Usprkos prosvjedima i činjenici da se vani ne može disati, srpska politička elita i dalje problem zagađenja ne uzima za ozbiljno. Istovremeno javnost se svaki dan informira o tome što se sve prikupljenim sredstvima i javnim novcem nije napravilo.
Kao guske u magli. Otprilike tako bi se mogao sumirati osjećaj građana tijekom vala akutnog zagađenja zraka koje je pogodilo nekolicinu srpskih gradova sredinom ovog mjeseca. Iako problem zagađenja zraka nije od jučer, u posljednje vrijeme pritisak javnosti na institucije sve više raste. Pitanje kamo nas ovakva politika vodi zahtijeva što hitniju političku artikulaciju. Nekada su se s nevjericom gledali izvještaji na televiziji o kroničnoj zagađenosti kineskih gradova, s Pekingom na čelu. Danas zagađenje ljudi u gradovima u Srbiji, ali i u regionu, ne moraju više gledati na televiziji, dovoljno je pogledati kroz prozor. Među najzagađenijima u svijetu danas su Beograd, Pančevo, Kragujevac, Niš, Užice, Valjevo, Bor i Kosjerić, ali i Sarajevo Sofija, Skopje, itd. Činjenica koja zorno pokazuje da je “vrag odnio šalu” jest ta da su građani počeli nositi maske i ugrađivati pročišćivače u stanove kako bi se zaštitili od zagađenja zraka. I nije to bez razloga, ljudi prijavljuju glavobolje i osjećaj da ih peku sinusi. Dokazano je da zagađenje zraka ima ozbiljne posljedice po zdravlje, uzrokuje respiratorne i kardiovaskularne poremećaje, pa čak i smanjenje kognitivnih kapaciteta. Vanjsko zagađenje zraka je odgovorno za 6.5 milijuna preranih smrtnih slučajeva godišnje u svijetu.
Zagađenje zraka nije nov fenomen u pojedinim gradovima u Srbiji. Izvještaji Republičkog hidrometeorološkog zavoda u posljednjih 10 godina pokazuju konstantan nivo zagađenosti. Novost je brz i lako dostupan način informiranja javnosti koji se pojavio s aplikacijom za mjerenje kvalitete zraka. A to, pokazalo se u Beogradu, sa sobom nosi i mogućnost mobilizacije građana. Zbog zagađenja se prosvjedovalo još u oktobru, a posljednji protest održan je prošloga tjedna u organizaciji inicijative Ne davimo Beograd. Okrupnjivanju prosvjeda doprinijela je spomenuta informiranost građana kojoj su značajno pridonijele digitalne tehnologije poput aplikacije Airvisual. Ona je građanima omogućila sustav informiranja neovisan o državnim statistikama, koje u slučaju Srbije ne nude uvijek jasan i pošten pristup točnim informacijama. Nezavisni izvor informacija o zagađenju zraka, osigurao je stanovnicima Beograda da se na trenutak otrgnu od režimski kontroliranih podataka. Pravovremena informiranost, makar po ovom pitanju, učinila je stanovnike Beograda aktivnim sudionicima društva koji koriste svoje pravo utjecaja na politiku i van izbornih ciklusa.
Protest je dodatno potaknula diskrepancija u podacima Airvisuala i onih koje prikuplja Gradski zavod za zdravlje u Beogradu te ih objavljuje putem aplikacije za mjerenje kvalitete zraka “Beoeko”. Tijekom jednog od najkritičnijih dana u periodu intenzivnog zagađenja, aplikacija Airvisual i aplikacija Beoeko su pokazivale različite podatke. Dok je aplikacija Beoko pokazivala da je kvaliteta zraka bila povoljna u jednom dijelu dana, aplikacija Airvisual je pokazivala da je zrak kontinuirano veoma loš. Glasnogovornik Gradskog zavoda za zdravlje, Andrej Šoštarić, u obraćanju javnosti izjavio je da je razlog tome upotreba različitih metodologija obrade podataka. Ne ulazeći u vjerodostojnost metodologije obrade podataka obiju aplikacija, treba samo spomenuti da aplikacija Airvisual prikazuje podatke sa službenih mjernih stanica u državi, istih onih koje koristi i Beoeko. No, ako je Airvisual i pogriješio u metodologiji, glavobolja i bol u sinusima bili su dovoljno da građani povjerenje daju privatnoj aplikaciji, umjesto javnim tijelima koje financiraju upravo kako bi vodili računa o ovakvim pitanjima.
Takse plaćene, para nema
Nakon što je javnost obratila pozornost na sustav za kontrolu kvalitete zraka, pokazalo se da postoji problem u koji se još uopće nije dovoljno zaoralo – sustav nadgledanja kvalitete zraka u Srbiji. Postojeći broj mjernih stanica ionako je nedovoljan za cijelu zemlju, a onda se još otkrilo da su toliko neodržavane da samo 22 posto njih mjeri podatke o kvaliteti zraka na adekvatan način.
S obzirom na realna ograničenja brzinskih sanacijskih mogućnosti ovako kolosalnog problema, javnost trenutno najviše interesira što nadležne institucije uopće rade po pitanju zagađenja zraka. Povodom toga, zaštitnik građana (javni pravobranitelj) Zoran Pašalić pokrenuo je postupak kontrole rada Ministarstva za zaštitu životne sredine u domeni zagađenja zraka. Kontrola se odnosi na to jesu li nadležni državni organi – Ministarstvo zaštite životne sredine, pokrajinski organi i organi lokalne samouprave – ispunili obaveze iz Zakona o zaštiti zraka i međunarodnih konvencija koje je Srbija ratificirala, a koje određuju da su privredna društva, druga pravna lica i preduzetnici koji utiču na kvalitet vazduha dužni da obezbede tehničke mere za sprečavanje ili smanjivanje emisija u vazduh. Zakon također određuje da svi investicijski i proizvodni troškovi moraju imati u budžetu i troškove zaštite zraka. Štoviše, zakon predviđa i obustavu rada zagađivača dok se zrak ne poboljša.
Zbog pritiska javnosti, premijerka Ana Brnabić je prošlog tjedna sazvala hitni sastanak sa svim organima nadležnima za problematiku zagađenja zraka kako bi ustanovila koje se mjere poduzimaju. Uzbuna je oglašena, međutim, premijerka nije imala puno toga da sazna i ustanovi, s obzirom na stanje na terenu. Čini se da se u praksi ne poduzimaju nikakve konkretne mjere kako bi se ublažio problem zagađenja zraka. Vlada je stoga učinila ono što vlade rade najbolje: osnovala radnu grupu za sistemsko rješavanje pitanja zagađenja zraka. To dakako ne ulijeva nikakvo povjerenje građanima, tim više ako se u obzir uzme informacija da je država u posljednjih devet godina nenamjenski potrošila 500 milijuna eura od ekoloških taksi. Ta sredstva prikupljana su kako bi se investirala u infrastrukturu koja bi smanjila zagađenje zraka, poput filtera na termoelektranama. Prema procjenama Fiskalnog savjeta, s tim sredstvima mogle su se modernizirati postojeće toplane i prateća toplovodna mreža, što bi kao rezultat imalo bolju kvalitetu zraka nego što je to slučaj danas. Međutim, pare su nestale, ili kako se u narodu kaže, pojeo vuk magare.
Cijena boljeg života
Nije novina da grad Beograd, pa tako i ostali gradovi u Srbiji koji muku muče sa zagađenjem zraka nemaju razrađenu strategiju za rješavanje ovog problema, no primjer beogradskih vlasti predstavlja posebnu vrstu bezobrazluka. Gradonačelnik Beograda Zoran Radojičić, inače slabo vidljiv u javnosti, ispromovirao se kao glavni ambasador ideje o kandidaturi Beograda za Zelenu prestolnicu Europe. Međutim, činjenica da u Beogradu, “jedinom gradu izvan EU” kojemu je prihvaćena, kandidatura nema značenje koje spin majstori pokušavaju nametnuti. U tom se primjeru zapravo radi o projektu Europske banke za obnovu i razvoj za gradove u kojima nedostaje zelenih rješenja. S obzirom na to da Beograd posljednjih godina raste na ljestvici najzagađenijih gradova na svijetu, logično je da će dobiti jeftina kreditna sredstva za unapređenje gradske infrastrukture. Primarno će se ta sredstva odnositi na sanaciju otpada i smanjenje prometnog zagađenja. Takav program sigurno znatno manje treba na primjer Ljubljani, stvarnoj europskoj “Zero Waste” prijestolnici.
Ako se za mišljenje pak pita predsjednika države Aleksandra Vučića, uzrok zagađenja zraka je rast ekonomskog standarda Srbije. Aludiravši vjerojatno na mnogobrojne strane fabrike koje je otvorio po Srbiji, propustio je dodati da one ne poštuju ekološke propise, a još manje prava radnika. Umjesto toga, narodu je lakonski poručio da bolji život ima svoju cijenu. Predsjednikova izjava izazvala je salve poruga na društvenim mrežama, tim više što je tijekom vrhunca zagađenja izostajao iz medija, da bi se onda pojavio tek kako bi pred novinarima izdao naputak premijerki Brnabić o resornom ministru: “Gde je Trivan? Jel živ. Da se javi i kaže ljudima nešto.”
Izvukavši ministra Gorana Trivana ko zeca iz šešira, prebacio je lopticu na Ministarstvo životne sredine, te je ministar sutradan na RTS-u jezgrovito objasnio građanima koji su pravi uzroci zagađenja zraka. Epilog njegovog nastupa može se svesti na jednog jedinstvenog krivca: građane. Oni naime “lože sve i svašta i voze stare automobile”. O najvećim zagađivačima kao što su termoelektrane na ugljen, nije izustio ni riječ. Situaciji svakako nije pomogla ni činjenica da je Energetska zajednica nedavno pokrenula spor protiv Srbije zbog nezadovoljavanja uvjeta propisanih u europskoj direktivi. Iako se radi o tijelu koje je osnovala EU sa balkanskim zemljama s ciljem uspostave jedinstvenog energetskog tržišta, a zapravo kako bi povećala svoje tržište, u ovom slučaju ne može se kazati kako udovoljavanje uvjetima Direktive o velikim ložištima na bilo koji način šteti Srbiji. Uz egidu očuvanja okoliša, primarni interes Energetske zajednice leži u prodaji skupe i čišće europske struje siromašnim građanima Balkana. Srbija se obvezala Energetskoj zajednici usvojiti Nacionalni plan za smanjenje emisija SO2 i NOx plinova i toksične prašine. Spor se odnosi na devet postrojenja s velikim ložištima, odnosno termoelektrane, koje nisu usvojile limite iz direktive. Dakle radi se upravo o uzrocima aktualnog zagađenja. Prema Izvještaju Energetske zajednice, Srbija je u periodu od 2015. do 2017. godine izdvojila čak 300 milijuna eura u direktnim subvencijama za sektor ugljena, ili skoro 100 milijuna eura godišnje, što je najveći iznos među državama zapadnog Balkana.
Ako išta, cijeli slučaj sa zagađenjem zraka pokazuje jasno sljedeći problem. Dok za problem zagađenja zraka postoje jasne i konkretne mjere koje se mogu provoditi za njegovo rješavanje, na horizontu se ne vidi koje mjere je moguće primijeniti u raščišćavanju zagađenosti državnih institucija koje je SNS-ova vlada okupirala. Pritisak javnosti na institucije je pritom prijeko potreban jer je situacija postala akutna, i više nije dovoljno ekološke teme držati na marginama za prikupljanje lako osvojivih i dosadnih političkih bodova. Premda pitanje investicija izgubljenih u ekonomskim procesima skorim prestankom korištenja ugljena nismo niti dotaknuli, sama informacija da većina zemalja intenzivira svoje ekološke politike upravo kako bi reducirali investicijske gubitke, trebala bi valjda doprijeti i do srpskih političara kao pitanje sadašnjosti, a ne daleke budućnosti.