Ugovor o transportu plina Europi između Rusije i Ukrajine ističe s posljednjim danom ove godine. Ako se do tada ne potpiše novi sporazum ruski plin prestat će stizati u Europu.
Posljedice takvog događaja već smo imali priliku vidjeti 2008./2009. godine kada je od hladnoće zbog manjka grijanja samo u Poljskoj preminulo deset ljudi. Obustava plina bila je posljedica neslaganja dviju zemalja po pitanju cijene plina i tranzitnih tarifa, a zbog velikih gubitaka u ukrajinskom Naftogazu – čiji prihodi danas iznose 14 posto javnog proračuna te zemlje – Putin je onomad čak bio zagovarao privatizaciju te firme. To je bio tek jedan u nizu konflikata Rusije i Ukrajine. Zabrinutost u Europi trenutno je visoka: mediji pišu kako su sva plinska skladišta u Europi dupkom puna, “nikad punija”. S ciljem rješavanja nadolazeće krize telefonsku slušalicu podigla je i njemačka kancelarka Angela Merkel te nazvala svog ruskog kolegu Vladimira Putina, s molbom da potpiše ugovor s Ukrajinom a kako bismo izbjegli ponavljanje krize iz 2009. godine.
Ukrajina je naime ključna lokacija za tranzit ruskog plina u Europu. Šanse da se Ukrajina i Rusija dogovore u narednih desetak dana koliko nam je ostalo do isteka ugovora, prema procjenama većine komentatora izrazito su malene budući da ove dvije zemlje međusobno otvoreno ratuju ili se nalaze u latentnom sukobu od 2014. godine. Rusija je odavno pokrenula gradnju više plinovoda (Turski tok i Sjeverni tok 2) kako bi u novom ugovornom razdoblju izbjegla teritorij Ukrajine.
Neisplative ruske zaobilaznice
Prvo je bila započeta gradnja Južnog toka koji je trebao ići ispod bugarskog dijela Crnog mora. No, onda su se dogodile europske sankcije Rusiji, a Gazprom nije htio učiniti taj cjevovod dostupnim i drugim prevoznicima, što Bugarskoj nije naročito smetalo, ali se zbog kršenja tržišnih načela EU povukla iz gradnje Južnoga toka. Umjesto toga, Rusija je prionula gradnji Turskog toka koji će prolaziti ispod turskog dijela Crnog mora, te se potom spajati se na tzv. Balkanski tok, na Grčku, pa Bugarsku, Srbiju i tako dalje sve do Austrije. No, ni taj tok nije završen. Prema posljednjim izjavama Vladimira Putina na tu temu, dovršeno je polijeganje cijevi na morsko dno, ali kopneni radovi neće biti gotovi prije kraja 2020. godine. Rusija je uz svesrdnu njemačku pomoć pokušala pronaći način da ipak liši Ukrajinu svoga plina. Drugi zaobilazni cjevovod – Sjeverni tok 2 trebao bi služiti upravo tome. No, zbog prepreka koje su postavile Europska komisija, a privremeno i Danska, preko čijeg područja prolazi dio podmornog cjevovoda, i ovaj plinovod kasni, te kao ni Turski tok neće biti pušten u promet do isteka ukrajinskog ugovora. O Sjevernom toku i što sve on znači za (ne)stabilnost Europske unije, te ulozi privatnog kapitala u toj destabilizaciji, Bilten je već opširno pisao.
Ekonomske detalje Sjevernog toka dva i korumpirane logike koja stoji iza njega otkrio je za Euractiv dr. Frank Umbach, analitičar pri Global Intelligence Services (GIS) koji je istaknuo kako ruski plin koji će u Europu stizati Sjevernim tokom nije isti onaj kojeg nam Rusija dostavlja preko Ukrajine. Sjeverni tok 2 naime, napajat će se na nalazištima plina sa poluotoka Yamal gdje se plin crpi iz permafrosta, što je postupak ekstrakcije skuplji od plina koji dolazi preko Ukrajine. Umbach osporava rusku tvrdnju da će plin iz cjevovoda Sjevernih tokova biti jeftiniji od onoga preko Ukrajine. Dakle, osim skupljeg procesa ekstrakcije iz permafrosta, izgradnja podvodnih cjevovoda je skuplja od kopnenih. Pritom su cjevovodi preko Ukrajine dugi 1000 kilometara, ili manje, dok su oni od Yamala do Njemačke dugi 4.300 kilometara, od čega segment Sjevernog toka iznosi 1200 kilometara, što prema Umbachovoj računici znači da bi za Europu bio jeftiniji uvoz plina preko Ukrajine, pa ukapljenog iz Afrike te čak i američkog LNG-a od plina iz cjevovoda Sjeverni tok 2.
Da stvar bude ekonomski još gora, Umbach navodi kako je tranzit preko Sjevernog toka 2 trenutno žestoko subvencioniran profitabilnijim nalazištima u Zapadnom Sibiru, što bi vjerojatno značilo da Sjeverni tok dugoročno gledano neće biti financijski isplativ. U konačnici tu je i rizik klimatskih promjena koji otapa permafrost i neće još dugo zadržavati sav taj plin u zemlji, što će također naštetiti sigurnosti i lakoći tranzita preko Sjevernog toka 2. Dugoročno gledano, Europska unija planira koristiti plin u ovom omjeru još deset godina, do 2030. godine, što bi moglo ovaj plinovod pretvoriti u jednu od većih investicija koje će ostati “locked in” nakon primjene strožih ekoloških pravila o fosilnim gorivima. To bi se moglo o glavu odbiti i Rusima koji su u Yamal uložili 250 milijardi dolara od 2002. godine, plus dodanih 40-50 milijardi za plinovod do St. Petersburga, ali nisu ništa ulagali u plinovode koji vode preko Ukrajine. U konačnici ova bi poslovno-politička strategija i njih mogla koštati puno više nego što je iznosila početna ekonomska računica. Pritom se računa nije vodilo ni o činjenici da popravak kopnenog plinovoda traje nekoliko dana, dok onoga podmorskoga može trajati i nekoliko tjedana, što ga čini znatno skupljim, ističe Umbach.
Dupkom pune zalihe
Posljednjih godina, Rusija je koristila ukrajinske cjevovode samo kao rezervne putem kojih su se kontrolirale fluktuacije u drugim cjevovodima koji su bili maksimalno iskorištavani. Istovremeno, Ukrajina je prestala kupovati ruski plin za svoje potrebe 2015. godine jer im je postalo jeftinije transportirati ruski plin u slovačku i još dvije zemlje te onda ponovno uvoziti taj plin kao slovački ili neki drugi. Ukrajina se osigurala, izgradila je ogromna podzemna skladišta plina, ne samo za svoje potrebe već i za potrebe europskih klijenata. Rusi Ukrajincima trenutno nude ugovor na deset godina s minimalnim protokom od 40 – 60 milijardi kubičnih metara (bcm) s mogućnošću povećanja za 20 – 30 milijardi kubičnih metara godišnje. No prethodnim ugovorom Ukrajinci su prevozili 80 bcm godišnje, a njihov maksimalni kapacitet je 40 bcm.
Ipak, obustavi li Rusija dostavu plina Europi na recimo, tri mjeseca, cijene će se popeti u nebo, a posebno će pritom patiti energetski najsiromašnija područja Istočne Europe. LNG mogao bi u tom scenariju dobiti veću ulogu nego što je objektivno potrebno. Bugarska je već uvezla dovoljne količine američkog LNG-a da se osigura, i to navodno po cijenama nižima od ruskog plina preko Ukrajine. Amerikanci su pritom najveći neprijatelji novih cjevovoda za ruski plin kroz Europu. Njihovi interesi leže u krvavo iskopanom ukapljenom plinu (LNG) te pokušavaju Europi nametnuti svoju agendu i svoj plin, prijeteći sankcijama i drugim akcijama. No, američka izdvojena mišljenja imaju najmanju važnost kad se radi o europsko-ruskim odnosima. Tako američke prijetnje nisu zaustavile niti Turski, a svakako ni Sjeverni tok 2.
Ukrajina na tranzitnim carinama ruskog plina u Europu godišnje zarađuje oko tri milijarde dolara. Kako bi zadržala te prihode, posljednjih je godina ulagala ogromna sredstva da bi udovoljila svim pravilima Europske unije i pritom je od Naftogaza učinila profitabilnu javnu firmu. Zakon koji osigurava implementaciju EU pravila donesen je u oktobru ove godine, od kada se smatra da je Ukrajina zadovoljila sve uvjete i spremna je za potpisivanje novog ugovora s Rusijom. Rusima veliki vlastiti gubici koji su istovremeno i tuđi dobici nikako nisu poželjni, stoga je moguće da će dvije zaraćene zemlje ipak nekako uskoro postići željeni dogovor, samo pod kakvim uvjetima? Šanse da se u narednih desetak dana postigne dogovor su tanke, a plinski tankovi diljem Europe puniji su nego ikad u povijesti. Europa se ove godine neće smrznuti, a srećom, tu su i klimatske promjene da malo smanje potrošnju. Opasnost doduše predstavljaju sve češće polarne fronte koje obično prvo i najviše upravo pogode baš Ukrajinu i Poljsku.