Predrag Sekulić postao je poznat javnosti nakon uspostave stožera za obranu Rafinerije nafte Sisak (RNS), zatim osnivanja sindikata Nova Solidarnost (2015. godine) i općenito po svom sindikalnom djelovanju. Posljednjih nekoliko godina u rafineriji Sisak gasi se proizvodnja, a time i zatvaraju radna mjesta. Modernizacija pogona koja je određena ugovorom između INA-e i MOL-a većinski je izostala, a posljednja veća firma u Sisku nalazi se pred zatvaranjem. Njezino zatvaranje za Sisak znači gubitak stotine radnih mjesta, a time i veliki udarac za ionako uništenu lokalnu ekonomiju. Uslijed navedenih događaja pokazala se potreba za osnivanjem sindikata koji će pokušati zaštiti prava radnika i organizirati neki oblik otpora devastaciji grada. Sa Sekulićem smo razgovarali upravo kao s osobom koja je svjesna svih tih procesa i nešto poduzima po tom pitanju.
Prošlo je nekoliko mjeseci od vašeg otkaza u sisačkoj rafineriji. Možete li nam ukratko objasniti kako je došlo do toga? Koliko dugo ste radili u Rafineriji nafte Sisak (RNS) i na kojoj poziciji?
U INA-i sam radio trideset godina, odnosno radio sam u Rafineriji nafte Sisak, ali i na drugim radnim mjestima, obožavao sam naftaški posao. Bio sam na sigurnom radnom mjestu, barem samo tako mislio, a kako me tješe neki kolege i prijatelji, vjerojatno sam bio zadnji koji je trebao dobiti otkaz zbog gašenja rafinerijske prerade u Sisku. Međutim, nakon požara u RNS-u 2011. godine počeli su se razvijati “čudni” planovi za rad rafinerije. S obzirom svoje radno mjesto, imao sam pristup većini podataka koji su se ticali budućih planova i počeo sam upozoravati sindikate na ove činjenice. Nakon toga sam postao još aktivniji, primarno kao sindikalist. A podnio sam i ostavku na mjesto predsjednika radničkog vijeća 2015. godine, kada su ustvari počeli napadi na mene.
Vjerujem kako osnovni razlog tada nije bila rafinerija i moje aktivnosti oko nje, već moje protivljenje izdvajanju maloprodaje iz INA-e kao jedne od tri osnovne djelatnosti vertikalno integrirane kompanije. Žuti sindikati su se ujedinili, mada fiktivno 20 godina posvađani, te su zajednički krenuli na mene. Činjenica je da su mi ponekad veću štetu htjeli nanijeti sindikalisti, nego poslodavac. Prvu opomenu sam dobio radi aktivnosti u Graberju Ivanečkom, gdje smo nenajavljeno prisustvovali utovaru domaće nafte u željezničke cisterne, a koju smo htjeli spriječiti i uspjeli u tome. Drugu opomenu sam dobio na dvije anonimne prijave “zabrinutih radnika” (po svim saznanjima pisanim u žutim sindikatima) Etičkom povjerenstvu (EP) INA-e. Na preko 50 stranica kopirane su moje objave u medijima i društvenim mrežama, a koje su bile temelj da se EP sastane i donese odluku. Otkaz je uslijedio nakon što sam javno iznio podatke o rafinerijskim maržama koje pokazuju da je rafinerija Sisak uspješnija od rafinerije Rijeka, čime sam htio dokazati kako će isti scenarij dogoditi i riječkoj rafineriji. Poslodavac je to tumačio kao odavanje poslovne tajne, mada su rafinerijske marže javno objavljen podatak i obveza INA-e da o tome izvijesti u financijskom izvješću.
Jedan ste od osnivača sindikata Nova Solidarnost koji je trenutno najbrojniji sindikat u rafineriji Sisak. Koji su bili razlozi osnivanja Nove Solidarnosti?
Sindikat je osnovan na poticaj kolega iz rafinerije, Stožera za obranu RNS-a i branitelja, cilj nam je bio otvoriti prostor za djelovanje, dobiti pravnu osobnost i nastaviti svoju borbu za INA-u i rafineriju. Nismo ni mogli, ni smjeli, šutjeti o svemu. Dobili smo mogućnost javnog djelovanja, vidljivost prema hrvatskoj javnosti i sudjelovanje u brojnim aktivnostima u svrhu očuvanja radnih mjesta i opstojnosti INA-e. Prepustiti sudbinu INA-e, rafinerije, pa i nas samih dokazanim žutim sindikatima jednostavno nije bila opcija. Ugovorom iz 2003. MOL se obvezao održavati strateške ciljeve INA-e kroz nastavak njena razvoja te podržati obnovu i razvoj INA-ine rafinerije u Sisku i Rijeci. S obzirom na to da je rad rafinerija potpao pod tu kategoriju, ubrzo su najavljena velika ulaganja u modernizaciju. Međutim, od samog početka procesa moglo se vidjeti oklijevanje u provedbi planova i ono je bilo puno izraženije u slučaju Rafinerije nafte Sisak.
Kakvo je sad stanje u rafineriji? Koliko još ljudi radi? MOL kao i sve druge naftne kompanije ima neki zeleni program, je li iskazana ikakva namjera da se u sisačkoj rafineriji počnu proizvoditi neki zeleni energetski proizvodi?
Mol nije ispoštovao svoje obveze. Sanaderu je donesena presuda za koruptivno djelovanje, odnosno predaju upravljačkih prava MOL-u. HANFA je donijela presudu da se dionicama trgovalo protivno zakonskoj regulativi. Javnosti je pružen niz dokaza, kako od nas iz Siska, tako i od naftnih stručnjaka svjetske razine, akademika HAZU – Vijeća za naftu i plin, stručnih ljudi iz polja rudarstva, ekonomije itd, da MOL svjesno i namjenski uništava INA-u. Ja ovdje ne krivim MOL, jer oni su se ponašali s određenim ciljem, igrajući onako kako im je dozvoljeno. Krivim sve naše vlade, političare, predsjednike, službe i sustav koji vlada unutar naše zemlje. Sustav koji je apsolutno koruptivan, stvoren za određenu grupu ljudi. Naše vlade su trebale uložiti pola novaca u modernizaciju, i nisu vršile pritiske.
Rafinerija trenutno zapošljava oko 550 radnika, a sva postrojenja su obustavljena prije nove godine. Govorilo se o solucijama pokretanja sekundarnih postrojenja početkom travnja, pa je zatim odgođeno za početak lipnja. Međutim s obzirom na nova međunarodna zbivanja oko SAD i Irana, pitanje cijene nafte u budućnosti je neizvjesno, a time i rad RNS-a, a po mom mišljenju, o tome će ovisiti i nedavno najavljene investicije u riječku rafineriju. Sada još više dolaze do izražaja propusti Vlade kada su dozvolili izvoz domaće jeftine nafte iz Siska u Mađarsku. Nažalost, Vlada je dozvolila ovaj izvoz, kao i zatvaranje RNS-a i promjenu porezne politike prema INA-i. Mađari su dobili sve što su htjeli, a na sve smo to upozoravali iz Siska. U kuloarima se može čuti kako Mađari traže i povlačenje presude koju sam već spomenuo o trgovanju dionicama, u kojoj se tereti 11 mađarskih menadžera, a za što se DORH niti nakon skoro devet godina nije pokrenuo. Što se tiče planova za Sisak, oni nisu čak niti na papiru. Sve je na pričama o BIO-rafineriji, o mazivima, o solarima, ali iskreno sumnjam da će se bilo što od toga i realizirati.
Kako bi se rafinerija uopće mogla transformirati u neku drugu industriju koja štiti okoliš i radnička mjesta? Koliko bi bilo teško postojeću infrastrukturu prenamijeniti u neku ekološko-energetsku?
Naravno da postoje različite varijante, a o nekima smo već pričali proteklih godina. Međutim, za takvo nešto treba postojati volja. Činjenica je da sve to zahtijeva ulaganja i posao za koji po meni nema interesa u MOL-u. Naš poslodavac se hvali dobrim socijalnim dijalogom sa sindikatima, međutim svi, ali baš svi naši prijedlozi su odbijani iz osnovanog ili neosnovanog razloga. Teško je u takvom vakuumu naći dobrog sugovornika s voljom za napredak. Uostalom, bezbrojni stručnjaci su radili analize na osnovu egzaktnih podataka i govorili o preradi nafte u RH, nudili rješenja. Nitko nije kontaktiran od Vlade RH da bi se o tim stavovima i idejama porazgovaralo i pronašlo rješenja. U takvom okruženju je teško raditi.
Koje su uopće perspektive rafinerije u Sisku? Mislite li da će se pogoni uskoro zatvoriti? Što će biti s tim zemljištem? Postoji li ikakva nada za prenamjenom rafinerije ili otvaranjem nekih novih postrojenja?
Ovaj prostor bi se svakako mogao iskoristiti na različite načine. Međutim, ka što sam već rekao, čini mi se da ne postoji volja onih koji odlučuju. Sanacija terena je skup proces i MOL-u je u cilju da ostavi ovdje bilo kakvo postrojenje u radu, kako ne bi morao pristupiti sanaciji tla. Mislim da bi eko udruge i Grad Sisak ovdje morali vršiti jači pritisak, a potom bi isto trebale i sve institucije u RH. Ovdje stvarno postoji opasnost za ljude i okoliš ako se postrojenja obustave i nastane status quo. Komunalna naknada koju INA mjesečno izdvaja za ova postrojenja prema gradu je ustvari kikiriki prema cijeni sanacije terena. Bojim se da nas i u tom pogledu čekaju teške borbe.
Ima li sindikat još prostora za djelovanje? Postoji li uopće sindikalna borba nakon kraha industrije? Ako da, koji je njezin oblik moguć? Što će se dogoditi sa sindikatom nakon zatvaranja rafinerije? Što sindikati mogu učiniti da poboljšaju status radnika u Sisku?
Sindikati moraju postojati i oni su prevaga za mnoge procese u poduzećima kao što je INA. Nažalost, žutilo se uvuklo u većinu sindikata, ustvari među čelnike koji su dugovječni i nezamjenjivi. I to je glavni problem, ne članstvo ili ljudi, radnici. Danas je nemoguće izraziti nezadovoljstvo potezima sindikalnog čelništva te ih mijenjati zbog loših odluka za radnike ili industriju. Više puta sam rekao kako su većina sindikata ustvari loše političke stranke. Usporedno s privatizacijom, lopovlukom i svime što se događalo u RH, sindikati su išli u korak. U kontaktu smo s raznim sindikatima koji se i danas na razne načine bore za opstojnost industrije i radnih mjesta. Ta borba nikako nije zamrla i uvjeren sam da ima smisla i da nas čeka još puno posla. Tako i naš Sindikat Nova solidarnost ima još puno toga za reći u ovakvoj državi gdje se gazi sve što političkim klijentelama ne odgovara. Vjerujem da može doći i do okrupnjavanja sindikalne borbe s nizom borbenih, zdravih sindikata u industriji i na drugim poljima. Živi smo, tu smo, nema mjesta za letargiju i odustajanje. Čuti će se još i za naš sindikat i za iskrenu sindikalnu borbu – uvjeren sam!