Da sva proturječja europske zelene politike na koja upozorava ljevica (u užem smislu) diljem kontinenta, nisu tek paranoja “anti-protivnih” aktivista ilustrirat ćemo na još jednom primjeru. Ponovno poljskom, ali do sada najjasnijem. Jedna od najzapadnijih slavenskih zemalja trebala je dobiti dvije milijarde eura iz Europskog fonda za pravednu tranziciju, no onda je objavljeno da se u novom prijedlogu europskog budžeta za Poljsku i njezinu zelenu tranziciju ima izdvojiti dvostruko manje, jedna milijarda eura. Ako se kome ovo i dalje čini mnogo, treba reći da je druga zemlja koja će dobiti najviše sredstava iza Poljske – Njemačka (sa 800 milijuna eura). Razlika u pripremljenosti ekonomija ovih dviju zemalja za zelenu tranziciju je nebo i zemlja.
Najvažnija argumentacija koju bi EU trebala uvažavati, a potpuno ignorira, glasi da je ogromnoj zemlji poput Poljske jednostavno nemoguće iskorijeniti upotrebu ugljena kad se radi o državi bogatoj tim resursom, čija industrija, radnička klasa i ekonomija uopće počivaju na rudarstvu. Razmotrimo ukratko što je EU uzela, a što dala Poljskoj: oduzela bi im ugljen na kojem počiva ekonomija, poreze na transport plina (što će također ići Njemačkoj zbog Sjevernog toka 2), ali i nuklearnu energiju koju u posljednjem krugu pregovora EU nije odobrila kao tranzicijsku, iako je Poljska nudila ovaj kompromis – nuklearna energija umjesto ugljena. Dakle, EU od Poljske traži da se odrekne svih energenata za koje ima infrastrukturu te da samo tako, odjednom, ne mareći za socijalnu cijenu tranzicije, pristane na sve te moralno neupitne, ali motivacijski pokvarene, europske zahtjeve. Zauzvrat će dobiti polovicu od obećanog iznosa.
Nejasno je – osim prema tržišnim kriterijima (da se više da onome tko ima više, a manje onome tko ima manje) – zašto bi Njemačka koja se uporno hvali svojom naprednom ekološkom ulogom bila druga zemlja u EU kojoj se daje toliko resursa za tranziciju. Ta, njihova tranzicija je ionako skoro pri kraju, zar ne? Takav barem javni dojam ostavljaju njemački političari. Sredstva namijenjena Njemačkoj realno su potrebnija Grčkoj, Portugalu, Bugarskoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj, itd…
Politika na granici patologije
No, ekonomski najsnažnije članice predvođene francuskim predsjednikom Manuelom Makronom isposlovale su budžet koji penalizira zemlje koje još uvijek nisu pristale na Komisijin plan za ostvarenje cilja “klimatske neutralnosti” do 2050. Ovo je problematično jer EU uopće ne adresira probleme s kojima se suočavaju zemlje koje plan nisu poslale, a umjesto pomoći u njihovom rješavanju, države europskog centra udružene u krajnje licemjernom moraliziranju, kažnjavaju zemlje kojima treba pomoć, istovremeno prisvajajući sebi sredstva namijenjena tim – siromašnim zemljama.
Umjesto zdravorazumskog načela: svakome prema potrebama, od svakoga prema mogućnostima, rašomon europske politike svodi se u posljednje vrijeme na banalno pobrojavanje tko je najveći donor EU sredstava, a tko najveći korisnik. I premda službena statistika EU kaže da je Poljska najveći korisnik, a Njemačka najveći donor, kad se pogledaju ukupna davanja, možda je važniji kriterij koji odražava podatak da zemlje periferije daju više u zajednički proračun nego što iz njega povlače.
Umjesto toga, EU odlučila je kazniti sve zemlje koje nisu dostavile novi Integrirani klimatski i energetski plan. Do sada, sa godinom dana zakašnjenja, to je učinilo svega 10 zemalja. Usprkos tome, EU, umjesto da pomogne svojim članicama da osmisle rješenja za svoje ekonomije, reže podršku na pola. Kako će to točno pomoći sanaciji klimatskih promjena? Poanta ovdje je opet ista: zemljama periferije, koje su nakon kulturnog kolonijalizma postale žrtve ovog ekonomskog, treba strukturna i sistemska pomoć da nadiđu svoje ekonomije ovisne o fosilnim gorivima. Da ove zemlje to mogu same, onda bi to same i učinile. Jer, zaista, u kakvom balonu privilegije moraš živjeti da misliš da postoji netko tko zapravo želi da planet umre? I da je instinkt za preživljavanjem aktivan samo u naprednim nacijama zemalja centra? Ima li Europska unija uopće zajedničke osnove dovoljne da čini jednu zajednicu država?