Iako je dobivala brojne hvalospjeve zbog svog “gradualizma” u tranziciji prema tržišnoj ekonomiji, po pitanju javnog stanovanja Slovenija je zapravo udžbenički primjer doktrine šoka. Dok neki članovi slovenske delegacije koja je napustila 14. kongres SKJ prilikom tridesete obljetnice tog događaja oplakuju bivšu državu, Anej Korsika opisuje posljedice uništenja stambene politike u nezavisnoj Sloveniji.
Jednom davno postojala je zemlja koja se zvala Jugoslavija i vrlo je ozbiljno shvaćala svoju stambenu politiku. Stanovi su se neprekidno gradili, a sredstva za njihovu izgradnju bila su sustavno osigurana. Njezini političari imali su ideološku agendu: stanovanje je osnovno ljudsko pravo, a društvo ima odgovornost osigurati ga svima. Čak su govorili i da je bratstvo i jedinstvo među narodima najvažnije. Taj sustav bio je toliko uspješan da su čak i stranci dolazili učiti kako bi uveli nešto slično u svojim zemljama. Onda se država raspala, krvavi ratovi su uslijedili, i društveno vlasništvo stvarano desetljećima opljačkano je preko noći. Bratstvo i jedinstvo bačeni su u smeće, a tržište i profitabilnost uvedeni su kao najvažniji principi i vrijednosti. Uništenje prava na stanovanje za sve bilo je jedno od prvih velikih postignuća novoizabrane političke elite.
Suze za SKJ
Nedavno je obilježena trideseta obljetnica odlaska slovenske delegacije sa 14. vanrednog kongresa Saveza Komunista Jugoslavije, najslikovitijeg trenutka raspada Jugoslavije. Vrijedi razmotriti znakovite izjave dvaju članova te delegacije. Mnogi će se sjetiti suza u očima Sonje Lokar dok je delegacija napuštala kongres. Nakon tri desetljeća komentirala je: “Plakala sam, a i danas mi je teško jer se SKJ nije uspio preobraziti u snažnu lijevu socijaldemokratsku stranku. Plakala sam jer sam predosjetila da će moji bivši partijski drugovi uvući čitav Balkan u bratoubilački rat. Do kraja života žalit ću što smo izgubili Jugoslaviju na takav način, zemlju koja se usudila pokazati drugačiji put.”
Komentar Milana Kučana, najpoznatijeg člana delegacije i kasnijeg predsjednika Slovenije, možda je još znakovitiji: “Ljudi su imali različita očekivanja, ali vjerujem da nitko nije očekivao da će zemlja (Slovenija) krenuti u smjeru u kojem je tada krenula – bez kompasa, bez orijentacije i bez vizije.” Naravno, Kučanova izjava može se i treba shvatiti kao samokritika, s obzirom na to da je on bio jedan od ljudi koji su trebali pružiti tu viziju, kompas i orijentaciju. To, međutim, ne čini njegovu izjavu ništa manje točnom. Oba citata zapravo čine jezgroviti pregled onoga što se događalo slovenskoj stambenoj politici – tri desetljeća potpunog izostanka ikakve vizije i orijentacije koja su iza sebe ostavila spaljeno tlo i žaljenje za minulim vremenima. Koliko god takvi sentimenti bili opravdani, sentimentalnost nas neće dovesti daleko u politici, pa radije pobliže pogledajmo način na koji je uništena slovenska stambena politika.
Nevidljiva ruka je zakazala
Iako je dobivala brojne hvalospjeve zbog svog “gradualizma” u tranziciji prema tržišnoj ekonomiji, po pitanju javnog stanovanja Slovenija je zapravo udžbenički primjer doktrine šoka. Miha Jazbinšek, ministar okoliša i prostornog planiranja i otac takozvanog jazbinšekovog zakona, ima najveće zasluge za stvaranje pravnog temelja za rasprodaju javnog stambenog fonda. Do 2010. godine, oko 160.000 nekretnina bilo je privatizirano temeljem tog zakona, od čega je gotovo trećina privatizirana odmah nakon usvajanja zakona. U centru Ljubljane tada je bilo moguće kupiti stan od sto kvadrata za 1.500 eura, dok bi danas taj iznos možda bio dovoljan za jednu mjesečnu stanarinu u istom tom stanu.
Općine nisu postupale puno bolje: u većini slučajeva prodale su više stanova nego što su izgradile, a prodavale su i zemlju pogodnu za nove stambene projekte, čime su dizale troškove svih budućih investicija. Umjesto da stanovanje bude osnovno ljudsko pravo te da država pritom ima središnju ulogu, ustav odnedavno nezavisne Slovenije ulogu države ograničio je na to da omogući ljudima da otkupe svoj stambeni prostor i postanu njegovi vlasnici. Umjesto javnog stanovanja, svi će moći biti privatni vlasnici. Budući da je takva ideologija prevladala uz potporu većine stranaka, ne iznenađuje što je nijedna slovenska vlada do danas nije propitala niti se pozabavila stambenom politikom na ikakav smislen način. Dogodilo se to da je sklopljen nedolični društveni ugovor koji je proguran bez ikakvog obzira prema budućim generacijama.
Nakon što su uspješno uništili stambeni fond, slovenski političari sve su prepustili nevidljivoj ruci tržišta. I sve je optimalno riješeno prema zakonima ponude i potražnje… E, ali nije! Umjesto toga, u posljednjih trideset godina tržištem nekretnina dominiraju investitori i građevinske kompanije koji se fokusiraju isključivo na luksuzne stanove za najbogatije klijente. U 2017. godini u Ljubljani je izgrađeno 199 stanova čija je prosječna površina bila 122 metara kvadratnih, a u prethodnoj godini sagrađen je 171 stan čija je prosječna površina bila 178 metara kvadratnih. Prema podacima Geodetske uprave Republike Slovenije, najbogatijih 10 posto Slovenaca posjeduje 38 posto svih nekretnina čija je ukupna vrijednost 25 milijardi eura. Čak i simbolično oporezivanje tog ogromnog bogatstva omogućilo bi pokretanje brojnih javnih stambenih projekata. Problem je, međutim, to što je Slovenija među malobrojnim državama koje još uvijek nisu uspjele uvesti porez na nekretnine. Postojeći sustav oporezivanja je zastario, nejasan i neučinkovit, pa nema razloga da bogati vlasnici nekretnina prestanu špekulirati cijenama svojih nekretnina. U centru Ljubljane nalaze se mnoge zgrade koje bi se mogle iskoristiti za stanovanje, ali zjape prazne jer se njihovim vlasnicima ne žuri da ih koriste. Budući da koncentracija bogatstva u rukama vlasnika nekretnina znači i njihovu sve veću političku snagu, porez na nekretnine s vremenom će biti sve teže i teže uvesti.
Čeka se uskrsnuće
Od otprilike 850.000 stanova koji trenutno postoje u Sloveniji, više od 500.000 sagrađeno je u Jugoslaviji. U dvadeset pet godina nezavisnosti Slovenija je sagradila oko 160.000 stanova, što je deset tisuća manje od broja stanova sagrađenih samo između 1971. i 1981.
Optimisti smatraju da će možda za još deset godina situacija biti bolja utoliko što će biti zadovoljene osnovne potrebe stanovništva. Međutim, takve ideje nemaju utemeljenja izvan područja utopije. Nezavisna Slovenija, ne radeći apsolutno ništa, uspjela je stvoriti situaciju u kojoj je stambeni fond istovremeno manjkav a stanovi potpuno nepriuštivi. Čak i oni koji imaju (uglavnom nesiguran) posao nemaju nikakvu mogućnost da sami riješe svoju stambenu situaciju. To znači da mladi (što sada uključuje i ljude koji su dobro zagazili u tridesete) i dalje žive s roditeljima ili imaju dovoljno bogate roditelje koji im mogu kupiti stanove. Druge dvije opcije su podizanje kredita, ili, najčešće, unajmljivanje stana.
Tržište nekretnina podešeno je isključivo interesima najbogatije elite, dok su prateći trendovi poput Airbnb-a dodatno pogoršali situaciju. Vlasnici će sada nevoljko iznajmljivati stanove studentima jer im turisti predstavljaju puno unosniju klijentelu. To znači da je pritisak na studentske domove dramatično porastao, a oni koji uspiju unajmiti stan (kako studenti, tako i ostatak stanovništva) sada moraju plaćati znatno veće stanarine.
Dok god država ne stvori sustavnu podršku i financira rekonstrukciju javnog stanovanja i uskrsnuće stambene politike, ništa se neće promijeniti. Nekoliko zadnjih vlada obećale su promjene, ali od toga nije bilo ništa. Dok ovo pišem, trenutni premijer Marjan Šarec objavljuje svoju ostavku i prijevremene izbore. Dakle, odgađaju se ambiciozni planovi za javno stanovanje koje je sastavila njegova vlada (naravno, bez sustavnog financiranja), a pitanje je hoće li se oni ikada implementirati. Do tada, od slovenske politike možemo očekivati nedostatak kompasa, vizije i orijentacije te puno, puno suza.
S engleskog prevela Dora Levačić