Uslijed histerije oko migranata, Slovenija je na manjak radne snage odgovorila cijeđenjem umirovljenika. Posve zanemarujući podatke po kojima slovenski radnici prednjače u Europi po negativnoj procjeni hoće li zbog uvjeta rada i njihova učinka na zdravlje moći dočekati šezdesetu godinu na radnom mjestu.
Na tržištu potražnja premašuje ponudu! Tržište je ono slovenske radne snage, a ponuđači radnici koji prodaju svoju radnu snagu. Statistički gledano, stopa nezaposlenosti je na povijesno niskim razinama: 7,2%. U usporedbi s vrhuncem krize 2013./2014. stopa je na dvostruko nižoj razini, što se čini ohrabrujućim. Međutim, sa statistikom je slična stvar kao s umjetničkim slikama: lijepa je jedino ako joj se divimo s prikladne distance. Čim se približimo, stvari se prilično iskvare. A naravno da ćemo učiniti baš to.
Otkad Slovenija uživa solidan ekonomski rast u posljednih nekoliko godina, poslodavci su suočeni s manjkom radne snage. Situacija je dodatno otežana demografskim trendovima, stanovništvo je sve starije i starije. Putem reforme mirovinskog sustava država nastoji stimulirati ljude da ostanu zaposleni što duže, a jedna od mjera je tzv. dvostruki status. Ona dozvoljava radniku/umirovljeniku da počne primati dio mirovine dok je i dalje zaposlen i prima plaću. Naravno, sve pod uvjetom da su stekli uvjete za starosnu mirovinu. Ova je mjera odmah doživjela kritike jer se primijetilo da je neadekvatna za one koji rade na fizički zahtjevnim poslovima. Oni zbog problema sa zdravljem uglavnom ne dožive starosnu mirovinu, ali o tome nešto više kasnije.
Strah od migranata
Premda je u Sloveniji registrirano 70.000 nezaposlenih, prostor za proširenje domaće radne snage, iako prisutan, je prilično ograničen. Među nezaposlenima prevladavaju oni dugoročno nezaposleni i njihov povratak na tržište rada je prilično otežan. Vladin Institut za makroekonomsku analizu i razvoj predviđa da će jedino imigracija radne snage osigurati potrebe tržišta rada u narednim godinama. Procjena je da bi za kompenzaciju domaće radne snage godišnje bilo potrebno da 10.000 ljudi godišnje više imigrira nego što ih emigrira. Većina strane rezervne armije radne snage dolazi, dakako, iz zemalja bivše Jugoslavije, najviše iz Bosne i Hercegovine.
Da bi ta kompenzacija profunkcionirala moraju se uvesti dubinske sistemske promjene. Za početak, vlasti, kao i građani, moraju promijeniti svoj odnos prema strancima i prestati ih držati na distanci. Suprotno uvriježenom mišljenju stranih radnika, više njih treba slovenska država nego što oni trebaju nju. Jedna od mjera koja se nužno mora uvesti je produženje tečaja jezika koji nudi država. Trenutno je prekratak i lišava ljude mogućnosti da stvarno nauče jezik što utječe na njihovu zapošljivost, pristup zdravstvenoj skrbi i ostalim socijalnim uslugama. I tako u krajnjoj liniji vodi ka većem riziku od siromaštva – strani radnici ionako trenutno žive prenatrpanim stanovima.
Dodatna dva faktora koja će imati utjecaj na stanje tržišta rada su automatizacija i robotizacija. Iako ovi tehnološki napretci mogu privremeno ublažiti nedostatak radne snage, Institut za makroekonomsku analizu i razvoj upozorava da dugoročno takve inovacije kreiraju više radnih mjesta nego što ih ukidaju. Ipak, prema procjenama OECD-a, Slovenija će u prvoj fazi tih promjena biti prilično ranjiva jer će četvrtina radnih mjesta biti podložna ukidanju. Pritom treba uzeti u obzir da će i one tri četvrtine koje prežive prvi inovacijski val biti prilično promijenjene.
Trenutno mjere koje će poboljšati radne i životne uvjete stranih radnika nisu na političkom horizontu. Naprotiv, poticanje straha od migranata, pogotovo među desnim strankama, postaje sve snažnije. Ipak, ne smije se zaboraviti da je liberalni politički centar postavio bodljikavu žicu na granici s Hrvatskom i da se i dalje oglušuje na zahtjeve za njenim micanjem. Stoga ne čudi da su gotovo sve mjere usmjerene prema starijoj populaciji: bilo kroz produženje radnog vijeka, spomenuti dvostruki status ili nešto drugo.
S obzirom na to da su medijski i javni diskurs često zasnovani na sumnjivim pretpostavkama, potrebno je cijelu situaciju malo pomnije istražiti. Ako pratimo te rasprave vrlo lako steknemo dojam da je ljudska želja da se ode što prije u mirovinu neki tip anomalije. Rasprava se uglavnom vodi oko mijenjanja stavova i pristupa individualnih radnika. Sve metode igraju, od mrkve do batine. Ono što u raspravi zlokobno nedostaje su uvjeti u kojim ljudi rade i činjenica da ti uvjeti doprinose (ne)mogućnosti produženja radnog vijeka. Sve se svodi na individualnu (ne)spremnost ili manjak želje ljudi da nastave s radom.
Cinizam kapitala
U prosjeku strariji radnici u Sloveniji osjećaju teže zdravstvene posljedice uvjeta rada nego u ostalim EU državama. Prema Petom istraživanju Europski uvjeta rada iz 2012. godine samo je četvrtina slovenskih radnika afirmativno odgovorila na pitanje misle li da će moći raditi svoj posao do šezdesete godine. Prosjek na razini Unije je bio 60%. Iznad europskog prosjeka, prema Eurobarometru, je i nezadovoljstvo s uvjetima rada, kao i iskustvo stresa i ostalih psihosocijalnih rizika. Među razlozima, radnici uglavnom navode preopterećenje (broj radnih sati), organizaciju rada i neizvjesnost vezanu uz njihovu poziciju. Strah od gubitka radnog mjesta i posljedična financijska neizvjesnost potaknuli su njih čak 60% da se pojave na poslu iako su bili bolesni. Daljnje ankete, one načinjene nakon 2012., otkrivaju da su slovenski radnici i dalje pri vrhu što se tiče vjerovanja u negativne učinka posla na njihovo zdravlje i blagostanje i nemogućnosti da rade do šezdesete.
Ukratko, prosječan slovenski radnik je preopterećen radom, lošeg zdravstvenog stanje, izložen značajnom stresu i, naravno, željan oslobođenja od nadničkog ropstva što je prije moguće. Netko bi pomislio da je rješenje u poboljšanju uvjeta rada. Ne, ako se pita Slovenska trgovačka i industrijska komora. Oni i dalje neprestano ponavljaju da će se ekonomija urušiti pod težinom svih tih silnih radničkih prava. Njih opseg je, kažu, isuviše velik i čini Sloveniju nekonkurentnom. Ono što ih je u posljednje vrijeme učinilo iznimno tužnim je rast minimalne plaće. Naime, od prvog dana iduće godine bruto minimalna plaća će narasti s 886 na 940 eura.
No ono što muči najgorljivije apologete kapitala u Sloveniji nije toliko sam rast plaće, već činjenica da će sva dodatna plaćanja poput prijevoza, prekovremenih, bonusa i slično, biti izuzeta iz minimalne plaće. Do sada su poslodavci iskorištavali tu priliku do maksimuma, što je značilo da su radnici imali nižu plaću od minimalne koja je onda bilo “obogaćivana” tim raznim dodacima. Posljednično su, s obzirom na nižu plaću, i doprinosi bili manji što je umanjivalo i kompenzacije za bolovanje, kao i mirovine nakon umirovljenja.
Treba jasno reći da je ovo najveća pobjeda koju je Ljevica ostvarila u ovom mandatu dok je još bila partner vladajućoj koaliciji. Umjesto da priznaju da radni ljudi zaslužuju pristojan život (na kraju krajeva, zašto je uvijek problem minimalna, a ne, recimo, maksimalna plaća) Komora je odlučila objaviti vodič za manipulaciju minimalnom plaćom. Cilj je, dakako, da se zaobiđe izuzimanje dodatnih plaćanja iz minimalne plaće. Sindikati su odmah odgovorili s javnom kampanjom i upozorili da će tužiti poslodavce koji budu kršili zakon.
Sve dok je takav mentalitet prisutan u odnosu prema domaćim radnicima niti strani radnici neće dobiti ništa bolji tretman od dosadašnjeg. Ipak strukturni deficiti na tržištu rada postaju sve izraženiji što otvara prostor za jaču pregovaračku poziciju radnika i transnacionalnu solidarnost.