Svakome tko se prema političkim stavovima i sklonosti smatra socijalistom ili komunistom život u Hrvatskoj mora biti krajnje neobično iskustvo. Istovremeno ste predmet ismijavanja, vaša pozicija je naivna, bedasta ili retardirana, kao i predmet sumnje i paranoje jer ugrožavate stabilnost poretka. Izborni rezultati stranaka koje preuzimaju taj politički identitet su prilično slabašni, ali vlada rašireno uvjerenje da i dalje na neki način živimo u socijalizmu.
Za liberale dokaz tome predstavljaju porezi kao takvi, a nacionalistima je dovoljno da se neki umjetnik bavi socijalističkim nasljeđem. A ako to nije dovoljno za krajnji osjećaj zbunjenosti, valja posegnuti i za onom, već sada prastarom, mim formom: kako me vidi X, kako me vidi Y… Nacionalisti i fašisti zapravo komuniste vide u liberalima, što je donekle u skladu sa sumanutim međunarodnim teorijama o, na primjer, rodnoj ideologiji kao zamjeni za komunizam. S druge strane, liberali komuniste, pogotovo kad malo zagusti, izjednačavaju s fašistima, u skladu s tim raznim europskim deklaracijama o totalitarizmima. No, tu nije kraj komediji zabune: kad su europske deklaracije u pitanju, nacionalisti i fašisti se identificiraju s liberalima.
Onda pak nastane problem: ako su komunisti i fašisti isti, neprihvatljivi politički identiteti, a fašisti su liberali i nisu zapravo fašisti, tko su onda fašisti? Očito sami komunisti. Stvar je dakle, krajnje nezgodna i logički sasvim labava, ali eto, radi. Samo zato što kapitalizam nitko i ne spominje. Zadržimo se na proteklom tjednu. U Rijeci je održano otvaranje programa Europske prijestolnice kulture, manifestacije koja ima veze s komunizmom isto koliko i s budizmom. No, otvaranje je, između ostalog, obilježila izvedba partizanske pjesme Bella Ciao, u verziji hermetičnijoj od one Toma Waitsa i Marca Ribota, kao i zastava Jugoslavije na Korzu, koja se tu nalazila u susjedstvu svih zastava pod kojima je Rijeka u prošlosti živjela. Doduše, najavljena je i umjetnička instalacija u obliku petokrake. Dovoljno da se spale sinapse desne inteligencije.
Sužavanje političkog spektra
Izdvojili smo “najatraktivnije” naslove: “Europska prijestolnica torture” u izvedbi Nina Raspudića, “Europska prijestolnica komunizma” iz pera kolege mu iz Večernjeg lista Borislava Ristića i kao ultimativni proboj u fentasi literaturu stoji intervju Hrvoja Hitreca, čiji naslov vrijedi zabilježiti u caps locku: RIJEKA JE ZADNJA OAZA STALJINISTA OD URALA DO LISABONA. Fascinantan je taj strah od nepostojećeg komunizma, pogotovo u kontekstu koji prijeti da Dublin postane zadnja oaza Hrvata. Možda se u tome i krije klica tog straha: ne može se toliko nategnuti broj Hrvata koje je komunizam pobio da nadmaši broj ljudi koji su pobjegli iz samostalne i suverene Hrvatske živjeti na Zapad.
Pored Rijeke, druga oaza komunizma je navodno i Samobor. Tamo se jučer održao braniteljski prosvjed protiv gradonačelnika i predsjednika Hrvatske seljačke stranke, Kreše Beljaka. On se nedavno “proslavio” debilnom izjavom na Twitteru po kojoj UDBA nije pobila dovoljno hrvatskih emigranata. Uz još par momenata, to je bio dovoljan motiv za prosvjed. A legitimaciju je vrsno sročila Rozalija Bartolić iz Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata koju, inače, izdašno financira Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Očito je financiranje urodilo plodom jer je razvoj nevjerojatan. Bartolić je, naime, rekla da prosvjeduju jer su oni, branitelji, pobijedili pobjednike Drugog svjetskog rata, a to poraženo zlo opet nešto hoće.
Argumentacija je naizgled isključivo sportska. Mi smo pobijedili prijašnje svjetske prvake, znači mi smo najbolji i nemaju se oni što sada više javljati. Konstrukcija je bizarna i u sportskom kontekstu kad kažeš da si pobijedio svjetske prvake iz, recimo, 1956., a kamoli u povijesnom i političkom. To bi i ostala samo bizarna konstrukcija da u pozadini primarno ne leži povijest prošlog rata, već upravo Drugog svjetskog rata. Naime, Bartolić pretpostavlja da se radi o uzvratnoj utakmici: partizani su JNA, a branitelji su ustaše. I onda ustaše, valjda zbog gola u gostima, prolaze dalje i postaju legitimna politička opcija. I u tome se zapravo krije cijeli trik ove jadne antikomunističke histerije: treba doslovno sve i svakoga proglasiti komunistom i delegitimirati, e da bi se politički spektar toliko suzio da ustaše ostanu u centru. A tko onda ostaje na desnici? Pa komunistički fašisti.