Srbija večeras u 18 sati priprema koordinirane prosvjede protiv zagađenja zraka u čak 20 gradova. Kako piše portal Mašina, Vladimir Radojičić iz Inicijative Ne davimo Beograd na tiskovnoj konferenciji “najavio je akciju za čist vazduh i napomenuo da građani ne žele da slušaju o radnoj grupi već da žele konkretne mere kako bi se popravio kvalitet vazduha”.
Društveni imperativ sanacije zagađenja obrnuto je proporcionalan političkoj namjeri da ovaj problem riješi, stoga su protesti zaista potrebni. Tome svjedoči i informacija da se gradovi na Balkanu već mjesecima guše u zagađenju pa su se Begorad, Sarajevo i Sofija našli na vrhu ljestvice najzagađenijih gradova na svijetu. Samo u Valjevu “2018. godine dozvoljeni dnevni nivo suspendovanih čestica PM10 bio je prekoračen čak 170 dana, u Užicu 154, dok je u Beogradu bilo 132 dana sa prekoračenjem dnevnih vrednosti.” Zbog toga se večeras 5. februara od 18 sati u Beogradu održava prtestni skup, ispred Skupštine grada Beograda. Osim u glavnom gradu za sada je potvrđeno da će protesti i skupovi biti organizirani u Valjevu, Požegi, Novom Sadu, Smederevu, Kuli, Pančevu, Vlasotincu, Kraljevu, Nišu, Užicu, Inđiji, Raškoj, Apatinu, Subotici, Kosjeriću, Bačkoj Topoli, Gornjem Milanovcu, Požarevcu, Kragujevcu i Zrenjaninu.
Povodom različitih i zbunjujućih informacija o zagađenju zraka na Balkanu dobivenih iz podataka koje skupljaju države, te znatno lošijih rezultata dobivenih iz mjerenja različitih aplikacija (AirVisual), BIRN je istražio razlike u metodologijama. Dok državne institucije svih zemalja Balkana (neovisno o tome jesu li članice EU, ili nisu) prikupljaju podatke bazirajući ih na jedinstvenoj metodologiji Europske unije (“Zajednički kriteriji i metode za mjerenje kvalitete zraka”), mobilne aplikacije često koriste metodologiju Sjedinjenih Američkih Država i Kine. To nije nužno loše, zbog toga što su u nekim aspektima američke metodologije čak i restriktivnije od onih iz EU, iako potonja mjeri veći broj različitih zagađivača. Različite metodologije mjere različite vrste zagađenja koje su više prisutne u referentnim zemljama. EU metodologija mjeri čestice promjere 10 PM, CO, NO2, SO2; dok aplikacije mjere čestice od 2.5PM prema američkoj metodi Indeksa kvalitete zraka.
BIRN zaključuje da to znači da ova dva izvora obično mjere različite zagađivače. Prema mišljenjima stručnjaka s kojima je BIRN razgovarao, mjerenja indeksa kvalitete zraka po američkoj metodologiji putem aplikacije AirVisual nisu usporediva s indeksom kvalitete zraka Srbije. Razlike su dakle u mjerenim česticama ali i u njihovim vrijednostima. EU se više manje pridržava standarda koje je zadala Svjetska zdravstvena organizacija, a SAD ima svoje vlastite standarde. Potonja ima strože granice dopuštenih razina zagađenja. Aplikacija za mjerenje zraka postoji i u Sjevernoj Makedoniji, zove se AirCare, odnosno MojVozduh, no koristi Europski indeks kvalitete zraka i EU metodologiju izračuna zagađenja. Ta je aplikacija 16. januara u 16 sati pokazala srednje zagađenje u Skopju 60 (prema EU indeksu kvalitete zraka), dok je istovremeno AirVisual u istome gradu izmjerio teško zagađenje 114 prema američkom indeksu kvalitete zraka. Premda makedonska vlada upozorava javnost da vjeruju službenim podacima, a ne onima s aplikacija, zeleni aktivisti pozivaju vladu da dokaže da je službena metoda bolja od njihove.
Dva smjera razvoja
Dok čekamo rasplet pritiska javnosti na vlasti, možemo se baviti pitanjem, što se može učiniti na društvenoj razini, da se zagađenje smanji, a da zadržimo, ili još bolje, povećamo svoj ekonomski standard. Premda domaći mejnstrim mediji rijetko kada postavljaju ovakva pitanja iz društvene perspektive te se uglavnom bave investitorskom pozicijom, uz malo promijenjenu točku gledišta, možemo naznačiti glavne smjerove energetske budućnosti. Dva su glavna moguća smjera: centralizirane solarne elektrane s jedne strane, te solarni paneli na krovovima svih stanovnika s druge. Budući da smo na Biltenu već u više navrata objašnjavali mehanizme funkcioniranja obaju modela, ovdje ćemo samo oprimjeriti razlike.
Upravo ovih dana, EFT grupa, firma u vlasništvu najvećeg trgovca električnom energijom u regiji Vuka Hamovića,1 najavila je gradnju “ogromne solarne elektrane čije bi se fotonaponske ćelije prostirale na 133 hektara”. Postrojenje će jednoga dana imati snagu od 60 megavata, dok se na godišnjoj razini očekuje proizvodnja od 84 gigavat sati struje. Elektrana će se nalaziti u selu Skrobotno kod Bileće u Republici Srpskoj, BiH. Isti poduzetnik, već je vlasnik termoelektrane Stanari kod Doboja. Portal Capital.ba, optužuje Vladu Republike Srpske koja je “više puta do sada izlazila Hamoviću u susret donoseći odluke koje su išle direktno u njegovu korist i na štetu Srpske”, te navode primjer istrage MUP-a Republike Srpske protiv ministra Petra Đokića koji je 2017. godine izuzeo određenu dokumentaciju iz Komisije za koncesije RS. Model integriranih solarnih elektrana omogućava dosadašnjim zagađivačima da dalje nastave zgrtati profite koje ćemo i mi osiguravati plaćanjem sve skupljih rata struje, a čije poskupljenje se samo opravdava novim investicijama ovakvog tipa. No, to nije jedini mogući smjer razvoja.
Drugi model razvijanja zelene energetske budućnosti, dijametralno je suprotan upravo opisanome. Vlada Sjeverne Makedonije u decembru 2019. godine instalirala je solarne panele (fotonaponske ćelije) na 108 javnih zgrada. Time će se “smanjiti emisije ugljičnog dioksida i troškovi za energente”. Projekt je vrijedan 20.6 milijuna eura (15.5 milijuna eura su sredstva EU, ostatak su sredstva osigurana kreditom Ministarstva financija pri Svjetskoj banci), a isplatit će se za 7.5 godina. Solarni paneli postavljeni su u 36 općina, na 68 osnovnih i srednjih škola, 6 vrtića, 18 zgrada lokalne uprave, 2 doma kulture, 3 sportske dvorane i na po jedan dom zdravlja, vatrogasni centar i jedan “trening centar”. Očekivana ušteda iznosi 190.000 eura godišnje. Objekti koji rade 24 sata dnevno, mogu ovim mjerama uštedjeti od 28 do 82% ili u prosjeku 45% mjesečno, što iznosi oko 1.000 eura po objektu mjesečno.
Kako je uštede plastično objasnila ministrica financija Nina Angelovska, na primjeru vrtića “7. septembar” u Pehčevu. Vrtić je u ljetnim mjesecima plaćao ratu struje u iznosu od skoro 250 eura, da bi nakon instalacije solarnih panela rata struje pala na 140 eura. Ovaj model s jedne strane smanjuje opterećenje na distribucijsku mrežu, ali istovremeno vlasnicima solarnih panela omogućava i neku zaradu, budući da se nepotrošeni višak koje solarni paneli proizvedu ili mora prodati natrag nekoj velikoj kompaniji, ili će jednostavno propasti. Ovaj model osigurava izlazak, ili makar važno smanjenje energetskog siromaštva, pa ipak nije model kojeg političari guraju kao najjednostavnije, najjeftinije, i što je još važnije – već postojeće rješenje.
Koja su naša rješenja?
Dva suprotstavljena primjera ukazuju na to da ni u zelenoj tranziciji nema garancije da će ona biti poštena za stanovništvo. Dok se diljem kontinenta u javni sektor ugrađuju solarni paneli, kućanstva su prepuštena tržišnoj inerciji. Na ovu temu, u javnosti nema važnih obrazovnih informacija. Niti mediji, niti institucije države ne provode diskusiju o tome u kojem smjeru treba ići zelena tranzicija. Stoga ona na Balkanu izgleda upravo ovako kako pokazuju primjeri iz BiH i Makedonije. Zbog toga što svaka energetska ušteda kućanstava, ruši profite velikih firmi, kad se govori o uštedi u kućanstvima, mahom se govori o toplinskim izolacijama zgrada. Štoviše, EU daje niz subvencija za toplinsku izolaciju, ali znatno manje sredstava izdvaja za solarne panele. Na primjer u Njemačkoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, itd. tranzicija izgleda drugačije. Mahom zbog toga što su građani okupljeni u različite energetske zadruge, koje okrupnjavanjem sve više ujedno i sve bolje artikuliraju svoje političke pozicije te postavljaju zahtjeve za unapređenjem i širom dostupnošću solarnih panela i njihovom integracijom, a njihovi zahtjevi odjekuju sve glasnije.
Ovdje još treba kazati da se dva modela iskorištavanja solarne energije međusobno ne isključuju. Solarni paneli su izvrsni za kućanstva, ali nisu za velike industrijske pogone. Za takvo nešto međutim, vjerojatno će uskoro postati bolje rješenje nuklearna fuzija čiji je razvoj značajno napredovao u posljednje dvije godine te je moguće da će fuzija kroz narednih desetak godina početi plijeniti pažnju investitora. Ona je napokon znanstveno ostvarena, ali je daleko od industrijske upotrebe. Do tada, integrirane solarne elektrane mogu poslužiti kao prelazno sredstvo. No, činjenica da su potrebne, nipošto ne treba zamagliti činjenicu da nam se na Balkanu one guraju kao najbolje ili čak jedino solarno rješenje, jer to svakako nisu. Razvoj solarnih panela tek je posljednjih godina postigao impresivne razmjere, pa ne čudi da kao društvo još nismo uvidjeli njihove prednosti.
Dok prosvjedujemo večeras protiv zagađenja zraka, postojeća potencijalna rješenja moraju biti dijelom naših političkih zahtjeva. S krajem 2020. preći ćemo i drugu prelomnu psihološku točku klimatskih promjena nakon koje nema povratka. Prva točka, podsjetimo se, nastupila je prije nekoliko godina kada smo prešišali zagrijavanje planeta od 1.5 stupnja Celzijusa u prosjeku godišnje. Na ovom globalnom putu prema klimatskom dnu druga psihološka točka primarno je problem nedostatka političke akcije, dok je ona prva bila kombinacija konsenzusa znanosti i radikalnog izostanka političke volje. No, na ovom drugom prelaznom pragu nedostatak političke akcije nije više odgovornost samo političkih elita, već svih nas, posebno onih koji imaju moć da artikuliraju zahtjeve prosvjeda.
- Hamović je samo predstavnik firme na lokalnoj razini, stvarni kapital ima znatno nepoznatije podrijetlo [↩]