Još u periodu grčke krize Međunarodni monetarni fond (MMF) se isticao u odnosu na preostale članice famozne Trojke: Europsku komisiju i Europsku centralnu banku. Dok su Komisija i središnja banka rezolutno inzistirale na štednji i popratnim politikama, iz MMF-a su tu i tamo dopirali disonantni tonovi. Oni nisu bili eksplicitni i nisu dolazili iz najviših ešalona, ali tu i tamo bi procurio kakav dokument ili analiza koji bi sugerirali da štednja nije rješenje. Štoviše, bivši grčki ministar financija Janis Varufakis je u memoarima tvrdio da mu je u privatnim, neformalnim razgovorima, tadašnja šefica MMF-a, Christine Lagarde, priznavala da je u pravu, ali…
U međuvremenu je Lagarde zasjela na čelnu poziciju u Europskoj centralnoj banci, što dovoljno govori o dometima njenog “iskrenog mišljenja”. Naslijedila ju je prošle godine bivša studentica sofijskog Višeg instituta za ekonomiju Karl Marx, Kristalina Georgieva. Mediji su taj izbor bili proglasili prekretnicom u povijesti MMF-a. Tome je pridonijela činjenica da se radi o prvoj osobi na čelu institucije koja ne dolazi iz zemalja članica OECD-a, kao i nešto ideološki ambivalentnije pozicioniranje Georgieve u diskusijama tijekom ekonomske krize. Nastojala je ne podržavati eksplicitno mjere štednje i bolne rezove, ali nije nudila niti nekakvu kritiku ili drukčije rješenje. Uglavnom, bilo je jasno da nije promotorica politike štednje, ali nije bilo jasno koliko su joj stavovi udaljeni od takve politike.
Iako se to tek treba pokazati u radu samog MMF-a, nova retorika barem ulijeva nadu. Ovog se tjedna Georgieva na web-stranici institucije kojom predsjeda odlučno založila za snažnije oporezivanje bogatstva. Ona smatra da je nejednakost ključni političko-ekonomski problem koji nije riješiv bez progresivnog oporezivanja dohotka. Poziva se, također, na istraživanja koja kažu da više stope poreza na dohodak najbogatijih nimalo ne ugrožavaju ekonomski rast, što je inače bila ključna neoliberalna mantra proteklih desetljeća. Nadalje, Georgieva zagovara veću javnu potrošnju i snažnije socijalne servise. Time ne samo da se smanjuje nejednakost već se kroz izdašnija sredstva za obrazovanje, zdravstvo i infrastrukturu doprinosi i ekonomskoj produktivnosti. Također, Georgieva prepoznaje i rodnu dimenziju nejednakosti i smatra da bi proračunski rashodi trebali biti organizirani u svrhu njenog uklanjanja.
Radi se, dakle, o priličnom odmaku od uvriježene dogme. No, kao što smo napomenuli, daleko smo od konkretnog zaokreta u tom smjeru. Ali, ako ništa, uvijek se u raspravi s provincijskim libertarijancima i “indeksovcima” možete pozvati na Međunarodni monetarni fond.