U znanstvenom istraživanju metodologija je sve, a upravo na tome padaju famozni PISA testovi. No, čak i da se radi o metodološki neupitnom testu, sami rezultati su problematični jer su izloženi naknadnoj ideologizaciji. Njihovo tumačenje pošto poto mora se uklopiti u neoliberalnu matricu, pa se u ime globalne kompetitivnosti ignoriraju važni socio-ekonomski i drugi pokazatelji.
Kako je PISA uopće postala opće prihvaćeno mjerilo nacionalnog obrazovnog učinka, usprkos obimnoj kritičkoj literaturi? PISA počiva na prilično uzdrmanim temeljima, budući da iznosi nedokazane uzročno-posljedične poveznice, utemeljene na duboko zabrinjavajućim, determinističkim i redukcionističkim ideološkim pretpostavkama. Opisuje ju i nepokolebljivo odbijanje da adresira specifične lokalne kontekste koji propituju proizvodnju dekontekstualiziranih indikatora, a koji bi istovremeno trebali imati univerzalni opseg.
Jaz između onoga što se uzima da znače rezultati PISA-e i načina na koji utječu na obrazovne politike, s jedne strane, i onoga što oni zapravo znače te uloge koju bi trebali igrati u cjelovitijem pristupu reformi obrazovanja, s druge, sada je toliko širok da se premošćivanje čini izuzetno otežanim. PISA nema adaptivne kvalitete potrebne za uspostavu kvalitetnih sustava ocjenjivanja. Ovdje se prije svega ističu dva kriterija o tome kakvo treba biti ocjenjivanje: 1.) “Je li sustav ocjenjivanja prožet općom ideologijom koja teži da sustav evaluacije postane autoreferentni?”, Rekao bih da, definitivno. 2) “Da li sustav ocjenjivanja osigurava odgovor na smislenu kritiku?” Za sada ne.
PISA kao neoliberalni kolaž
PISA je rezultat konvergencije neoliberalne ideologije, uzusa novog javnog menadžmenta, oživljavanja teorije ljudskog kapitala u kontekstu “kognitivnog kapitalizma s globalnim hvatom”, upravljanja državom brojevima, i razvojem OECD-a kao “meke sile” odgovorne, posebno interesima SAD-a i njegovih briga oko vlastite globalne kompetitivnosti. OECD je tako postao posebnom vrstom “transnacionalne institucije temeljene na stručnosti” koja proizvodi kako samo znanje, tako i recepciju te upotrebu tog znanja za oblikovanje javnih politika u brojnim područjima. Brend PISA-e počiva na konstrukciji navodno glatkog lanca ekvivalencije između učenja, vještina, evaluacija i PISA rezultata. Proklizavanje između “društva” i “ekonomije” u PISA diskursu ne bi trebalo nikoga iznenaditi, s obzirom na to da OECD kao svoju misiju ističe “izgradnju boljih politika za bolji život” i “bolju pripremu svijeta za sutrašnjicu” koju vidi primarno kao aktivnu participaciju svih u kompetitivnoj globalnoj ekonomiji slobodnog tržišta. Premda svi mogu sudjelovati, podrazumijeva se da će uvijek biti pobjednika i gubitnika, što naglašava važnost podjele država na one s natprosječnim i ispodprosječnim rezultatima.
Sve veći broj zemalja koje sudjeluju u PISA ciklusima svake godine, kao i uključivanje zemalja koje nisu članice OECD-a, pokazatelj je širenja hegemonije OECD-a. Zanimljivo je također, uključivanje dijelova Kine u istraživanja, ali nikada cijele Kine kao nacionalne države. U posljednjim rezultatima istraživanja, iz 2018. godine, prvu četvorka iz čitanja i matematike činile su tzv. B-S-J-Z (Peking, Šangaj, Jangcu i Žejang), pa Singapur, Makao i Hong Kong. Nije jasno zašto su uključene samo određene pokrajine u Kini, niti zašto se one kombiniraju baš u takve grupacije. Moglo bi se posumnjati, s obzirom na to da je Kina izrazito naseljena, da bi problemi s uzorkovanjem mogli biti ogromni. Međutim, način na koji su predstavljene provincije remeti uobičajenu usredotočenost na nacionalne države u cjelini. Istovremeno, također omogućuje uvođenje Azije, uključujući takozvane “azijske tigrove”, kao mjerila, a umjesto skandinavskih država blagostanja koje su u ranijim PISA ciklusima ostvarivale visoke rezultate.
PISA je samo jedan primjer kombinacije tri tiranije: broja, prosjeka i usporedbe. S brojevima ne možemo raspravljati jer oni govore sami za sebe, interpretatori rezultata doživljavaju ih kao objektivne, valjane, neutralne i tehničke alate, a ne kao simboličke prikaze koji nam govore što se broji, a što ne. Zazivati frazu “sve što se računa ne može se izbrojati” znači propitivati suvremenu maksimu “sve se može izmjeriti, a mjerenje je sve”. Brojevi kriju složenu lepezu vrijednosti, prosudbi, odluka, kompromisa i, ponekad, statističkih magičnih trikova koji sudjeluju u njihovu nastanku, generirajući naizgled neupitnu logiku da PISA rezultati precizno mjere nešto tako važno da bi trebali biti osnova “globalnog polja komparativnih performansi“. Izvedba PISA-e je suvremeni ekvivalent priče o carevu novu ruhu, ili budući da otkrivenje da je car gol, čini se, nema učinka, usporedba s Pitijinim proročanstvima možda bi bila primjerenija.
PISA kao javna politika
Analize koje sugeriraju da je PISA pridonijela globalnoj konvergenciji obrazovne politike preuveličava njezin utjecaj. Države koje sudjeluju u PISA istraživanjima mnogo su više od pukih “kontejnera”, a što se tiče kretanja javnih politika, kao što koautori i ja objašnjavamo u knjizi “Making policy move”, one se “revidiraju, predlažu, prisvajaju i savijaju u susretima različitih vrsta“, a ti se susreti međusobno razlikuju s obzirom na “kontekst” kojeg PISA testovi imaju tendenciju izbrisati. Iako je bilo koji “PISA efekt” složen i slučajan, on definitivno postoji. Razmotrite prirodu spektakla pažljivo koreografirane objave rezultata PISA – embargo, promocije, dobro pripremljeni medijski priručnici, dobro prilagođene poruke, naglasak na poziciji za rangiranje, upotreba grafike i tako dalje – sve se činilo osmišljeno za stvaranje “brzih politika” kroz ono što se u literaturi opisuje kao “PISA šokove” za zemlje koje nisu među “najboljima” ili među onima koje “najbrže napreduju”. Tako se značenju testova poklanja važnost orijentacije na budućnost, a zemlje s najboljim rezultatima postaju referentnim točkama, dok one koje su pale na listi pokušavaju pronaći brza rješenja za loše rezultate.
Mnoge statistike OECD-a o društveno-ekonomskom statusu i rodu proizlaze iz PISA-e i imaju ogromnu važnost. U isto vrijeme, PISA ima tendenciju da se usredotoči na prosjeke, a mnogo manje na pravednost (jednaku dostupnost prilika), svedenu ovdje na tehničko pitanje. To znači da se znatno rjeđe pristupa analizama rezultata dobivenih po etnicitetu, ili podjeli između urbane i ruralne sredine, na invalidnost, i druga pitanja socijalne pravičnosti. U tome se očituje jaz između fokusa rezultata PISA-e i rasprave o obrazovnoj pravičnosti, mobilnosti i inkluziji. Ili, bolje rečeno, usredotočenost na zemlje s najboljim rezultatima odvlači pažnju još dalje od ovih pitanja. Čak i ako bi bilo više naglaska na tome kako završiti pri vrhu ljestvice, među zemljama visokih performansi (kao da se pravednost i učinkovitost mogu svesti na matricu dva plus dva), to je daleko od jednostavnog pitanja. Na primjer, Australija je porasla na ljestvici pravednosti iz zemlje s niskim rezultatima u visoki, u svega tri godine, no razlog tome nisu bile stvarne promjene u obrazovnom sustavu već promjena u definicijama nastalima između 2000. i 2003. godine.
PISA kao dekontekstualizirano znanje
Kad se radi o burnom pitanju kulture i konteksta, treba imati u vidu tvrdnju da su PISA testovi i ono što oni mjere univerzalno primjenjivi. Čak ni argument da se, sa stanovišta učenika, radi o radnji “niskih uloga”, ali se iz perspektive zemlje govori o “visokim ulozima” nije univerzalno istinit: razmotrite razliku između azijske ili latinoameričke države u kojoj učenici koji polažu PISA testove zajedno pjevaju državnu himnu prije nego što im se objasni važnost testova za nacionalni ponos. S druge strane, Sjedinjene Države uključene su u rezultate u svakom ciklusu testova, iako redovito krše pravilo o maksimalno 5 posto isključenih učenika navedenom u PISA protokolima. Može li se činjenica da zemlja koja nikad nije postigla tražene stope sudjelovanja na razini škole opravdati drugom činjenicom, osim onom da SAD doprinosi proračunu OECD zemalja s oko 25 posto ukupnog iznosa?
Mnogi su doveli u pitanje odluku da se diljem svijeta testiraju 15-godišnjaci, bez obzira u kojoj su fazi u svom obrazovnom sustavu u kontekstu prelaska iz škole na posao. Problematizira se i sve veća ovisnost o računalnom testiranju, a zbog globalne nejednakosti u pristupu računalnim tehnologijama. Nije moguće objektivno testirati niti “razmišljanje u duljem vremenskom periodu” u vremenski ograničenom testu. Ili, kako objasniti činjenicu da su rezultati iz područja “znanstvene pismenosti” obrnuto korelirani sa “zanimanjem za znanost“? Možda je uzrok tome što se zbog “izigravanja sustava” elementi znanstvenog obrazovanja temeljenog na istraživanju, terenskim izletima, eksperimentima u stvarnom svijetu itd., zapravo smanjuju u udjelu nastave jer “PISA to ne testira”. Konstrukcija i, presudno, prijevod ispitnih pitanja također su se pokazali kontroverznima. Na primjer, inačica testa na njemačkom jeziku imala je otprilike 15 posto duža pitanja u usporedbi s engleskom i francuskom varijantom testa. Pritom su se značajno razlikovale i fraze korištene u zadacima, pri čemu su njemački testovi sadržavali rjeđe korištene fraze.
No, odgovornost za osiromašenje kvalitete nastave te prisiljavanje nastavnika i učenika na kretanje po putu fiksiranom po nekoj apstraktnoj mjerljivosti ne leži isključivo na PISA testovima. Ona nije odgovorna za odmak od prosvjetiteljskih ideja pastoralne skrbi, njegovanja talenta, osobnog razvoja i njegovanja refleksivnih građana koji slave različitost. Ali PISA jest osmišljena po modelu instrumentaliziranog obrazovnog sustava i doprinosi njegovoj daljnjoj reprodukciji u tom obliku.
S engleskog prevela Andrea Milat