Prošla godina, 2019., koja je u Hrvatskoj po svemu trebala biti mirna i neprimjetna, pamtit će se kao godina masovnog otpora koji je pokazao da se iza pripovijesti o ekonomskom rastu, stabilnosti i normalizaciji političkih procesa krije posve drukčija društvena stvarnost preraspodjele materijalnih resursa.
Ova godina započela je predsjedničkim izborima, a nastavit će se onim ključnim, parlamentarnim: u Hrvatskoj nas čekaju još i unutarstranački izbori u HDZ-u, koji mogu zaljuljati kompletnu političku scenu, a sve do ljeta zemlja će predsjedati Evropskom unijom. Naspram tako gustog kalendarskog rasporeda, prošla 2019. trebala je biti relativno mirna: malo proljetnog stranačkog razgibavanja na evroparlamentarnim izborima, malo zimskog zagrijavanja u predsjedničkoj kampanji i to je, manje-više, bilo sve. Osim toga, ekonomska situacija ostala je povoljna: Hrvatska je službeno izišla iz prošle recesije početkom 2015., a u sljedeću provaliju, usprkos usporavanju rasta BDP-a, ne bi trebala upasti još neko vrijeme. Stopa nezaposlenosti se smanjuje, turistička sezona opet je uspjela, zaustavljen je veliki val migracija s Istoka, nema dramatičnih društvenih potresa: po svemu, trebala je to biti godina koje ćemo se, u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti, sjećati s nostalgijom. Pomalo je neobično stoga što 2019. već sada pamtimo kao godinu masovnog otpora: brojnih prosvjeda, štrajkova i demonstracija. Oni možda nisu izravno tražili svrgavanje državne vlasti kao prošlogodišnji crnogorski protesti, nisu bili dugotrajni kao oni u Srbiji ni nasilni i žestoki kao albanski, ali su bili daleko češći i raznovrsniji nego što bi to početkom 2019. bilo tko očekivao.
Uspjeh na dvije fronte
Najvažnije i kratkoročno najuspješnije sasvim sigurno ostaju dvije velike sindikalne akcije. Referendumska inicijativa protiv mirovinske reforme “67 je previše” prikupila je na proljeće preko 700 hiljada potpisa – skoro dvostruko više nego što je potrebno za raspisivanje referenduma – natjeravši Andreja Plenkovića na usvajanje sindikalnih zahtjeva. Drugi put su premijera i njegovu vladu višetjednim štrajkom i masovnim prosvjedom “Hrvatska mora bolje!” na jesen porazili prosvjetari, izborivši povećanje osnovice plaća za nastavnike i učitelje, iako je finalni dojam pokvarilo sindikalno taktiziranje. U zbroju, potvrdila su se dva odranije poznata aksioma domaćeg političkog života. Prvi je sindikalna moć masovne mobilizacije: nakon referendumskih inicijativa protiv izmjena Zakona o radu iz 2010., protiv uvođenja outsourcinga u javni i državni sektor iz 2014. i protiv monetizacije autocesta (također 2014.) sindikati su ponovno nadjačali političku vlast. Drugi aksiom sastoji se u golemom političkom potencijalu teme obrazovanja: ona je očito otvorena za različita ideološka učitavanja, pa je prije dvije godine izvukla ljude na ulice u prosvjede protiv ukidanja liberalno kodirane kurikularne reforme, nedugo potom poslužila je poduzetničkom zelotu Nenadu Bakiću za promociju STEM-revolucije i slobodnotržišne ideologije, a sada je, evo, donijela masovnu podršku borbi za materijalna i socijalna prava učitelja. Ne samo zbog tog ideološkog preokreta, 2019. iz perspektive sindikata ostaje jedna od uspješnijih godina.
Pored njihovih akcija, najveći javni utjecaj imale su velike demonstracije protiv obiteljskog i rodnog nasilja. Direktno potaknuta jezivim zločinom na Pagu, gdje je početkom godine muškarac bacio četvero svoje djece s balkona, protestna inicijativa #spasime osnivala je i humanitarni fond za pomoć žrtvama nasilja. Prosvjedi “Pravda za djevojčice” održani širom Hrvatske nakon puštanja na slobodu petorice mladića osumnjičenih za silovanje tinejdžerke, među ostalim iznudili su zaoštravanje zakonskih sankcija za zlostavljanje i silovanje. Aktivistički novitet ovih akcija zajedničko je djelovanje akterica kulturnog polja – prvenstveno medijski najeksponiranije Jelene Veljače – i iskusnih civilnodruštvenih organizacija kao što su Zaklada Solidarna, Ženska soba, Platforma za reproduktivna prava… Kombinacija famozne “medijske vidljivosti” koju su osigurale etablirane zvijezde i uigranih taktika civilnodruštvenog angažmana pokazala se izvrsnom: osim konkretne financijske pomoći žrtvama, snažnog pritiska na najviše političke institucije i izmjena zakona, ove su inicijative kroz 2019. godinu nepovratno podigle standarde govora o rodnom i obiteljskom zlostavljanju, temeljito dezinficiravši javni prostor od uobičajenog okrivljavanja žrtava, relativizacije odgovornosti i sličnih figura manje ili više svjesnog opravdavanja nasilja.
Uništavanje javnog sektora
Čini se da su dva najznačajnija para prosvjednih akcija – s jedne strane dvije sindikalne inicijative, s druge #spasime i „Pravda za djevojčice“ – ujedno označile i dva glavna motiva društvenih pobuna u 2019. godini. U prvom slučaju, to je borba za radnička i materijalna prava; u drugom, borba protiv lošeg funkcioniranja državnih institucija i “neuređenog” sustava. Prva linija nešto je bliža tradicionalnijoj lijevoj politici, druga liberalnom razumijevanju civilnog društva kao prostora korekcije, kritike i nadopune funkcija države. Razlika je pritom mnogo više orijentacijska nego dogmatska: dugoročno je možda i najvažnija pouka brojnih i raznorodnih prošlogodišnjih demonstracija ona koja podsjeća koliko ova dva “pravca” mogu biti isprepletena, bliska i praktično neodvojiva. Evo nekoliko primjera.
Bliže prvom polu stajale bi, recimo, inicijativa “Dosta je rezova!” koja je u februaru pokrenula otpor politici stezanja remena Ministarstva kulture, oktobarski prosvjed medicinskih sestara u Zagrebu, pobuna Metkovčana zbog nedovoljne opremljenosti lokalnog Doma zdravlja ili nedavni zagrebački protesti roditelja njegovatelja; bliže drugom polu martovska prosvjedna šetnja “Novinarstvo ne damo”, isprovocirana prvenstveno sve češćim sudskim tužbama i političkim pritiscima na novinare, masovni skup protiv dodjele počasnog doktorata Milanu Bandiću ispred rektorata Zagrebačkog sveučilišta, otpor Bandićevom kulturocidnom zatvaranju Kina Europa ili zadarski prosvjed protiv puštanja nasilnika Darka Kovačevića “Daruvarca” da se brani sa slobode. Samo, “ekonomsku” i “institucionalnu” dimenziju problema, pokazivalo se iznova i neprestano, u praksi je nemoguće odvojiti. Baš kao što je veliki novinarski prosvjed istodobno upozorio i na ekonomsku ugroženost čitave profesije i nesiguran status malih neprofitnih medija koje samo jedan ili dva izgubljena sudska procesa mogu zauvijek materijalno uništiti, tako se i borba za “urbanu kulturu” ispred Kina Europa brzo pretvorila u priču o Bandićevom upravljanju gradskom infrastrukturom. Baš kao što je prosvjed “Dosta je rezova!” demaskirao navodno proceduralno uređivanje sustava u sektoru kulture, prokazavši njegovo pogubno naličje konstantne prekarizacije kulturnog rada, tako se i borba protiv obiteljskog nasilja brzo suočila s problemom potkapacitiranosti socijalnih institucija. Uostalom, iza prvog dojma “neuređenog” i nefunkcionalnog sustava nerijetko se kriju posljedice dugotrajnog, sistemskog uništavanja socijalnih funkcija države i lokalne uprave, koja zapostavlja svoje zadaće kulturnog razvoja, zdravstvene ili mirovinske zaštite. Ponegdje, kao u pravosuđu, disfunkcionalnost sustava možda je prije posljedica dugotrajnog političkog kadroviranja nego što ima izravne veze s ekonomskim kontekstom, ali drugdje, kao u kulturi ili, posebno, socijalnoj skrbi i zdravstvu, zakazivanje institucija evidentno proizlazi iz uništavanja javnog sektora. 2019., godina koja je trebala biti mirna i neprimjetna, jasno je pokazala da se iza sveprisutne pripovijesti o ekonomskom rastu, stabilnosti i normalizaciji političkih procesa krije posve drukčija društvena stvarnost preraspodjele materijalnih resursa. I da je u toj stvarnosti, kako vrijeme odmiče, sve više ljudi sve nezadovoljnije.
Tradicionalno uspješne prosvjedne šetnje poput osmomartovskog “Noćnog marša” i “Povorke ponosa”, koje su okupile po nekoliko hiljada demonstranata, uz lokalni odjek globalnog prosvjeda mladih protiv politika koje proizvode klimatsku krizu, zaokružile su sezonu otpora vođenog progresivnim idealima ravnopravnosti, solidarnosti, ekonomske pravde, snažnije socijalne zaštite, jačanja radničkih prava i zaustavljanja klimatskih promjena. Zanimljivo: u prosvjednim akcijama, desnica 2019. skoro da i nije postojala. “Hod za život” bio je slabije posjećen nego ikada do sada, mediji su registrirali male demonstracije protiv Roma u Čakovcu i to je, manje-više, bilo to. Izgleda da radikalna desna scena, nakon svojedobnog frontalnog prodora u civilnodruštveno polje, ponovno juriša na političku moć i vlast, računajući kako svoje nacionalističke, antimanjinske i ultrakonzervativne ideje lakše može nametnuti tako, nego primjerice preko protuustavnih referenduma. U napetoj 2020. čekaju nas, po svemu sudeći, novi napadi zdesna: eto još jednog razloga da zapamtimo lekcije solidarnosti, podrške i zajedničke borbe iz 2019., godine neočekivanog otpora.