Oko 700.000 ljudi u 2019. spavalo je na ulici ili u skloništima za beskućnike diljem Europske unije. Prema izvještaju FEANTSA-e, organizacije koja se bavi beskućništvom u Europskoj uniji, to predstavlja 70-postotni porast u odnosu na situaciju prije deset godina. Prema izvještajima iz pojedinih gradova zapadne Europe moguće je zaključiti da je taj trend povezan s pojačanom imigracijom unutar EU. U Barceloni je zabilježen nagli porast broja muških beskućnika koji su u Španjolsku došli iz drugih zemalja EU: s otprilike 33% u 2014. na 44% u 2018. godini. U slučaju žena bez smještaja, omjeri su drugačiji, no također je najveći udio beskućnica koje su u Španjolsku došle iz drugih zemalja Europske unije. U Londonu je u 2019. godini 49% osoba bez smještaja imalo britansko državljanstvo, 31% ih je dolazilo iz istočne Europe, a ostalih 7% iz zemalja izvan EU. Od ljudi bez smještaja kojima je organizacija Diogenes u Bruxellesu pružila pomoć u 2018. godini, 43% bili su državljani drugih zemalja EU, među kojima prednjači Poljska – u 2019. godini, čak 15% osoba bez smještaja koje su im se obratile za pomoć imalo je poljsko državljanstvo.
Dok Finska uspješno smanjuje broj ljudi koji spavaju ulici zahvaljujući strategiji dugoročnog stambenog zbrinjavanja beskućnika, parlamentarni zastupnik flamanske desničarske stranke M-VA Gilles Verstraeten izrazio je strah od “socijalnog shoppinga” u slučaju razvijanja sličnih programa pomoći u drugim europskim zemljama. Verstraeten strahuje da će, ukoliko se prava na socijalnu pomoć i stambeno zbrinjavanje prošire na državljane drugih zemalja, imigranti ciljano dolaziti u one zemlje s tako velikodušno uređenim sustavom, kako bi mogli odmarati umjesto da rade.
Međutim, imigranti iz istočnih članica EU ne završavaju na ulicama zapadnih europskih gradova u želji da dobiju socijalnu pomoć, već u potrazi za poslom. Uglavnom se radi o začaranom krugu, sličnom onome o kojem smo nedavno pisali u hrvatskom slučaju, nemogućnosti pronalaska posla i dobivanja prebivališta bez važećih dokumenata. Postupci za dobivanje prebivališta daju prednost onima koji mogu dokazati da neće biti na teret sustavu socijalne pomoći, a to znači da siromašniji imigranti, oni koji često rade nesigurne i loše plaćene poslove, češće i dolaze do situacije da se nađu na cesti.