Završio je svjetski Ekonomski forum u Davosu koji se održavao prošloga tjedna. Svjetski ekonomski forum je nevladina organizacija koja se sastoji od predstavnika tisuću svjetskih najvećih kompanija i globalnih političkih vođa. Premda najavljen kao forum koji će se ozbiljno pozabaviti klimatskom krizom, nije ispunio najavljene ekonomsko-političke ambicije.
Umjesto toga mogli smo svjedočiti potpuno neprihvatljivom tretmanu političkih elita prema sedamnaestogodišnjoj Greti Thunberg, jednoj od najprominentnijih lica globalnog ekološkog pokreta mladih generacija za zaustavljanje odumiranja planeta. Činjenica da su njezina upozorenja i otvorene prozivke svjetskih elita naišle na tako žestoke kritike, govori nam da je globalni ekološki pokret mladih, premda zasad nema realnu političku ni ekonomsku moć, stao na žulj svjetskim elitama.
Kako drugačije protumačiti gadosti kojima su najbogatiji ljudi na svijetu počastili mladu aktivisticu? Istaknut ćemo ovdje tek primjer američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je bez izravnog adresiranja pojedinaca govorio o “zlogukim prorocima” apokalipse. Nećemo ovdje ulaziti u pitanje što takav odnos elita prema mladima govori o filozofskom i vrijednosnom stanju društva, jer se radi o pitanjima koja je nemoguće postaviti bez adresiranja moralnih i etičkih problema. Treba ipak kazati da takva pitanja lako odvedu raspravu u vrijednosnom smjeru, zamjenjujući političku akciju za destruktivnu moralnu indignaciju.
Slon u prostoriji
Umjesto toga adresirajmo “marksističkog” slona u prostoriji. Premda je jedina moć Grete Thunberg njezina sposobnost mobilizacije još ne potpuno političkih aktivnih generacija, kao i njezina medijska popularnost, njezina je generacija artikulirala globalni problem na dosta jednostavan, hladnokrvan i logičan način koji ne ostavlja iza sebe neodgovorenih pitanja. Premda nije rekla ništa novo, što brojni aktivisti nisu rekli prije nje, Gretina dob i ozbiljnost pristupu temi, kao i brojna osobna odricanja te dosljednost političkih stavova učinili su od nje globalnu medijsku zvijezdu. A ta politička artikulacija glasi da je uzrok političke krize kapitalizam.
Više od jednom zahtijevala je “sistemske promjene”, ne misleći pritom na problem životnih stilova (duljinu tuširanja toplom vodom ili količinu pojedenog mesa), već na ekonomski sustav i pravila slobodnog tržišta prema kojima se proizvodi za profit, a ne za potrebu, neovisno o ekološkim (dodala bih, i socijalnim) posljedicama. Gretina politika obrnuta je od popularnog citata američkog predsjednika J.F. Kennedyja koji je kazao ne pitaj što tvoja domovina može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za nju. U pristupu Thunberg klimatskoj krizi pitanje je što društvo može učiniti za svoje članove. Stoga njezine prozivke i optužbe rezoniraju među političarima i elitama koje iako svjesne svoje odgovornosti, još uvijek nisu spremne tu odgovornost i preuzeti.
Upravo politički aspekt djelovanja globalnog ekološkog pokreta mladih straši ekonomske i političke elite. Ta generacija nikada neće glasati za Trumpa, nadajmo se ni za snižavanje poreza. Zbog toga je diskurs elita, prema mladim aktivistima bezobrazan, a možda čak i verbalno zlostavljački. Adresiranjem činjenice da se Thunberg nalazi “na spektru atipičnih” ličnosti, odnosno da ima dijagnosticirani Aspergerov sindrom, političke elite, teške polovicu svjetskog bogatstva, i samim pasivnim toleriranjem uvreda na račun sedamnaestogodišnje mlade osobe legitimiraju svođenje problema globalne klimatske krize na psihopatologiju jedne osobe, one koja se pritom počinje isticati kao najaktivnija i najmlađa kritičarka globalnog kapitalizma. Njihova teza je naime, da naša kuća ne gori, nego da mladi šire paniku. Ignorira se pritom da su mladi počeli “paničariti” nakon znanstvenika i na njihova brojna ignorirana upozorenja.
I profit i obraz
Istovremeno, na političkoj ravni, Greta više nije usamljena, neki od političara i poslovnih elita u Davosu počinju prihvaćati zelenu tranziciju. Ali ne zbog toga što su im uvjerljivi argumenti o očuvanju planeta za opstanak budućih generacija, već zbog toga što su shvatili da se profiti mogu ostvarivati i u zelenoj ekonomiji. Tako dolazimo do sljedećeg problema: propuštanja prilike za transformaciju društva koja može imati evolucijski pozitivne posljedice. I dok industrijalci polako počinju nalaziti svoj interes u zelenoj ekonomiji, tim više što će uskoro morati putem poreza početi odgovarati za svoje okolišno štetne politike, još se jednom kao društvo propuštamo izboriti za društveno uređenje od kojeg bismo i sami imali koristi.
Najveća takva moguća korist nalazi se u energetskom sektoru. Decentralizirane i horizontalne energetske mreže imaju potencijal emancipirati i iz ekonomskog siromaštva izvući milijune ljudi. No, budući da se u startu radi o tehnologiji koja je skupa za radničku klasu, sustav se počinje prilagođavati onim klasama koje imaju kapital omogućavajući im da postanu zeleni i održivi. Takva politika još jednom ne vodi ka ekonomskoj emancipaciji radničke klase. No, čak ni ove profitne opcije zapravo nisu ni sjena kapitalu koji se trenutno okreće na ugljenim, plinskim i naftnim poslovima, stoga je ta tranzicija izrazito usporena. U Europi, najveća proturječja tog tipa gotovo na dnevnoj razini producira njemačka kancelarka Angela Merkel koja se s jedne strane zalaže za novu nevjerojatnu plinsku komparativnu prednost Njemačke pred ostalim članicama EU, dok s druge strane zanemaruje štetne ekološke utjecaje njemačkih firmi izvan matične zemlje proglašavajući velike njemačke uspjehe u snižavanju emisija. No, usprkos tim navodnim uspjesima, Njemačka nije donijela Integrirani klimatski i energetski plan upravo zato što je trenutno nemoguće pomiriti ekonomsku bazu te zemlje s klimatskom pravdom.
Ukratko, budući da svi sudionici foruma u Davosu pate od sličnih kontradikcija, niti ovaj jubilarni 50. forum nije iznjedrio društveno korisna rješenja. Umjesto toga, dojma sam da se ovaj forum svodio na dvije stvari: kako sačuvati i profit i obraz. A rješenje je poprilično banalno, smiješno je da im je trebalo pet radnih dana da ga osmisle: elite će naime posaditi jedan bilijun (tisuću milijardi) stabala za sanaciju klimatskih promjena. Ali neće promijeniti svoje ekonomske prakse. Umjesto toga, možete očekivati poruke o nužnosti promjena naših životnih stilova, nužnosti razvijanja i evolucije naše svijesti (s ciljem političke pacifikacije), o vegetarijanstvu kao moralnom imperativu, o tuširanju u hladnoj vodi, o dijeljenju privatnog prometa (ali ne i popravljanju javnog prometa), itd… Činjenica da to sve mirno slušamo svjedoči i našem vlastitom pristanku na aktualne prakse ekonomskih elita.