Najgorljiviji zagovornici Europske unije će uvijek kao njenu najvažniju i najbolju značajku izdvojiti vladavinu prava. Čak i ako su spremni priznati sve probleme i nedostatke, vladavina prava će u krajnjoj liniji poslužiti kao nenadoknadiva prednost u odnosu na neke eventualno drukčije modele nadnacionalnog udruživanja ili pak na nacionalnu državu kao glavnog “konkurenta”. Ta nacionalna država, glasi argument, pogotovo ako je geografski smještena na jugu ili na istoku, je naprosto svojim ustrojstvom sklonija korupciji.
Nije taj argument baš bez razloga popularan i nije bez razloga bio prijemčiv stanovništvu zemalja koje su devedesetih i dvijetisućitih čekale na red na ulazak u Europsku uniju. Njihovi su životi bili itekako obilježeni korupcijskim odnosima između vlasti i lokalnih oligarhija, kako se u ne-zapadnim zemljama zovu kapitalisti. Bez obzira na to tretiramo li korupciju kao nekakvu mentalitetnu sklonost ili kao integralni dio kapitalističkih društvenih odnosa na periferiji, ona je ljudima predstavljala realan problem. Antikorupcijski pritisci iz EU u pristupnim pregovorima podgrijavali su nadu.
Nada je brzo isparila nakon ulaska u EU, a nikad se nije ni previše pomišljalo na to da je korupcija prisutna i u starim zemljama članicama. Također, nakon ekonomske krize opala je i popularnost Unije. No, ideologem “vladavine prave” i vjera u kapacitete EU da tu vladavinu održava i dalje oblikuju političke stavove. Tome su itekako pridonijeli potezi poljske i mađarske vlade koji su raznim manevrima nastojali suzbiti autonomiju sudstva. Međutim, koliko god potezi tih vlada bili itekako politički opasni, oni su dodatno zacementirali još opasniju distinkciju između “prava” i “politike”. Politika je ekscesna, isuviše sklona partikularnim interesima i korupciji, dok je pravo, pogotovo ono europsko, univerzalni lijek za sve.
“Servis informacijskog društva”
Problem s tom distinkcijom jest u tome što pravo tretira kao ne-politički entitet. Kao da je naprosto palo s neba, a nije plod političkih rasprava ili preciznije: političkih odnosa moći. Takav tretman prava, iako u poljskom ili mađarskom slučaju može donijeti određene koristi i suzbiti nazadne politike, je zapravo poluga suzbijanja demokracije. To se najbolje može vidjeti u ekonomskoj sferi. Europski pravni sustav i europski sudovi, što nedavna povijest itekako pokazuje, funkcioniraju isključivo u smjeru eliminacije demokracije iz ekonomske sfere. Oni nisu podložni demokratskoj kontroli, što im navodno priskrbljuje autoritet i neutralnost, ali itekako osiguravaju institucionalne okvire i donose sudske presude koji nisu nimalo neutralni.
Najnoviji primjer je presuda Europskog suda pravde u korist Airbnba. Kao što je poznato, gradovi diljem svijeta nastoje regulirati rad te “platforme” koja svojim djelovanjem diže cijene najamnina i otežava živote milijunima ljudi. Naime, vlasnicima stanova je profitabilnije kratkoročno iznajmljivati stanove turistima putem Airbnba nego dugoročno stanovnicima gradova. Ako želite dugoročno iznajmiti stan morate platiti rentu koja može konkurirati profitu zasnovanom na kratkoročnom iznajmlivanju. Ukratko, Airbnb ruši životni standard. No, Europskom sudu pravde tužbu nisu podnijeli iznajmljivači nego izravni konkurenti koji se također nalaze u nezahvalnoj tržišnoj poziciji. U ovom slučaju se radilo o francuskom Udruženju za profesionalni turizam i smještaj.
Oni su tražili da se kompanija Airbnb tretira kao i svaka druga agencija za nekretnine ili vlasnik objekata za iznajmljivanje i da snosi sve obveze i troškove koji s tim idu: porezne, računovodstvene i osiguravajuće. No, nisu uspjeli uvjeriti Europski sud pravde koji je u maniri petparačke sociologije presudio da Airbnb, kompanija sa središtem u Irskoj, funkcionira kao “servis informacijskog društva”. Airbnb, kaže Sud, funkcionira samo kao posrednički servis između profesionalnih i ne-profesionalnih iznajmljivača i potencijalnih gostiju. Ključan argument bila je razlika u odnosu na Uber. Ta kompanija također vrši posredničku funkciju, ali i utječe presudno na uvjete pod kojim vozači rade. Airbnb ne utječe na visinu rente.
Kao i u brojnim prijašnjim presudama koje su išle na ruku velikim kompanijama i ovdje se pravno i tehnički sve čini validnim. Međutim, ta validnost se oslanja na jednu ključnu stvar: socijalnu sljepoću. Europski sud pravde uopće ne uzima u obzir posljedice takve prakse. Bez obzira na to što tužbu nisu podnijeli oni kojima su egzistencija i krov nad glavom ugroženi takvim poslovnim modelom. Europski sud pravde je naprosto presudio protiv stambene pravde. Ta će se pravda, kao i uvijek do sada, morati izboriti na ulicama. Bez ikakvog povjerenja u Europsku uniju i vladavinu prava kao nekakve garante rješenja. Iluzija o tome svakim danom sve više i više kopni.