Nedavno su iz Ministarstava rada najavili nove izmjene Zakona o radu u smjeru daljnje fleksibilizacije radnih odnosa. Ovakav uvod živo podsjeća na slične najave i rasprave s početka prethodnog desetljeća. Jelena Ostojić daje pregled zbivanja na tržištu rada kroz proteklo desetljeće i komentira sliku koja, čini se, nije poljuljala vjeru nadležnih u potrebu za daljnjom fleksibilizacijom rada u Hrvatskoj.
Produžena recesija, a zatim parcijalni oporavak, daljnja deindustrijalizacija te jačanje servisnog sektora neki su od ključnih procesa uslijed kojih dolazi do ekspanzije prekarne zaposlenosti u Hrvatskoj te snažnih radnih emigracija. Pogled na podatke o zaposlenosti iz pretkriznog i postkriznog perioda pruža jasniji uvid u stanje na koje su spomenuti procesi, u kombinaciji s manjkom ikakvih sustavnih gospodarskih intervencija ili ekonomskih politika, ostavili na današnje stanje.
Globalna ekonomska kriza koja je u Hrvatskoj nastupila 2008. godine, uz kumulativni pad BDP-a od 12% u periodu od 2009. do 2014., imala je izrazito negativan utjecaj na zapošljavanje i kvalitetu rada: ukupna stopa nezaposlenosti je u 2013. godini dosegla za Hrvatsku rekordnih 17,4%, a u odnosu na 2008. godinu broj izgubljenih radnih mjesta iznosio je 231.000. Od 2015. godine počinje razdoblje umjerenog gospodarskog rasta (od 2-3% BDP-a godišnje), no broj zaposlenih do 2018. godine došao je tek na 1.630.000, što je još uvijek 95.000 manje radnih mjesta u odnosu na 2008., posljednju pretkriznu godinu.
Kriza, oporavak i radna emigracija
Uzrok ovog nesrazmjera nezaposlenosti i zaposlenosti uslijed razdoblja oporavka od krize treba tražiti u snažnim radnim emigracijama koje ne jenjavaju od pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine, a dodatno su intenzivirane uklanjanjem privremenih ograničenja rada radnicima iz Hrvatske od strane nekih zemalja članica. Osim spomenutog nesrazmjera, radna emigracija uzrok je i sve manje ponude rada u Hrvatskoj, što nas vodi jednom drugom velikom poglavlju koje ćemo ovdje samo naznačiti, a to je gotovo paradoksalan nedostatak radne snage, ali i ogroman skok u kvotama za rad stranih radnika u proteklih nekoliko godina. Najrecentnije kvote za strane radnike dosežu oko 80.000 radnih mjesta u protekloj godini.
Ovu brojku treba promatrati u svijetlu licitacije radničkim pravima i cijenom rada koju omogućava izrazito osjetljiva pozicija stranih radnika u Hrvatskoj. Riječ je o dinamici koja se temelji na pukotinama globalnih nejednakosti, a redovito se slama preko leđa migrantskih radnika koji su, između ostalog, ovisni o poslodavčevoj volji koja je preduvjet boravka u zemlji. U pozadini te dinamike stoji maksimiziranje profita i minimiziranje troškova rada, odnosno ukidanje svake sigurnosti koja proizlazi iz rada i zaposlenosti. Nedavni skandal s nepalskim radnicima kojima je opcija bila prihvatiti srezanu plaću ili se vratiti u Nepal, zoran je primjer situacija kakvih će biti sve više. Rad inozemnih radnika jedan je od najnesigurnijih vidova zaposlenosti koji još nije u dovoljnoj mjeri evidentiran u statistikama o prekarnoj zaposlenosti u Hrvatskoj.
Ekspanzija nesigurnog rada
Rast udjela prekarne zaposlenosti u Hrvatskoj obilježio je gotovo cijelo proteklo desetljeće, s time da je posebno intenziviran upravo u postkriznom razdoblju. Uzroci ovakve situacije s jedne strane razvidni su u politikama rada i zapošljavanja, kao i zakonskim izmjenama koje su dodatno mijenjale radne odnose u smjeru parcijalne deregulacije i facilitiranja nestandardnih oblika zapošljavanja. S druge strane posebno visoke stope nezaposlenosti u Hrvatskoj uslijed globalne ekonomske krize poslužile su kao svojevrsna doktrina šoka te tako dodatno osujetile već ozbiljno oslabljenu poziciju rada. Posljedično, u postkriznom razdoblju, od 2016. do 2018. godine, oko petina zaposlenika u Hrvatskoj zaposlena je kroz privremene oblike rada, a Hrvatska u Europskoj uniji staje uz bok zemljama s najvećim udjelom privremene zaposlenosti.
Ovakvim negativnim trendovima posebno su pogođene periferne skupine radnog kontingenta. Posebno se visoki udjeli privremene zaposlenosti odnose na mlade, a neke od ciljanih intervencija dodatno su slabile sigurnost zaposlenosti ove skupine u godinama iza nas: uvođenje i ekspanzija mjere Stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa te proširenje mogućnosti studentskog rada na izvanredne studente. Slična nastojanja usmjerena su i prema umirovljenicima kroz mogućnost njihova angažmana u radni odnos koja je otvorena 2013. te dodatno proširena 2018. godine.
Nesigurnost privremene zaposlenosti, osim uskraćivanja cijelog niza prava koja proizlaze iz stalne zaposlenosti, ogleda se i u njenom trajanju. Kompozicija privremene zaposlenosti u Hrvatskoj prema trajanju odaje dodatnu dimenziju prekarnosti: 60% privremenih radnih aranžmana traje kraće od šest mjeseci, a kroz posljednje desetljeće Hrvatska odudara od europskog prosjeka prema udjelu zaposlenosti do tri mjeseca koja se službeno smatra nesigurnim radom i u tipologiji Eurostata. Posljednje tri godine u nizu Hrvatska značajno prednjači pred drugim članicama Europske unije po udjelu tog tipa zaposlenosti.
Nova nesigurnost
Visoki udjeli kratkotrajne privremene zaposlenosti danak su uznapredovaloj deindustrijalizaciji te osnaživanju uslužnog, a posebice turističkog sektora, koji generira radno i emocionalno iscrpljujuće poslove niskih i nestalnih prihoda. Osim toga, Hrvatsku je zahvatio i aktualni val digitalne transformacije tržišta rada, bar onaj njegov periferni dio utjelovljen u Uberu i sličnim platformama. Riječ je o tzv. novim oblicima rada (definiranim u studiji Eurofounda iz 2015.), kojima su zajedničke deregulatorne prakse uslijed snižavanja cijene rada. Spomenuti mehanizmi sa sobom često nose prakse izbjegavanja prijave troškova radnika1, odnosno prebacivanje troškova rada na samog radnika. Navedeno ima za posljedicu odsustvo bilo kakve sigurnosti zaposlenja za same radnike.
Novi oblici rada u Hrvatskoj zasada se uglavnom realiziraju izvan Zakona o radu, ali kroz postojeću regulativu (najčešće kroz samozapošljavanje ili rad izvan radnog odnosa kao najjeftiniji oblik legalnog rada u Hrvatskoj), ali i kroz pojave nastale uslijed digitalne transformacije rada, poput neprijavljenog platformskog rada. Uz sezonski te studentski rad, visokom udjelu kratkotrajnih nesigurnih poslova doprinose i spomenuti novi oblici rada koji predstavljaju svojevrsne porezne oaze pod krinkom tehnološkog determinizma.
Svi ovi podaci uzeti u svjetlu rekordno niske nezaposlenosti kojoj svjedočimo sugeriraju da u pozadini ne stoji naprosto porast zapošljavanja, nego i promjene u kvaliteti radnih mjesta, radnih uvjeta i sigurnosti koja iz zaposlenosti proizlazi.
Neželjena sloboda freelancea
Nerijetko se u apologijama prekarnog rada mogu čuti interpretacije poput onih da je riječ o tobože primamljivim oblicima rada u kontekstu novog doba radi obećanja nesputanosti radnim vremenom, kao i zbog niza drugih karakteristika koje nisu dio paketa stalne zaposlenosti. S obzirom na izrazito visoke udjele prekarne zaposlenosti među mladima, olako se zaključuje o njihovim preferencijama ili karijernim izborima. Međutim, posljednji pokazatelji za Hrvatsku o razlozima koje privremeno zaposleni radnici navode za rad u takvim aranžmanima ne ostavljaju prostora sumnji da je riječ o neželjenom položaju na tržištu rada. Čak 87% privremeno zaposlenih radi privremeno jer nije u mogućnosti pronaći stalan posao, dok samo mali udio ispitanika izričito navodi da ugovor na neodređeno ne žele. Udio privremeno zaposlenih radnika zbog nemogućnosti pronalaska stalnog posla udvostručio se nakon 2015. godine, dakle paralelno s ekspanzijom nesigurnih oblika rada, a Hrvatska je po broju onih koji rade privremeno jer nemaju mogućnost pronalaska stalnog posla druga među zemljama EU, odmah iza Cipra.
Smjer najavljenih izmjena ZOR-a stoga je još jedan sunovrat predstavljen kao nužna ekonomska mjera. Kroz povijest nepostojanja ikakve industrijske politike osim gašenja industrije i posljedičnu ekspanziju uslužnog sektora koja se odvija po čistoj inerciji, čini se da jedino stabilno što je Hrvatska za sada osigurala jeste sigurno mjesto na periferiji Europe što dokazuje gotovo svaki njen pokazatelj u polju rada. Kakav smjer će zadati nove promjene u ovom polju tek je za vidjeti, no postojeće najave ne ostavljaju prostora optimizmu.
- Prijavljivanjem troškova radnika vlasnici kompanija koje posluju na ovaj način se izlažu riziku da ih se raskrinka kao pravog poslodavca kao u slučaju Ubera u Velikoj Britaniji. [↩]