Ograničavanje pristupa novinarima i civilnom društvu kampovima u kojima su smješteni ljudi u pokretu ima konkretne i vidljive posljedice po lokalnu zajednicu. Dehumanizacija u kampovima, popraćena kršenjima brojnih ljudskih prava i dismisivnim diskursom službenih osoba koje ove ugrožene ljude nazivaju “ilegalnim migrantima” vodi do brojnih neopravdanih predrasuda i razvijanja konzervativnih društvenih vrijednosti.
Početkom oktobra prošle godine, Europski sud za ljudska prava donio je presudu koja se tiče medijskog pristupa azilantskom centru u Mađarskoj (slučaj Szurovecz v. Hungary). Sudije u vijeću su jednoglasno zaključile da je Mađarska prekršila Član 10 (Sloboda govora) Europske konvencije o ljudskim pravima time što nisu dozvolili ulazak u kamp novinaru lokalnog portala. On je 2015. godine tražio ulazak u kamp Debrecen jasno navodeći da radi istraživanje na osnovu kojeg bi pisao izvještaj, te da mu je zbog toga neophodno da vidi kamp i razgovara sa ljudima koji tu borave. Također je zatražio dozvolu da fotografiše sagovornike ako na to pristanu. No, vlasti su njemu, kao i mnogim drugima, te godine ali i kasnije, odbile pristup uz opravdanja da može doći do “sigurnosnih problema” i “povrede privatnosti” onih koji žive u centru.
Novinar je potom podnio tužbu koja je nakon lokalnih došla i do Europskog suda, a u njoj je naveo kako smatra da su ga mađarske vlasti, onemogućivši mu ulazak, spriječile da javnost izvijesti o uslovima života u kampu. Sudije su u odluci naglasile da je istraživanje esencijalni dio prakticiranja slobode medija i da kao takvo mora biti zaštićeno, te su izrazili sumnju u obrazloženje mađarskih vlasti za zabranu ulaska. Sud je uvažio tužbu pa zaključio da se stvaranjem prepreka za rad novinarima na mjestu gdje borave ljudi koji su potencijalni tražitelji azila, izbjeglice i migranti, odnosno sprečavanje pristupa informacijama, može obeshrabriti ili spriječiti medije da osiguraju tačne i pouzdane informacije za javnost. Posljedica može biti sprečavanje medija da vrše svoju osnovnu funkciju – javnog watchdoga – koji nadzire dešavanja od javnog interesa i o tome informiše građane i građanke. Sud se također nije složio sa odlukom vlasti u kojoj je stajalo da se novinari mogu osloniti na intervjue koje rade van centra i izvještaje međunarodnih i nevladinih organizacija. Zaključeno je da takvi intervjui ne mogu zamijeniti razgovor licem u lice i impresije dobivene uvidom na licu mjesta.
Neka druga pravila
Odluku o tome ko i kada može ući u kampove donose institucije države i nije rijetkost da se pristup ograničava. Takav stav samo je nastavak politike zatvorenih granica i ograničavanja slobode kretanja koja se provodi i postojanjem kampova u kojima su ljudi u pokretu izlovani od ostatka društva, njihove slobode ograničene, a bivstvovanje svedeno na puke potrebe: hrana, spavanje i povremena podjela odjeće i obuće. Istovremeno, onemogućavanje medijima da rade svoj posao i u ovom je slučaju prepreka za javnost da prati rad institucija i traži odgovornost nadležnih ako ne ispunjavaju zakonske obaveze i ne rade u interesu javnosti. Nakon ove odluke Europskog suda, praksa bi se mogla i trebala promijeniti, a medijima ostaje mogućnost podnošenja žalbe i nadležnim sudovima, te pozivanje na presudu europskog, ukoliko im nadležne institucije ne onemoguće pristup centrima u kojima borave ljudi u pokretu.
Kada je riječ o BiH, barem trenutno, predstavnici civilnog sektora, uključujući i medije, nemaju kome da se žale ako im je na bilo koji način onemogućen pristup centrima. Naime, većinom postojećih centara upravlja međunarodna organizacija koju je odabrala EU, a koja radi prema vlastitim pravilima, pravilima koja nalaže donator, i na osnovu ugovora koje potpisuju sa zemljom domaćinom a koji ih izuzimaju od odgovornosti pred nacionalnim institucijama. Mogućnost žalbe domaćim (ali i međunarodnim) sudovima ili nadležnim institucijama ne postoji u ovom slučaju, kao što ne postoji u slučajevima koji se tiču rada bilo koje međunarodne organizacije u BiH. U poratnim godinama, od kada BiH ima specijalni status svojevrsnog protektorata, građanima i građankama je onemogućeno da se žale, ili izvedu pred sud, osoblje UN-a, ili – recimo – Ureda visokog predstavnika, odnosno međunarodnih organizacija. Za javnost je ovo izuzetno važno jer za razliku od domaćih institucija, međunarodne organizacije nemaju obavezu da se drže principa transparentnosti u svom radu, niti podliježu domaćem zakonodavstvu, niti imaju obavezu prema ovdašnjoj javnosti.
Kako Međunarodna organizacija za migracije (IOM) faktički upravlja procesom, i svime što se tiče ljudi u pokretu u BiH, oni tako “nameću” svoj pristup i politiku i domaćim institucijama. A taj pristup diktira njihov najveći donator – EU, te druge zemlje koje su uključene u taj proces. Posljedica su iste restriktivne mjere prema medijima i civilnom sektoru kakve je moguće naći u nizu zemalja članica Unije. Jedan od primjera u kojem su se predstavnici međunarodnih organizacija i domaćih institucija složili bio je slučaj zabrane prisustva medijima na Vučjaku tokom evakuacije sredinom decembra, što je izazvalo reakciju novinarskih kuća i udruženja, no nije bilo reakcije ili odgovora od IOM-a, ili bilo kojeg nivoa ovdašnjih vlasti. Umjesto toga, uslijedila je zabrana ulaska u kasarnu Blažuj koja je pretvorena u centar sa kapacitetom od oko 400 mjesta, te jedine informacije javnost može dobiti iz promotivnih Facebook postova IOM-a i Speacijalnog predstavnika Europske unije (EUSR) prema kojima se čini da su uslovi skoro pa idealni. Javnost nema priliku to provjeriti zbog ograničenog pristupa. Pristup kasarni Blažuj je prvi put omogućen medijima tokom posjete EUSR-a, ali je bio strogo kontrolisan.
Utišani mediji
Oni koji žele ući u centre moraju se pismeno obratiti na jednu od email adresa koje je moguće naći na web stranici IOM-a BiH. I to je jedina uputa koja postoji i koja je javno dostupna. Oni koji dobiju dozvolu za ulazak pri tom su obavezni pokazati ne novinarsku akreditaciju – validan dokument za svakog novinara na zadatku, dovoljan za ulazak i u državne institucije – nego ličnu kartu. I to ljudima iz privatnih zaštitarskih agencija koji rade na obezbjeđenju u centrima. Pri tome biva zanemarena činjenica da prema postojećim zakonima u BiH, lična dokumenta su građani i građanke dužni/e pokazati samo službenim licima, što zaštitari niti uposlenici međunarodnih organizacija nisu. Nakon što novinari uđu u centar, IOM određuje pratnju koja je sve vrijeme uz njih i nadgleda njihov rad i razgovore koje vode. Tako je slika koja se plasira u medijima o ljudima u pokretu strogo kontrolisana, dok je medijima oduzeta uloga watchdoga društva, a javnosti pravo da budu informisani. Novinari/ke i predstavnici civilnog društva koji ne dobiju dozvolu za ulazak, najčešće ne dobiju ni obrazloženje takve odluke, a nerijetko ni odgovor sa adrese na koju su uputili zahtjev.
Informacije koje se pak plasiraju u javnost ostaju vrlo površne i svode se na priče o tome odakle dolaze ljudi u pokretu i koliko su puta pokušali ući u EU. Ali ne i o razlozima zbog kojih su napustili svoje zemlje ili o tome zašto nisu uspjeli ući u EU i zatražiti azil, na što imaju pravo. a još rjeđe o pravima tih ljudi prekršenima u BiH. O tome ne govore niti organizacije uključene u rad centara, koje često imaju iste donatore kao i IOM, a koji je također u ulozi donatora medija. Mediji, koji su u BiH vrlo često pod kontrolom raznih interesnih grupa, također ne insistiraju na tim temama, a odluke međunarodnih organizacija prihvataju kao obavezujuće, svjesni da nemaju instancu kojoj se mogu žaliti a da se njihov glas čuje.
Ovakvo stanje ostavlja prostor za bilo koju vrstu manipulacije. Tako su ovdašnji mediji pristali da koriste jezik koji im diktiraju lokalni i međunarodni političari, te diplomate i predstavnici međunarodnih organizacija što djeluju u oblasti migracija u regiji. Na tom jeziku, termin “ilegalni migranti” postao je sveprisutan prvo kod ovdašnjih političara, potom medija, i naravno lako se prenio u svakodnevnicu, dok je termin “migrant”, kojeg preferiraju diplomate i predstavnici međunarodnih organizacija, dobio negativnu konotaciju, a riječ “izbjeglica” kao da je nestala.
Takav pristup nije rezultat administrativne greške, nemara, nesposobnih službenika, a još manje nepoznavanja rada medija. Kako u cijeloj EU, tako i u BiH, to je dio politike zatvorenih granica, koji nalaže ne samo ograničenu slobodu kretanja pojedincima, nego i njihovu dehumanizaciju koja se postiže time što ljudi bivaju primorani da žive u centrima odvojeni od ostatka društva, a time i od mogućnosti integracije. Centri koji ostaju daleko od očiju javnosti, postaju mjesta dehumanizacije i zbog toga ih dio istraživača i naučnika, te aktivista, poređuje sa logorima. Ukoliko javno mnijenje nema pravovremene i istine informacije, nema ni mogućnosti da bude efikasno, odnosno da donosi odluke na osnovu informacija dostupnih putem medija.
Normalizovanje nasilja
Ograničen pristup centrima, za civilno društvo, medije i nevladine organizacije, udaljavaju lokalnu populaciju od ljudi u pokretu, što dovodi do nesporazuma, pa i sukoba koji su produkt nepoznavanja i nedostatka direktnog kontakta. Nakon posjete kampovima u Mađarskoj, UN-ov specijalni izvjestitelj za ljudska prava, zaključio je kako su izbjeglice i migranti u toj zemlji instrumentalizovani u političke svrhe. “Migranti su prikazani kao opasni neprijatelji u zvaničnom i javnom diskursu”, konstatovao je Felipe Gonzales Morales opisujući situaciju u kojoj su ljudi u pokretu prikazani kao prijetnja po sigurnost, što vlastima omogućava da uvode mjere koje nisu primjerene datoj situaciji i koje nisu u skladu sa poštovanjem osnovnih ljudskih prava ljudi u pokretu. Situacija koju je opisao vrlo se lako može vidjeti i u BiH. Kampovi su kreirani kao privremeni centri za smještaj, sada su prenapučeni. U Ušivku i Miralu dvije osobe dijele jedan krevet. U kampovima često nema tople vode ni mogućnosti za održavanje higijene, ugrožena je intimnost, a privatne zaštitarske agencije koje je angažovao IOM ne rijetko tretiraju ljude ponižavajuće. Događa se puno nasilja, žene i maloljetnici nisu na pravilan način odvojeni od ostalih i ne osjećaju se sigurno, dok je zdravstvena zaštita osnovna, a psihološka podrška često ni to.
Ovakve informacije o stanju u kampovima moguće je prikupiti kroz kontinuirane kontakte sa ljudima koji rade u kampovima, ili koji borave unutra (ljudi u pokretu), te ulaskom u centre i istraživanjima. No, ako je taj kontakt strogo kontrolisan, a jeste u slučaju BiH, ostaje malo mogućnosti za razgovor. Ukazujući na nedostatak transparentnosti i ograničavanje medijskih sloboda kada je riječ o izvještavanju o uslovima u kojima ljudi u pokretu žive u svijetu, organizacija Reporteri bez granica je prošle godine na Dan izbjeglica (20. juni) objavila saopćenje u kojem stoji kako vlasti imaju “obavezu i odgovornost” da ne opstruiraju novinarski rad tvrdnjama o manjku sigurnosti. “Zastrašivanjem novinara koji pišu o izbjeglicama, neke vlade ne samo da pokušavaju prikriti kršenja međunarodnog humanitarnog prava, već pokušavaju osigurati da njihove inače upitne političke odluke budu ignorisane, ili čak negirane”, stoji u saopćenju u kojem su na prvom mjestu ukazali na nedostatak pristupa centrima za detenciju u zemljama u kojima su ljudi u pokretu.
Reporteri bez granica ne spominju IOM i druge organizacije koje upravljaju migracijama, ali sve negativno što pripisuju vlastima rade i strane organizacije, kako u BiH, tako i u drugim zemljama, uključujući Grčku gdje također vode dio kampova kojima mediji i lokalne nevladine organizacije nemaju pristupa. Jedini način da se suprotstavi takvim politikama je profesionalan rad medija, te insistiranja na poštivanju slobode govora, koji moraju dolaziti i od medijskih organizacija. I jedno i drugo uglavnom nedostaje u BiH. Ako žele izvještavati o migracijama, novinari i novinarke moraju insistirati da pričaju i budu u stalnom kontaktu sa ljudima u pokretu. Njihove priče neće samo ukazati na kršenje prava ljudi u pokretu, nego i na nedostatke u postojećem sistemu, bilo onom u određenoj zemlji, bilo međunarodnom sistemu koji je uspostavljen za zaštitu ljudi u pokretu.
Slušati ove ljude i njihove priče, ne samo da daje glas, lice i identitet svakom od njih, nego im vraća humanost koja im je oduzeta kada su prisiljeni da zatvorene granice prelaze na neregularan način, kada su zatvoreni u centrima koji liče na logore, i kada su im negirana prava, kao sloboda kretanja ili pristup azilu, inače garantovana zakonima. Direktni kontakt će otkriti javnosti i mnogo više od tih priča o patnji i dati priliku za neke druge slike realnosti, o ljudima koji su napustili svoje domove te krenuli tragajući za boljim životom, konstantno se boreći za pravdu i pokušavajući reći cijelom svijetu šta se dešava. Oni nisu samo žrtve, nego ljudi koji se hrabro bore za svoje snove. Ograničavanjem pristupa kampovima i ljudima u pokretu generalno, kao i netransparentnošću, nestaju sve te priče i stvara se prostor u kojem se lako manupuliše javnim mnijenjem, a ukidanje prava garantovanih zakonima postaje normalnost.