Zašto Davor Ivo Stier, kao očito najozbiljniji takmac Andreju Plenkoviću, ne izlazi izravno na megdan s njim na unutarstranačkim izborima, već se odlučio na koaliciju s bezličnim Mirom Kovačem i potkapacitiranim Ivanom Penavom? Mario Kikaš u Stierovoj odluci vidi dugoročnu kalkulaciju.
Izbori za stranačko vodstvo HDZ-a posljednjih su tjedana u medijskom jeziku najčešće provlačeni kroz sintagmu ”bratoubilačkog rata”. Potaknuti brojnim aferama u kojima su i sami odigrali ulogu dostavnog servisa prljavog veša iz HDZ-ovskih imovinskih kartica, domaći su mediji pustili da se ti blokovi i frakcije pofajtaju do kraja, iščekujući u konačnici nekakav jasan rezultat. Uz već poznate izuzetke, u takvoj situaciji izostala je iole suvislija analiza izborne kampanje, a kamo li dugoročna analiza koja bi u računicu uvela i neke socijalne parametre. Naime, HDZ je oduvijek bilo zanimljivije pratiti kroz naratologiju krimi-mafijaško-ljubićkih žanrova, nego kroz odgonetavanje klasne aktantske sheme HDZ-ovih mehanizama vladanja što na lokalnoj, što na državnoj razini. Što se tiče konačnog obračuna, kako neki od mainstream medija već komentiraju, od njega neće biti ništa tijekom ostatka kampanje, a vrlo vjerojatno se neće dogoditi ni na izborima zakazanima za 15. ožujka
Iako nam izostaje kombinacija kafanske i dvorske empirije koja je dosad bila najpouzdaniji prorok političke budućnosti najdominantnijeg političkog pokreta u Hrvatskoj nakon ”demokratskih promjena” 1990., čini se da je najizvjesniji scenarij izbora u HDZ-u čisti X, odnosno neriješen rezultat prema kojem bi Andrej Plenković ostao predsjednik stranke i samim tim kandidat za drugi premijerski mandat na jesenskim parlamentarnim izborima. Potpunu i čistu pobjedu Plenkovića bi, međutim, pomrsili kandidati za ostala mjesta u predsjedništvu koja bi prema ovim predviđanjima popunili ljudi iz njegove opozicije, odnosno kandidati drugog bloka, primjerice vukovarski gradonačelnik Ivan Penava na mjestu zamjenika ili Davor Ivo Stier na mjestu jednog od potpredsjednika.
Kopanje rovova
U toj konstelaciji o kojoj se sve glasnije govori u medijima, Miro Kovač bi ispao najveći gubitnik i vjerojatno žrtva vlastitih ambicija bez političkog pokrića. On pak od same najave kandidature za predsjednika stranke krajem siječnja ove godine nije bogzna što pokazao osim nadmetanja u tome koji od dvaju timova u trci za vodstvo nad najvećom strankom u RH ima legitimaciju povijesne ličnosti koja je mrtva već dvadeset godina. Izostala je, pritom, i neka obimnija i zvučnija podrška stranačkih prvaka Kovačevom izletu prema predsjedničkoj poziciji. Osim Milijana Vase Brkića i Tomislava Tolušića, Plenković i njegov tim su zasad uspjeli spriječiti neku javniju i masovniju podršku suparničkom bloku. Na nedavnom predstavljanju kandidature u Mimari uspio je Plenković okupiti cijelu postavu s Markova trga, ali i većinu briselskih prvaka predvođenih povjerenicom Europske komisije za demografiju i demokraciju Dubravkom Šuicom.
Tako da, na manifestnoj razini, čini se da će Kovača svladati ne toliko jaki Plenković koliko činjenica da malo tko, a pogotovo ministri i vodstvo stranke, može zamisliti da mjesto predsjednika stranke i vlade ne obnaša ista osoba. Drugim riječima, Kovač neće biti žrtva politički vidno oslabljenog Plenkovića koji nije uspio nakon 2016. ostvariti izbornu pobjedu, nego vremensko interesnih konstelacija u HDZ-u, ali i vlastite loše procjene. Ono što mi se u cijelom tom srazu čini puno važnije od Plenkovićeva eventualnog trijumfa mini je pobjeda Davora Ive Stiera koji će vjerojatno dobiti potpredsjedničko mjestu bez obzira na ishod predsjedničkih izbora i time si vrlo vjerojatno otvoriti put za instaliranje jasne i čvrste opozicije Plenkoviću u samom predsjedništvu HDZ-a.
Naime, prvo pitanje koje se postavilo nakon objave kandidature trojca Kovač-Penava-Stier u Klubu književnika krajem siječnja bilo je: zašto je Davor Ivo Stier prepustio Miri Kovaču mjesto predsjednika, a onda i, u svakom smislu potkapacitiranom, Ivanu Penavi mjesto drugog najvažnijeg čovjeka u stranci? Još od proljeća 2017. i iznenadnog kraha koalicije Most-HDZ i Stierove ostavke na mjesto drugog čovjeka vlade i ministra vanjskih poslova, ovaj konzervativac je slovio kao glavni pretendent na Plenkovićevo mjesto. Mediji i ”stručna javnost” su ga s razlogom vidjeli kao jedinog takmaca u gotovo dramskom agonu nekadašnjih briselskih saveznika u rušenju Tomislava Karamarka 2016. Više je razlog za to, pored otvorenog protivljenja koaliciji sa liberalnim HNS-om koja je uslijedila nakon kraha koalicije s Mostom.
Politička i moralna konzistentnost, kao i jasna ideološka artikulacija od Stiera je načinila profil koji domaća desnica dosad nije uspjela iznjedriti. Pritom je upravo on najasnije artikulirao političke paradokse u kojima se HDZ našao u zadnje vrijeme, stvarajući si jaku kontra-frontu s desnice. Unatoč umreženosti i pripadnosti diplomatskoj eliti koja opetovano kadrovira ljude na čelu države još od sredine 2000-ih, uspio je stvoriti zaseban politički identitet i plasirati nešto dublji jezik političkog moralizma, s nešto retorički jasnijom ekonomskom politikom, upakiravši to u celofan novog modela razvoja koji bi trebalo biti prihvatljiv malo širem glasačkom tijelu od klasično konzervativnog i HDZ-ovog. Međutim, unatoč svemu tome, kandidaturu za predsjedničko mjesto je prepustio Miri Kovaču kojem će to moguće biti karta za odlazak u političku prošlost, dok će Stier vrlo vjerojatno ostati važan akter u HDZ-ovskim frakcijskim obračunima ili eventualnim kompromisima.
Naime, za razliku od poslovično jednoobraznog Mire Kovača čije su se političke poruke obično dale svrstati pod dijagnostiku povrijeđenog političkog ega, Stieru ego, čini se, nije bio bitan. On je ”furao svoju spiku” koja je, prije nego što je postala politički program i prkos Plenkoviću, ali i modelu vođenja HDZ-a općenito, ukoričena u knjizi “Nova hrvatska paradigma”. Ukratko, Stierova teza je da se Hrvatska nalazi u fazi stagnacije i da joj je nužan novi model razvoja koji bi za cilj imao poboljšanje životnog standarda i svrstavanje Hrvatske među visokorazvijene zemlje Euro-atlantskog svijeta. Recept za taj razvoj je tržišni kapitalizam odnosno uvođenje modela u kojem će ekonomija biti zadužena za aproprijaciju viškova, a ne država, tj. politika. U Stierovom pojednostavljenom rječniku ti politički i državni mehanizmi prisvajanja su “klijentelizam i korupcija” o čemu javno govori još od izvještajnog sabora HDZ-a u proljeće 2018. godine. Pritom se ne libi ukazati da je upravo HDZ nositelj tih fenomena društvene stagnacije, njegovim jezikom rečeno. Riječima komparativne politike, Stierov model je najsličniji demokršćanskom modelu ili umjereno islamističkom modelu ranog AKP-a. Riječ je o spoju kulturnog konzervativizma, moralizma, ali i otvoreno tržišnih mjera razvoja s ciljem jačanja srednje klase i izvoznih potencijala ekonomije. Pritom upravo moralistički, antikorupcijski i anti-establišmentski diskurs ima apelacijsku funkciju skupiti što širu klasnu publiku. Iako je anti-korupcija najdominantniji opozicijski diskurs u Hrvatskoj još od Sanadera.
Šira baza
Svi novi politički akteri koji su na tome zasnivali svoju poruku ubrzo su ostali kratkih političkih rukava bez dugoročnog uspjeha. Jedan od bitnih razloga je činjenica da nisu imali političku infrastrukturu kojom bi održavali profitabilnost tog diskursa. Međutim, vrlo često nisu ni nudili ništa osim tog anti-korupcijskog diskursa što kroz legalistički purizam i priču o transparentnosti (Dalija Orešković), što kroz priču o decentralizaciji (Most u svojoj inicijalnoj fazi). Pritom je Most u tom kontekstu otišao najdalje ostvarivši i najveće izborne uspjehe. Uostalom, zato je i bio toliko bitan Stieru kad je davao ostavku 2017. u Plenkovićevoj vladi. Osim ideološke bliskosti sa metkovskom katoličkom jezgrom tog projekta, njemu je bila bliska i njihova kritika dosadašnjeg funkcioniranja i razvoja države koja je inicijalno okupljala različite aktere od Slavonije do Južne Dalmacije, ali i činjenica da je Most, prije nego se rasuo, uspio ujediniti različite ideološke profile (od zadarskog filozofa i danas vjerojatno najliberalnijeg člana Sabora Marka Vučetića do Nikole Grmoje i Mire Bulja kao predstavnika desnice). Naime, u tom modelu se krio recept za politički uspjeh Stierove nove paradigme koja kao i pobjeda HDZ na eventualnim izborima treba dobiti podršku nešto šireg glasačkog tijela od onog tradicionalnog HDZ-ovskog ili desnog. Njemu je na umu dugoročni politički projekt, odnosno provođenje modela razvoja za koje je spreman žrtvovati i eventualno mjesto predsjednika stranke ili iduće izbore, ukoliko ih dobije Bernardićev SDP.
Pritom je Stier je svjestan da je njegov model jedino provediv kroz političku infrastrukturu HDZ-a. Izgradnja nove političke opcije ili skupljanje razbacane desnice od Škore, preko Hasanbegovića do Željke Markić bila bi nemoguće misija i oduzela bi puno vremena i kapaciteta. Za razliku od Kovača, Stier se ne vodi kratkoročnim političkim ambicijama niti mu je predsjednička pozicija sama po sebi draga, ni nužna. On će si vrlo vjerojatno osigurati mjesto u HDZ-ovom predsjedništvu i kohabitirati sa Plenkovićem koji ga ovaj put ne može izbaciti iz predsjedništva jer mandat nije dobio imenovanjem nego demokratskim odabirom članova stranke. Teško da će ga moći i ignorirati pri sastavljanju liste za izbore na jesen. Ostaje i opcija da će Stier uz eventualno podršku ostalih desnih članova predsjedništva od Plenkovića tražiti pakt i kompromis čime bi se vratili na početne pozicije iz 2016. Ukoliko to ne uspije i Plenković ne dobije izbore, Stieru se otvara čista pozicija da na novim unutarstranačkim izborima preuzme HDZ na način kako ju je od Kosor preuzeo Karamarko ili od Karamarka Plenković. HDZ, naime, ne voli gubitnike!
Za konačan uspjeh i provođenje svoje ”nove paradigme” ostaju mu dvije prepreke. Jedna je sama stranka i činjenica da je HDZ jednim većim dijelom izgradila svoju bazu i moć upravo na ”klijentelizmu i korupciji”: od županija, preko braniteljskih udruga do javnih firmi i državne uprave. Uostalom, tako se HDZ i održao, stvarajući socijalni sustav za svoje članstvo crpeći resurse države što je po Stieru nedopustivo u novoj fazi razvoja Hrvatske. Druga prepreka se tiče uspjeha njega i njegove paradigme na nacionalnom nivou. Mnogi su se složili da Stier danas puno bolje kotira van stranke nego u stranci, zato što svojim porukama remeti business as usual HDZ-a i njegovog članstva. Pritom, najveća prepreke pri implementaciji nove paradigme kao državne politike osiguravanje je nešto šire glasačke podrške, odnosno glasača koji taj model neće prepoznati kao izraz Stierove ideologije koja je otvoreno katolička i demokršćanska, nego kao ekonomski model razvoja i poboljšanja životnog standarda srednje klase, odnosno protestnih glasača: od Juričana do Škore. Taj dio njegovo dugoročne političke jednadžbe u kojem je odustajanje od predsjedničkog mjesta na unutarstranačkim izborima tek taktički potez, vjerojatno je i najteže rješiv.