U prošlom tekstu saželi smo neke prigovore na Europski zeleni plan. Bivši grčki ministar financija Janis Varufakis objasnio je za Guardian na primjeru europskog bail-outa banaka svu lažnost europskog Zelenog plana nove šefice Europske komisije Ursule von der Leyen. Podsjetimo, Varufakis ilustrira kako se u roku od pet godina u europske banke prelilo 4.2 tisuće milijardi eura financiranog javnim resursima. Sada, pet godina kasnije, Europska komisija navodno ne može naći četvrtinu tog novca kroz period od deset godina kako bi spasila klimu i, posredno, planet. Europski dvostruki kriteriji nisu nova pojava, štoviše javni diskurs europskih elita počiva upravo na ovim principima. Dok najavljuju svoju globalnu predvodničku poziciju u spašavanju klime od promjene, istovremeno njihove firme, fondovi i banke zagađuju okoliš te ulažu ogroman novac, u daljnje zagađivanje, odnosno “business as usual“.
Europski zeleni plan sastoji se od tri principa financiranja: subvencije, krediti i investicije. Budući da je prva zapovijed EU nemaj drugih bogova osim tržišta kojeg obilato subvencioniraj, prvotni plan bio je dati onima koji imaju mnogo, još i više. To znači da je kriterij za odlučivanje o tome što će se kreditirati i subvencionirati trebao imati logiku da su manje rizični poslovi i projekti (čitaj: države) koji već imaju zelenu komponentu u sebi, dok su oni koji su više ovisni o ugljenu i fosilnim gorivima više rizični i u njih će se radi toga manje ulagati. Već smo pisali da je ovakva izopačena logika naišla na žestok otpor istočnih članica EU. S druge strane, europski zagađivači, spremni su optužiti istočne zemlje za neekološku svijest, antipoduzetničku klimu, i antiklimatsku politiku. Optužene zemlje periferije, dakako, bile su protiv ovako oblikovanog “vala zelenih investicija”.
Takozvani “val zelenih investicija” sastojao bi se od prenamijenjenog ili rebalansiranog novca iz postojećih EU fondova, kao i iz ponovljenih i nikad realiziranih obećanja o “mobilizaciji” privatnog sektora. Blagi diskurzivni naglasci sugeriraju da će se privatni sektor moliti da dobrovoljno doprinesu spašavanju planeta, umjesto da mu se naredi što ima činiti kako bi sanirao situaciju koju je proizveo. Varufakis analizira taj plan s obzirom na tri osnovne ekonomske sastavnice: veličinu, sadržaj i opseg.
Od plana do očaja: prezervacija umjesto transformacije
Europska komisija barata brojevima i svjesna je da je Europi godišnje potrebno 260 milijardi eura kako bi ostvarila svoj klimatski cilj za 2030. godinu (redukcija emisija stakleničkih plinova na polovicu razine iz devedesetih godina 20. stoljeća), a i to su računice od prije povećanja “ambicioznosti sanacije klimatskih promjena”. Ipak, prema sadašnjem planu Von der Leyen će uspjehom računati i izdvajanje nedovoljnih 100 milijardi eura godišnje. Varufakis međutim smatra da je i ta minimalna brojka fiktivna, te da se postojećim konceptualnim horizontom čak ni taj reducirani plan nema šanse ostvariti.
Sadržaj plana, prema Varufakisu, proizvodi osjećaj očaja. Varufakis također problematizira termin “mobilizacija privatnog sektora” koji bi nakon toga što će mu se objasniti koliko je u krivu, dobrovoljno dao milijarde privatnih eura s ciljem stvaranja samoodrživih investicija. Grčki ekonomist smatra da se Zeleni plan po tome ne razlikuje previše od propalog Junckerovog plana. Dva plana slična su i po tome što oba rizik za investicije prebacuju na europski javni proračun. To je, naime, jedini način da se privatni sektor “mobilizira”. Premda ovime zelene investicije postaju primamljivije za privatni sektor, rizik će, opet, snositi stanovnici EU. A kako izgleda kada građani snose rizik, još uvijek nismo zaboravili jer smo početkom posljednje dekade kolektivno stegnuli remen, samo kako bi bankari zadržali svoje abnormalne profite i bonuse.
Primjer toga što se događa sa zelenim investicijama, kad se uz ucjenu javnosti ultimativnim ljudskim vrijednostima – očuvanja bioraznolikosti i samoodrživog života ljudi – rizik novih tehnologija prebacuje na stanovništvo možemo posljednjih 5-7 godina promatrati na primjeru Bugarske, koja je od masovnih društvenih mobilizacija protiv povećanja računa za struju došla do žestokog protivljenja solarnoj energiji. Kako i zašto? Jednostavno, Europska unija implementira potpuno pogrešan model solarne energije. Umjesto onoga koji stanovnicima nudi izlaz iz energetskog siromaštva (solarni paneli na krovovima kuća), EU favorizira okrupnjavanje takvih resursa u rukama privatnog kapitala, radi čega raste iznos na računima za struju (jer je rizik socijaliziran), a stanovnici se okreću protiv obnovljivih izvora energije. Još jednom, ne radi se ovdje o balkanizmu, o mentalitetu, itd… već upravo suprotno. Ljudi na Balkanu već vide posljedice licemjerja europske politike obnovljivih izvora energije.
Zakletva solidarnosti i poštenja
Kad se govori o opsegu Zelenog plana za Europu, Varufakis naglašava da na papiru plan djeluje impresivno holistički, održivo, cirkularno, proaktivno itd… Međutim, mogućnosti ovih ideja limitirane su, smatra Varufakis, predanošću Europske komisije da i dalje drži Europu u luđačkoj košulji mjera štednje zacrtanih u “Paktu za rast i stabilnost” (još jedna nevjerojatna diskurzivna podvala EU koja se sastoji od politika potpuno suprotnih onome što se u naslovu naglašava). Taj pakt, smatra Varufakis, drži Europu u ekonomskoj stagnaciji. U konačnici, poentira Varufakis, Zeleni plan za Europu cilja očuvanju postojećeg stanja, ne njegovoj transformaciji.
Očuvanje stanja umjesto transformacije, smatra bivši grčki ministar, vidi se i u Mehanizmu za pravednu tranziciju. To je plan Komisije za podršku zajednicama koje trpe negativne posljedice prestanka korištenja fosilnih goriva (npr. Poljska, pisali smo o tome opširno). Još jednom, diskurs kojim je Von der Leyen najavila Mehanizam svjedoči intelektualnoj i političkoj lijenosti i manjku stvarne namjere da se Europa ozbiljno pozabavi klimatskim promjenama. Von der Leyen je naime plan najavila kao “zakletvu solidarnosti i poštenja”. Varufakis postavlja ovdje važna pitanja: kakva se poruka šalje zajednicama u Njemačkoj i Francuskoj od kojih se traži da solidarno snose cijenu zelene tranzicije? Kakve veze ta zakletva ima sa situacijama u kojima se nalaze osiromašeni Grci i Portugalci koji imaju toliko egzistencijalnih problema da su im emisije stakleničkih plinova dolje nisko na listi prioriteta? Činjenica da europska politika zelene tranzicije ne adresira ove zajednice, niti njihove socijalne probleme, čini ju antisocijalnom, i samim time neprimjenjivom na široko europsko društvo od kojih je europska elita potpuno razvezana. Tome svjedoče i zaista mnogobrojni prosvjedi zapadnoeuropskih seljaka, pa čak i nedavni fizički obračuni francuskih vatrogasaca s policijom.
Zaključno za ovaj tekst, možemo još jednom istaknuti da nova predsjednica Europske komisije, makar i mislila da se iskreno trudi napraviti najbolje što može, mora čuti poruku da njezino najbolje jednostavno nije dovoljno dobro. Ta se poruka mora odnositi na sve druge političke i poslovne elite, kao i one u nastajanju. Njihov cilj može biti “pomirenje ekonomije i planeta”, ali iza pažljivo odabranih riječi, ne krije se ništa drugo nego bussines as usual.