnom ne opterećuju razvojem infrastrukture kao što su izdavanje udžbenika, ulaganje u temeljna istraživanja ili otvaranje biblioteka, neusporedivo jeftiniji program koji stoga mogu ponuditi ravnopravno će se natjecati s onim na javnim obrazovnim ustanovama. U uvjetima permanentne štednje u domeni javnih politika, nije teško zamisliti koji će programi u takvoj tržišnoj utakmici sve češće pobjeđivati. U tom smislu i Bolonja i HKO komplementarni su i konzistentni dijelovi dosljedne politike koja obrazovni i znanstveni sustav ima podvrgnuti (tržišnoj) disciplini koja je u drugim područjima već ranije uspješno nametnuta.
U izvješću o stanju javnih usluga koje je britanska vlada objavila 2008., naglašena je zadovoljavajuća razina “industrije usluga”. Iako tek paušalan, termin zapravo pogađa u srž novih tendencija. Usuprot tlapnjama o dematerijalizaciji, fluidnosti i sl. sektor pružanja javnih usluga se se više industrijalizira u najklasičnijem smislu: usluge se standardiziraju, strogo se propisuju načini njihova obavljanja i ishodi. Drugim riječima, proces tejlorizacije ili znanstvenog upravljanja radnim procesima, koji je tobože svojstven fordističkoj eri, svoj pravi zamah u ovoj domeni doživljava tek sad. U tim okvirima Hrvatska nimalo ne zaostaje za njezinim razvijenijim ili “naprednijim” takmacima. Štoviše, Tuđmanova orijentalistički inspirirana tendencija za pridruženjem Europi iz 1990-ih upravo ovim se načinom uspješno provodi na raznim frontovima. Sistematičnosti i dalekosežnosti te i takve “europeizacije”, čini se, ništa ne može stati na put. Posezanje za pozlaćenim žezlom i odorama ili zgražanje nad time tek su dva lica iste izgubljene bitke.
- U izvedbenom smislu vrlo slična, iako manja i skromnija verzija redovne promocije novih doktora znanosti na zagrebačkom sveučilištu. [↩]
- O istovrsnoj praksi na širem društvenom nivou precizno izlaže Danijela Dolenec [↩]
- Naširoko popularna studija K. P. Liessmanna Teorija neobrazovanosti – zablude društva znanja primjer je takve pozicije. [↩]
- U svojoj analizi osvrće se prvenstveno na britanski kontekst, ali daljnji razvoj situacije diljem Europe ponovio je gotovo sve korake u istom smjeru. [↩]