Bernie Sanders je i u našem lokalnom kontekstu predmet svakojakih interpretacija. Pritom, što je njegov “socijalizam” naglašeniji, to su one luđe. Ovaj kratki pregled situacije na američkom političkom nebu nastoji to malo provjetriti.
Prije nešto više od dva tjedna caucus u Iowi otvorena je sezona izbora za predsjedničku nominaciju u Demokratskoj stranci Sjedinjenih Američkih Država. Prošlog utorka listići su se u kutije ubacivali u New Hampshireu i nakon dva odigrana kola odnos snaga na terenu upadljivo odudara od predsezonskih prognoza i projekcija. Već sutra su na rasporedu okupljanja u sportskim dvoranama, knjižnicama i crkvama Nevade nakon kojih bi polje moglo postati barem malo prozračnije — prema posljednjim anketama Amy Klobuchar nije niti blizu potrebnog praga od 15 posto i skoro povlačenje iz utrke čini se kao prilično izvjestan ishod. Sezona je duga, obično se kaže u sličnim prilikama u nekim drugim kontekstima, samo što u ovom slučaju vjere u to da će stvari u dugoročnoj perspektivi sjesti na svoje mjesto itekako nedostaje.
Uglavnom, Bernie Sanders, koji nominaciju na platformi “demokratskog socijalizma” napada drugi put u nizu, trenutno je u najpovoljnijoj poziciji nakon remija u Iowi i pobjede u New Hampshireu. Interes za ekskluzivni set identitetskih politika Petea Buttigiega u dvije rasno iznimno homogene savezne države pokazao se većim od očekivanog, iako će mu rok trajanja prema svemu sudeći isteći do početka ožujka, odnosno nakon izbora u Nevadi i Južnoj Karolini. Joe Biden, glavna oklada središnjice Demokratske stranke i veteran koji je u teoriji u ovom šarenom kandidatskom asortimanu trebao utažiti pretpostavljenu nostalgičnu žeđ za dvama Obaminim mandatima, neslavno propada, a na konopcima je i Elizabeth Warren, uz Sandersa politički jedina relativno progresivna figura među nabrojanima. Klobuchar, čija je kandidatura u praksi zapravo neka vrsta idealiziranog prizora pitome egzistencije karakteristične za američki Srednji Zapad, svoje je, kao što je već spomenuto, vjerojatno odradila u New Hampshireu.
Medijska konfuzija
Novi ključni protagonist u ovoj priči tako bi od sutra trebao postati Michael Bloomberg, točnije ekipa zadužena za njegovu kampanju koja inspiraciju kao da je pronašla u nekom kritičko-teorijskom zborniku o sredstvima masovne komunikacije iz pedesetih godina prošlog stoljeća — otprilike, potrebno je samo ulupati milijune dolara u reklamne sekunde, minute, centimetre i metre. Uostalom, kada je politička biografija čovjeka koji je odradio tri mandata kao njujorški gradonačelnik kompromitirana na toliko mjesta, kakav-takav optimizam moguće je tražiti u činjenici da su barem sredstva za njezino retuširanje neograničena. Također, prva faza samog početka utrke odvijala se na podlozi neuspješnog opoziva Donalda Trumpa u Senatu i Gallupove ankete prema kojoj je podrška Trumpu dosegnula rekordnih 49 posto.
I dok su rezultati u Iowi i New Hampshireu većim dijelom bili neočekivani, dominantni medijski tretman tih istih rezultata bio je u navijačkom pozicioniranju i analitičkoj smušenosti uglavnom predvidljiv. Posebno visoke razine čitateljsko-potrošačke dosade dosegnute su u domaćem kontekstu, gdje su očekivanja pak beziznimno ispunjena — redom zamuckivanja na prvim slovima abecede političke filozofije, redom faktičkih nepreciznosti, redom površnim tumačenjem raznoraznog anketnog materijala, redom brbljanja o “elektibilnosti”, redom nešto ambicioznije analitike prevoditeljskog tipa. Doduše, same okolnosti doista jesu nešto analitički zahtjevnije nego što je to obično slučaj, u prvom redu, naravno, one izravno povezane sa Sandersom koji je u međuvremenu situacijskom logikom ipak postao glavnim predmetom analize.
I prije samog početka izbora, međutim, nekoliko momenata upućivalo je zapravo na potencijalni nastanak konfuzne situacije koju iz aktualne centrističke pozicije baš i neće biti tako jednostavno razbistriti. Recimo, bizarnom odlukom uredništva New York Timesa potpora je prvi put izražena dvjema kandidaturama — i onoj Klobuchar i onoj Warren. Kada je ova vrsta liberalne strepnje potvrđena i prvim službenim rezultatima, valjalo je o svemu skupa još jednom dobrom razmisliti. Samo, kada je operativna analitička matrica po prilici sastavljena od žanrovske kategorije ljubavnog trilera s jedne i mitologije PR tečaja s druge strane, kao što je slučaj u lokalnom medijskom polju, izgledi da se nejasnoće razjasne u pravilu nisu posebno veliki. Ostaje, primjerice, za zaključiti kako će “zbog unutarnjih podjela i fanatizma američki demokrati teško pronaći kandidata koji bi u studenom mogao pobijediti Trumpa.”
Ateist i socijalist – još gore
Istim zaključkom na drugom mjestu završavaju i “dublje” analize: “Više od devedeset posto Amerikanaca, spremno je na predsjedničkim izborima glasati za kandidata koji je Afroamerikanac, Židov ili žena. Međutim prilično manje, odnosno 78 posto je spremno dati glas homoseksualcu ili lezbijki, koji žele u Bijelu Kuću, a tek 60 posto kandidatu koji je ateist. A za socijalističkog kandidata, glasalo bi 45 posto birača, odnosno manje od polovice. Gallupovo istraživanje je ukazalo u kakvom problemu su Demokrati jer Pete Buttigieg je gay, a Sanders još gore – ateist i socijalist. Dakle, on utjelovljuje dvije najgore osobine u očima američkih birača.”
U ovom izboru, dakle, gore od socijalizma, kao što je u pretposljednjoj rečenici slučajno ili namjerno upečatljivo opisano, jednostavno ne ide. Pa kada se u obzir još uzme i sadržajna nejasnoća pojma u konkretnoj upotrebi stiže se do zida koji treba predstavljati valjda ultimativno proturječje — u koju relaciju staviti Sandersovu popularnost i nepopularnost socijalizma u SAD-u? Jesu li stvari baš tako crno-bijele i je li ozloglašena etiketa baš toliki teret kada je posrijedi rasprava o mobilizaciji birača u ovom slučaju ionako nisu pitanja koja bi bila od presudne važnosti. Sandersov “socijalizam” u obje je kandidature bio izložen ciničnom kritiziranju i s ljevice i desnice. Ali u samim kampanjama nije bilo ničeg pretjerano novog i do odgovora na gore postavljeno pitanje može se relativno lako stići ponavljanjem klasičnih progresivnih političkih lekcija. Na kraju krajeva, rasprava o konkretnim politikama u ovakvim je slučajevima zahvalnija ulazna točka od nominalističkog prepucavanja.
Kada je riječ o “demokratskom socijalizmu”, odnosno kada je riječ o potrazi za odgovorima na to o čemu se tu točno radi, bilo bi dovoljno, recimo, baciti oko na Sandersov govor o istoj temi održan sredinom lipnja na sveučilištu Georgtown u Washingtonu. Iz tog je govora — u to vrijeme iščekivanog s većom dozom kolektivne nervoze — razvidno da je Sanders vlastitu politiku zamislio prije svega kao oživljavanje i suvremeni produžetak New Deal liberalizma, dakle jedne američke političke tradicije koja je početak svoje dezintegracije dočekala sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Da sve skupa bude još bolje, u kontekstu u kojem se Sandersa, između ostalog, portretiralo i kao figuru čiji je glavni cilj uništiti Demokratsku stranku, i to naglim skretanjem ulijevo, ispalo je da “skretanje ulijevo” nije ništa drugo nego pozivanje na najprogresivniju ostavštinu te iste stranke.
140 tisuća vrata
Glavne razloge za Sandersovu trenutno vodeću poziciju u utrci, međutim, više možda i nije najpametnije tražiti u setu problema koji su se nakon dužeg vremena ponovno našli na stolu. Taj je dio posla zapravo odrađen već u prvoj kampanji čiji uzlet pak nije bilo najpametnije tumačiti “osobnošću” ili “integritetom”, iako su obje kategorije u cijeloj priči definitivno odigrale svoje uloge — zavodljivost prve Sandersove kampanje ležala je u dalekom dometu elementarnog uvida prema kojem moć u američkom društvu (kao i u svakom drugom, uostalom) nije distribuirana niti približno ravnomjerno. Ili, u preciznijoj i pretencioznijoj formulaciji — neke društvene skupine u proizvodnji materijalnog i simboličkog života na raspolaganju imaju veću količinu moći od drugih.
I iako je linija razgraničenja na istom primjeru, naravno, klasna, dodirne točke Sandersove pozicije sa socijalističkom tradicijom više se tiču metode kojom je u logiku distribucije moguće intervenirati nego konkretnih prijedloga političkih mjera koje nikada ne prebacuju reformističku letvicu. U pitanju je ključna lekcija koja je naučena tijekom prve kampanje, a u međuvremenu je odrađena itekako ozbiljna količina posla koja sada daje itekako ozbiljne rezultate — volonteri uključeni u Sandersovu kampanju, primjerice, u New Hampshireu u jednom su danu (subota) prema nekim procjenama pokucali na 140 tisuća vrata, što je otprilike četvrtina domova u cijeloj državi. Čak i ako je procjena pretjerana, poanta je na mjestu. Ako ima i onih kojih bi letvicu željeli prebaciti, receptura je poznata.
Drugim riječima, bez ljudi ne možete ništa. Dvije doista progresivne ekstenzije države u materijalnu američku svakodnevicu u dvadesetom stoljeću — prva sredinom tridesetih, druga od sredine šezdesetih do otprilike 1972. godine — nisu bile ništa drugo nego izravan odgovor na masivno okrupnjavanje i sve veći stupanj organiziranosti radničkog pokreta. Preventivna proizvodnja medijske panike je, naravno, očekivana, iako iz ovog kuta istovremeno i pomalo bedasta, o čemu nešto govori i nedostatak prognoza oko dinamike kojom bi se američki politički život mogao odvijati nakon eventualnog Sandersovog ulaska u Bijelu kuću. Jer, nešto od naučenih društvenih lekcija moglo bi biti korisno i na užem terenu — što, na primjer reći, o ograničenjima ustroja američke zakonodavne vlasti strukturno naklonjene konzervativnom elementu? Osim simboličkog koraka naprijed, Sandersova nominacija i eventualna pobjeda u studenom same po sebi ne moraju značiti puno toga. Pa tako posla još ima i više nego dovoljno, na obje strane i u kojem god smislu želite.